MANDIĆ, Matko (Mandic, Mandich, Mandič; Mate, Matteo, Matthäus), političar i publicist (Mihotići kraj Kastva, 28. IX. 1849 — Trst, 13. V. 1915). Gimnaziju polazio u Pazinu, Senju i Rijeci, gdje je maturirao 1870. Teologiju studirao u Gorici i Trstu; za svećenika zaređen 1874. Studij prirodnih znanosti završio 1879. u Pragu. Ondje 1877. postao prvim predsjednikom studentskoga društva »Hrvat«, a 1881. bio pod istragom zbog aktivnosti protiv istarskih talijanaša (objava tzv. Cuderova pisma), zbog čega mu je onemogućeno zapošljavanje u austrijskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, pa je bio gimnazijski suplent u Zagrebu od 1882. Na poziv V. Spinčića, M. Laginje i A. Dukića u Trstu 1883. preuzeo uređivanje lista Naša sloga, vodio ga do preseljenja lista u Pulu 1899. te mu do kraja života ostao »glavnim suradnikom« odn. urednikom. U politički i javni život Istre uključio se u prvoj pol. 1880-ih, prometnuvši se ubrzo u jednoga od vođa narodnoga pokreta. Za zastupnika u Istarskom saboru biran je 1889, 1895. i 1901. u seoskim (vanjskim) općinama kotara Volosko te 1908. i 1914. u seoskim općinama drugoga odn. četvrtoga izbornoga kotara (glavno biralište Kopar); talijansko-talijanaška saborska većina poništavala mu je mandate 1889. i 1896, pa je biran i na naknadnim izborima 1890 (mandat nije ovjerovljen) i 1896. U Carevinsko vijeće izabran 1907. i 1911 (kotar Podgrad i vanjske općine kotara Kopar), u prvom mandatu djelovao je u Svezi južnih Slavena (zastupnici iz Istre, Dalmacije i slovenskih zemalja), u drugom u Hrvatsko-slovenskom klubu. Nastavljač narodnjačke linije prvoga naraštaja istarskih preporoditelja (J. Dobrila, D. Vitezić), u nju je unio prilagođena načela pravaške ideologije A. Starčevića. Opredijelivši se za hrvatstvo (nastupni programatski tekst u Našoj slozi, 1883, 3, završio geslom Bog i Hrvati!), nije odbacio postavke hrvatske inačice jugoslavenstva što su ih oblikovali J. J. Strossmayer i F. Rački. Zagovarao je sjedinjenje Istre s Banskom Hrvatskom i Dalmacijom, u perspektivi i ujedinjenje hrvatskih sa slovenskim zemljama te BiH. Protunjemački i protuaustrijski usmjeren, no svjestan nužnosti potpore Beča u borbi za nacionalnu ravnopravnost u Istri, bio je gorljiv protivnik talijanizacije i iredentizma. Kritičar dualističkoga poretka, mjesto izvornoj pravaškoj ideji samostalne hrvatske države priklonio se opciji trijalističkoga preustroja Monarhije. Zbog upućenosti na suradnju sa slovenskim političarima odbacio je i pravaški koncept isključiva hrvatstva, dopunivši ideju državnoga prava prirodnim s načelom narodnosti i priznavši postojanje slovenskoga naroda, te je u Trstu uspostavio intenzivnu suradnju sa slovenskim prvacima. Sudjelovao je u organizacijskom oblikovanju Hrvatsko-slovenske narodne stranke, a 1889. bio imenovan tajnikom Hrvatsko-slovenskoga kluba u Istarskom saboru. Član Upravnoga odbora tršćanskoga društva »Edinost« od 1883, potpredsjednik od 1888. i predsjednik 1891–1905, predsjednik Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri 1908–12. i član uprave 1912–14. Vrstan govornik, zapažen je po oštrim i duhovitim te analitičnim i argumentiranim istupima, u kojima se zauzimao za zaštitu i proširenje hrvatskih i slovenskih nacionalnih i socijalnih prava. Još na poč. 1880-ih