MANČUN, Petar (Mancion; Pietro, Petrus), bakrorezac (Dubrovnik, 14. IV. 1803 — Rim, 26. VII. 1888). Potpisu katkad dodavao Ragusinus ili de Ragusi. Od 1811. nastanjen u Rimu, gdje je u Papinskom zavodu sv. Mihovila učio crtanje i grafiku u F. Giangiacoma, A. Riccianija i D. Marchettija 1815–24. Status profesora rezbarstva dobio 1850. Od 1825. radio bakroreze za papinski bakrotisak i privatne osobe. Oblikujući prema predlošcima, u duhu akademskoga rimskoga slikarstva te pod utjecajem klasicističkih bakrorezaca G. Volpata i R. Morghena, među ostalim prenio Alegoriju Strpljenja G. Vasarija (1837, Biblioteka Uffizi u Firenci), Sassoferratovu Mater amabilis (1863, bakropis, Kulturno-povijesni muzej u Dubrovniku), Rafaelove Sv. Petra u sužanjstvu i Salomonov sud, Giottovo Prenošenje mrtvoga tijela sv. Franje, Tizianovu Bogorodicu s Djetetom i svetom Katarinom, Domenichinovu Sv. Ceciliju i Valerijana te Bogorodicu s Djetetom B. E. Murilla i L. Carraccija. Radio i prema predlošcima suvremenika (Giangiacomova Bogorodica s Djetetom i sv. Ivanom), kadšto sâm izrađivao predloške (Gospa od Žalosti). Poznato je više njegovih bakroreza crkvenih dostojanstvenika (B. Barberini, R. Crescini) i drugih osoba, poput Michelangelova portreta (predložak T. Marcucci) te prikaza Sv. Ćirila i Metoda (1863, litografija, Arheološki muzej u Splitu). Nije se nametnuo vlastitim stilskim osobitostima, no bio je cijenjen zbog vještine i suradnje s naručiteljima. Formiravši se u Rimu, ostao je izvan domaćih umjetničkih strujanja. Zadugo sindik hrvatskoga Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Prijateljevao s F. Salghettijem Driolijem te održavao veze i s drugim hrvatskim suvremenicima (I. Kukuljević Sakcinski, F. Rački), nerijetko ih portretirajući (Josip Juraj Strossmayer, bakropis, HAZU, Muzej i Zbirka B. Bogišića u Cavtatu). Djela su mu predstavljena na Umjetničko-obrtničkoj izložbi (Zagreb 1879) i izložbama grafika iz Bogišićeve zbirke (Cavtat 1954, Zagreb 1959). Portret mu je izradio G. Carocci (1850, inačice u grafičkim zbirkama HDA i NSK u Zagrebu). — Stilski mu blizak, no slobodnijega crteža, sin Josip (Giuseppe; rođ. 1840, u. oko 1890) izradio je više prikaza suvremenika te zapaženi bakrorez Gospe Žalosne, posvećen V. Čubraniću. U HPM čuvaju se njegovi portreti umjetnika (Luigi Calamatta, oko 1865, i Rinaldo Rinaldi, oko 1870, bakropisi; Emil Wolff, oko 1870) i uglednika (Nino Bixio, oko 1870, litografija perom i kredom; Nikola I. Petrović Njegoš, 1876).
LIT.: I. Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih. Zagreb 1858, 234–237, 352. — F. Rački (Fr. R.): Dva bakroreza od Petra Mančuna. Zagrebački katolički list, 11(1860) 36, str. 284–286. — A. Dudan: La Dalmazia nell’ arte italiana, 2. Milano 1922. — L. Donati: Pietro e Giuseppe Mancion, incisori dalmati. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 6(1932) XII/70, str. 503–512. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943, 50. — K. Prijatelj: Novi podaci o bakrorezbaru Petru Mančunu. Slobodna Dalmacija, 12(1954) 27. III, str. 3. — J. Burić: Iz prošlosti hrvatske kolonije u Rimu. Rim 1966. — Historicizam u Hrvatskoj (katalog izložbe), 2. Zagreb 2000. — S. Kovačić: Hrvatski kolegij u Rimu prije apostolskog pisma Slavorum gentem. U: Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima (1901–2001). Rim 2001. — P. Rajič: Grobnica Zavoda svetog Jeronima. Ibid. — M. Bregovac Pisk: Portreti u Zbirci grafika Hrvatskog povijesnog muzeja (katalog zbirke). Zagreb 2008.
Marina Ljubić (2021)
