MAKANEC, Milan

MAKANEC, Milan, političar i pravnik (Zagreb, 11. VII. 1843 — Zagreb, 2. VII. 1883). Brat kulturnoga djelatnika Julija, suprug glasovirske pedagoginje i pijanistice Emilije. U Zagrebu 1861. završio klasičnu gimnaziju i započeo studij prava. Uoči otvaranja Hrvatskoga sabora 1862. s drugim studentima sudjelovao u skidanju carskih grbova s javnih zgrada. Zbog prijetnje progonom pobjegao u Beograd, vratio se u domovinu potkraj godine nakon proglašene amnestije i nastavio studij; doktorirao pravo u Beču 1867. Na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu od 1867. profesor kaznenoga prava, od 1868. i međunarodnoga. Za predsjednika PD »Kolo« izabran 1869. Uz M. Mrazovića i I. Vončinu bio je jedan od predvodnika protuunionističke oporbe i istaknut kritičar banskoga namjesnika i bana L. Raucha. Na skupštini Narodne stranke u Zagrebu 1870. prozvao zagrebačkoga načelnika i Zemaljsku vladu zbog progona studenata koji su demonstrirali na obljetnicu smrti bana J. Jelačića i prikupljali potpise gimnazijskih profesora protiv Vlade. Otpušten iz službe zbog agitacije protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe, 1870. izabran je za tajnika novoustrojene Trgovačko-obrtničke komore u Vojnom Sisku, gdje je surađivao u oporbenom dnevniku Zatočnik te 1871. pokrenuo i uređivao glasilo Novi pravnik. U Petrinji 1874. otvorio odvjetničku pisarnicu i sudjelovao u osnivanju štedionice; kao gradski vijećnik 1875–77. zauzimao se za izgradnju krajiške željeznice. U Hrvatski sabor biran za zastupnika u izbornom kotaru Karlovac 1871. i 1872. te u kotarima Sisak, Samobor i Kraljevica 1875 (zadržao mandat za Sisak); redovito član Odbora za pravosuđe. Od 1872. na čelu saborske manjine (tzv. državnopravna oporba) iz reda nezadovoljnika u Narodnoj stranci koja, s osloncem na hrvatsko državno pravo, nije priznavala pravnu valjanost i reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe, te je odbijala fuziju s unionistima i napadala prvake Narodne stranke zbog kompromisa s Mađarima. Osuđivao je represiju prema oporbi, tražio liječničku pomoć za ustanike u BiH i obilniju financijsku potporu Zemaljske vlade za tamošnje izbjeglice, brže priključenje Vojne krajine Hrvatskoj i veća ulaganja u prosvjetu i kulturu. Predlagao osnivanje akademije za trgovinu i industriju, koja bi trgovce pripremila za inozemnu konkurenciju. Zagovarao je federalizaciju Austro-Ugarske Monarhije i vjerovao u mogućnost slavenske uzajamnosti u njoj. Nije prihvaćao starčevićansku negaciju srpstva, držeći da radi obrane domovinskih interesa odnos s hrvatskim Srbima ne treba zaoštravati, osobito u kontekstu izbijanja ustanka u BiH, ali je osuđivao i »fanatičnu propagandu pravoslavnoga svećenstva«. Podupirao je pravaško načelo samostalnosti prema Beču i Pešti. U Saboru surađivao s umjerenijim pravaškim zastupnikom F. Folnegovićem i u ime oporbene solidarnosti podupirao J. Franka, ali se pribojavao radikalnoga dijela pravaške ideologije. Potporu u političkoj borbi pružala mu je Srpska narodna slobodoumna stranka i skupina slovenskih liberala oko ljubljanskoga lista Slovenski narod, koja je u njem vidjela zagovornika hrvatsko-slovenske suradnje. Narušena zdravlja, 1876. odrekao se mandata i postupno povukao iz politike. U posljednjoj je godini života, u svezi sa sjedinjenjem Vojne krajine, a radi popravljanja narušenih hrvatsko-srpskih odnosa, osnovao Družtvo izmirenja i sporazumljenja, zabilježeno i kao Danica: društvo za iskreni i trajni sporazum izmedju Srba i Hrvata. Zbog toga mu je čestitao ban L. Pejačević, no bio je i kritiziran (Sriemski Hrvat). Objavljeni su mu saborski govori (Govori dra. Makanca, dra. Posilovića i Josipa Špuna-Strižića. Zagreb 1872) i knjiga Moja izpovjed narodu (Kraljevica 1876), u kojoj je dao svoje viđenje suvremene hrvatske političke povijesti. Članci, predavanja i govori tiskani su mu i u periodicima Vienac (1869–70), Branik (1871), Die Drau (1874–75), Graničar (Zemun 1875), Obzor (1875), Primorac (1875–78), Agramer Presse (1877; Kroatische Post, 1878–79), Narodni list (1877), Narodne novine (1880, 1883), Sloboda (1880), Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu (1881), Glas Crnogorca (Cetinje 1883) i Zastava (Novi Sad 1873, 1876, 1883). Kritički pisao o novom kaznenom postupniku; članak Kazan smrti (Narodne novine, 1880, 28–33), u kojem se protivi smrtnoj kazni, tiskan je i kao p. o. (Zagreb 1880) te u časopisu Vladavina prava (1998). — Jedan od boljih govornika svojega doba, zapažen parlamentarac, lucidan promatrač i sudionik političkih prilika, Makanec nije uspio znatnije izmijeniti odnose u hrvatskoj politici.