predlagao je premještanje sjedišta pokrajinskoga sabora iz Poreča (realizirano 1898), gdje su hrvatski i slovenski zastupnici doživljavali različite neugodnosti. Zbog svojih uvjerenja i djelovanja i sam je fizički napadan te više puta osuđivan na novčane i zatvorske kazne. Ističući hrvatsko-slovensku etničku većinu u Istri, bio je zauzet oko pokrajinskoga upravnoga uređenja i reforme izbornoga sustava, koji je, favorizirajući socioekonomski moćnije stanovništvo, jamčio talijansku prevlast u pokrajinskom saboru i upravi. U saborskom se Hrvatsko-slovenskom klubu i u Saboru 1908. jedini, uza Spinčića, usprotivio sporazumu Hrvatsko-slovenske narodne stranke s Talijanskom liberalnom strankom o novom izbornom zakonu (tzv. politika narodnoga mira), kojim se i dalje osiguravala talijanska saborska većina, te se povukao s dužnosti tajnika Kluba. Zauzimao se za jezičnu ravnopravnost Hrvata i Slovenaca s Talijanima, u Saboru govorio isključivo hrvatskim jezikom. Među ostalim zagovarao otvaranje hrvatskih pučkih škola i gimnazije u Pazinu (otvorena 1899), izgradnju prometnica, razvoj poljodjelstva, pošumljivanje i uređenje vodotoka, tražio ukinuće vinske klauzule te materijalnu pomoć općinama pogođenima nepogodama (npr. filokserom). Težeći očuvanju jedinstva narodnoga pokreta, suprotstavljao se i klerikalnoj i liberalnoj struji, bio je protivnik autonomaškoga istrijanstva I. Krstića, kritizirao i socijaldemokrate. Kao zagovornik očuvanja i afirmacije glagoljice i bogoslužja na hrvatskom jeziku sukobljivao se s porečko-pulskim biskupom I. K. Flappom, a pozitivno izražavao o nastojanjima krčkoga biskupa A. Mahnića, čija konzervativna politička stajališta nije prihvaćao. Pristaša slavenske uzajamnosti, sudjelovao na kongresu slavenskih novinara u Ljubljani 1908. te bio u srpsko-hrvatskom izaslanstvu na sveslavenskom kongresu u Sofiji 1910. Te je godine kao član izaslanstva Carevinskoga vijeća na sastanku s izaslanstvom zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora kritički govorio o sustavu vladanja u BiH, posebno se osvrnuvši na tzv. kmetsko pitanje. — Sloveći za »hrvatskoga konzula« u Trstu, osim političkim i publicističkim radom, poboljšanju položaja istarskih i tršćanskih Hrvata i Slovenaca te ostvarenju njihove ravnopravnosti s Talijanima nastojao je pridonijeti podupiranjem osnivanja i djelatnosti različitih društava, u radu kojih je i sudjelovao; među ostalim bio predsjednik slovenskoga Radničkoga potpornoga društva, Slovenskoga pjevačkoga društva, Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, Narodnoga doma u Trstu i društva »Strossmayer«. Unatoč inicijativama pojedinaca u vodstvu narodnoga pokreta i Hrvatsko-slovenskoga kluba, u više se navrata odbio preseliti s uredništvom Naše sloge u Pulu. — God. 1871. počeo je u Našoj slozi, jedinom glasilu na hrvatskom jeziku u pokrajini, objavljivati raznovrsne priloge, često nepotpisane. Izvješćivao je među ostalim o izborima, zasjedanjima Sabora i Carevinskoga vijeća te o radu društava. Istaknuo se kao autor niza duhovitih pučkih dijaloga na istarskoj čakavštini Franina i Jurina, u kojima se kritički osvrtao na aktualne prilike. Kao urednik list je usmjerio ponajviše seljaštvu, posvećujući glavninu prostora nacionalno-političkim temama i s njima povezanim prosvjetnim