MAKANEC, Branimir

MAKANEC, Branimir, elektrotehnički inženjer i informatički pedagog (Koprivnica, 17. V. 1932). Sin filozofa, političara i publicista Julija, unuk povijesnoga pisca Alfreda, praunuk kulturnoga djelatnika Julija i pedagoga Lj. Dlustuša, nećak slikara Mirona, bratić slikarice Marte Makanec-Filipčić. U Zagrebu 1950. završio gimnaziju i 1963. studij na Elektrotehničkom fakultetu; usavršivao se 1964. u Los Angelesu. Od 1962. radio u Zagrebu u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Medicinskoga fakulteta, 1966–67. na Pedagoškoj akademiji, 1968–78. u Zavodu za unapređivanje stručnog obrazovanja odn. Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu SRH, od 1979. u tvrtki Ivasim u Ivanić-Gradu te u Zagrebu u Radničkom i narodnom sveučilištu »Moša Pijade« (Otvoreno sveučilište od 1990) od 1989. do umirovljenja 1993. Jedan je od utemeljitelja informatičke izobrazbe i nastavne primjene računala u nas. Za studija 1961. konstruirao prvi hrvatski prototip čovjekolikoga robota na daljinsko upravljanje TIOSS (Teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava) te 1963. prvo računalo s vanjskim programiranjem u Jugoslaviji (Digitalni simulator), s pomoću kojega je u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju 1964. ustrojio u međunarodnim razmjerima pionirsku elektroničku učionicu za automatiziranu frontalnu nastavu (slične učionice izveo u petnaestak pedagoških ustanova do kraja 1970-ih). U suradnji Zavoda za unapređivanje stručnog obrazovanja i Referalnoga centra Sveučilišta u Zagrebu potkraj 1960-ih pokrenuo i do 1978. vodio Multimedijski nastavni i znanstveno-informacijski centar (MMC) za informatičko opismenjivanje mladih. U tvrtki Ivasim projektirao 1984. prvo u Hrvatskoj serijski proizvođeno osobno računalo Ivel Ultra (Impuls 9020). Suautor je studije Osnovni pravci razvoja sadržaja i tehnologije obrazovanja u SFRJ (Beograd 1972), Priručnika za nastavu pomoću kompjutora u multimedijskom centru škole (1976) te priručnika Basic (1979, 1983², 1984³), Proizvodno-tehničko obrazovanje, 3 (1979, 5 izd. do 1984) i Ivel Ultra (1987), tiskanih u Zagrebu, suradnik u izdanjima Zbornik Instituta za pedagoška istraživanja (Beograd 1972), Kompjutor u suvremenoj nastavi V. Mužića (Zagreb 1973), Prilozi za priručnik informatike u okviru proizvodno-tehničkog obrazovanja (Zagreb 1976), Proizvodno-tehničko obrazovanje, 1 (Zagreb 1978, 6 izd. do 1984), Kompjutori u obrazovanju (Zagreb 1986), Mikrokompjutori u obrazovanju (Zagreb 1987), Byte (1992–94) i Profesor Božo Težak, lučonoša znanosti (Zagreb 2007); pisao i o umjetničkom izražavanju s pomoću računala, u okviru pokreta nove tendencije (Bit International, 1968, 3; uvršteno u izbor A Little-Known Story about a Movement, a Magazine, and the Computer’s Arrival in Art. Karlsruhe—Cambridge—London 2001), te o radu s darovitom djecom (Školski vjesnik, 2000; Problemi su meni laki, jer se riješit može svaki! Zagreb 2005). Predsjednik je udruge Centar za poticanje darovitosti djeteta »Bistrić« od 2007, počasni predsjednik Zagrebačkoga računalnoga saveza od 2009. Dobio nagradu Hrvatske zajednice tehničke kulture 1996. te nagrade za životno djelo »Faust Vrančić« 1998, »Dr. Oton Kučera« 2002, »Dr. Albert Bazala« 2003, Hrvatskoga društva za promicanje informatičkog obrazovanja 2012. i Hrvatskoga robotičkoga saveza 2018. Hrvatskomu školskomu muzeju darovao zbirku ranih računala s projektnom dokumentacijom.