pitanjima, objavljivao poučne priloge te praktične savjete za poljodjelce i obrtnike. Omogućio je afirmaciju mnogih autora (A. Antončić, V. Car Emin, J. Gržetić, E. Jelušić, A. Kalac, R. Katalinić Jeretov, J. A. Kraljić, A. Linardić, K. Lukež, I. Mahulja, V. Premuda, V. Rubeša, F. Volarić) sustavno objavljujući njihove književne prinose (najčešće pjesme, većinom domoljubne), što je znatno pridonijelo oživljavanju istarskoga književnoga života. Urednička mu je politika odražavala naraštajna preporodna stajališta, a Naša sloga prometnula se 1884. iz dvotjednika u tjednik te u vodeće hrvatsko glasilo u Istri i snažno žarište narodnoga pokreta. Mandić je bio pokretač, vlasnik i izdavač tršćanskoga političkoga dnevnika slavenske orijentacije Balkan (1907–08). Pisao je i u Hrvatskom domu (1877), Viestniku Hrvatskoga arkeologičkoga družtva (1881), Edinosti (1896; nakratko urednik 1887. i 1888), Velikom ćiril-metodskom koledaru (1907) i Soči (Gorica 1908–09). Korespondencija sa Spinčićem čuva mu se u Spinčićevoj ostavštini HDA. Posmrtni su mu ostatci prema vlastitoj želji preneseni u Kastav 1922. Za života imenovan počasnim članom više društava te počasnim građaninom Kastva, Voloskoga i Buzeta. Prigodnim su ga pjesmama opjevali Katalinić Jeretov, Jelušić i Car Emin. O 150. obljetnici rođenja izrađeno mu je poprsje u bronci (M. Čvrljak) za Aleju velikana u Kastvu. — Sa Spinčićem i Laginjom činio je »trolist« najistaknutijih predstavnika drugoga naraštaja istarskih preporoditelja, a njegovo političko i publicističko djelovanje bilo je obilježeno prožimanjem pravaške i narodnjačke integracijske ideologije. Znatno je pridonio jačanju nacionalne svijesti istarskih i tršćanskih Hrvata te njihovoj suradnji sa Slovencima. Pripada mu istaknuto mjesto i u slovenskom narodnom pokretu.
LIT.: V. Car Emin: Mate Mandić. Jadran (Trst), 1(1903) 11. IV, str. 2–3. — (Uz 25. obljetnicu djelovanja u Trstu): Crvena Hrvatska, 17(1908) 4. I, str. 2–3. — Naša sloga, 41(1908) 2. I, str. 1–2; 16. I, str. 1–2. — Obzor, 49(1908) 12. I, str. 2. — E. Jelušić, Narodna prosvjeta, 3(1908) 1, str. 13–14. — (Nekrolozi): Edinost (Trst), 40(1915) 15. V, str. 1–2; Grazer Volksblatt, 48(1915) 16. V, str. 7; Hrvatska obrana, 14(1915) 19. V, str. 2–3; Hrvatski pokret, 11(1915) 17. V, str. 3; Jutarnji list, 4(1915) 18. V, str. 3; Narodne novine, 81(1915) 17. V, str. 4; Naša sloga, 46(1915) 15. V, str. 1–2, 25. V, str. 2–4; Neue freie Presse (Wien), 1915, 15. V, str. 10; Obzor, 55(1915) 15. V, str. 2. — I. Milčetić (I. M.), Hrvatski pokret, 11(1915) 19. V, str. 2. — Prof. Matko Mandić. Povodom godišnjice njegove smrti. Ilustrovani list, 3(1916) 23, str. 530–531. — (Uz prijenos posmrtnih ostataka). Jugoslavenska matica, 2(1922) 11, str. 1–2. — D. Gruber i V. Spinčić: Povijest Istre i Narodni preporod u Istri. Zagreb 1924, 273, 286, 290–291. — J. A. Kraljić: Trolist Istre. Pučka prosvjeta, 6(1926) 11, str. 177. — J. Herceg (Heja): Narodni prvoborci u Istri. Mladost, 9(1929) 7/8, str. 207–208. — F. Ivanišević: Istarski triumvirat. Novo doba, 16(1933) 10. VI, Pr., str. 1. — V. Car Emin: Agonija jednog istarskog lista. Jadranski kalendar, 1935, str. 177–180. — (Uz 20. obljetnicu smrti): Jadranski dnevnik, 2(1935) 3. VII, str. 3. — A. Rojnić (ar, a. r.), Istra, 7(1935) 28. VI, str. 1; Jutarnji list, 24(1935) 30. VI, str. 18; Obzor, 76(1935) 13. VII, str. 1. — I. Matetić Ronjgov: Par uspomena na pok. prof. Matka Mandića. Istra, 8(1936) 8. V, str. 5. — V. Car Emin: Matko Mandić. Samobor 1938. — B. S.: Matko Mandić. Istarski glas, 2(1940) 3, str. 3. — 25 godina je prošlo. Istra, 12(1940) 13. VI, str. 2. — E. Radetić: Istarski trolist: Spinčić–Mandić–Laginja. Nova Hrvatska, 4(1944) 22. III, str. 4. — F. Barbalić: Narodna borba u Istri od 1870. do 1915. godine. Zagreb 1952. — V. Bratulić: O suradnji južnoslavenskih zastupnika Carevinskog vijeća (1894–1900) i o problemu nacionalnosti u Austriji. Anali Jadranskog instituta JAZU, 3(1961) str. 8, 10–11, 13–14, 22–23, 44–45. — D. Šepić: Politika »narodnog mira« u Istri 1908–1913. Ibid., str. 71, 79, 84–85, 87–88, 95, 101, 106. — B. Milanović: Hrvatski narodni preporod u Istri, 1–2. Pazin 1967–1973. — J. Šidak i dr.: Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914. Zagreb 1968, 182–183, 187, 237, 295. — Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri. Zagreb 1969. — T. Blažeković: Bibliografski podaci o Našoj slogi. Pazinski memorijal, 1970, 1, str. 76–81. — Prof. Matko Mandić. Istarska Danica, 1976, str. 60–62. — J. Kramar: Narodna prebuja istrskih Slovencev. Koper 1991. — N. Šetić: Istra između tradicionalnog i modernog. Pazin 1995. — M. i P. Strčić: Hrvatski istarski trolist: Laginja, Mandić, Spinčić. Rijeka 1996. — M. Strčić: Pristup Viktora Cara Emina djelovanju Matka Mandića. Zbornik Ivan Matetić Ronjgov, 5(1996–97) str. 313–322. — P. Strčić: Prilog za biografiju Matka Mandića. Ibid., str. 301–311. — Isti: Nekoliko znamenitih pripadnika istarske obitelji Mandić. Ibid., str. 328–329. — Matko Mandić. Matulji 1999. — M. Gross: Izvorno pravaštvo. Zagreb 2000. — Š. Jurišić: Svećenik i publicist Matko Mandić. Marulić, 36(2003) 6, str. 1068–1072. — Ž. Klaić: Matko Mandić i pitanje Naše sloge u vrijeme utemeljenja Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri. Zbornik Kastavštine, 12(2004) str. 67–82. — Isti: Prilog o prijenosu Naše sloge iz Trsta u Pulu 1899. godine. Ibid., 13(2005) str. 29–42. — N. Šetić: O povezanosti Istre s ostalim hrvatskim zemljama. Naša sloga 1870–1915. Zagreb 2005. — T. Cipek i S. Matković: Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914. Zagreb 2006. — Ž. Klaić: Promišljanja o političkoj aktivnosti Matka Laginje, u povodu pokretanja lista Omnibus i održavanja općinskih izbora u Puli 1905. Časopis za suvremenu povijest, 41(2009) 2, str. 544–548, 556. — A. Cetnarowicz: Narodni preporod u Istri (1860–1907). Zagreb 2014. — Ž. Klaić: Nacionalni pokret istarskih Hrvata i Slovenaca na prijelomu XIX. u XX. stoljeće i utemeljenje Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri 1902. Histria, 4(2014) str. 31, 34–35, 40, 49, 51, 87, 90–91, 93. — M. Polić: Pokretanje i djelovanje prvih preporodnih edicija kalendara Istran i lista Naša sloga u Pokrajini Istri i na Kvarnerskim otocima. Problemi sjevernog Jadrana, 2015, 14, str. 48–54. — M. Trogrlić i N. Šetić: Dalmacija i Istra u 19. stoljeću. Zagreb 2015. — S. Žitko: Slovensko-hrvaški odnosi v Avstrijskem primorju v kontekstu »novega kurza« hrvaške politike v letih 1903–1907. Histria, 6(2016) str. 62–64, 68, 71, 89–92. — Temelji moderne Hrvatske. Zagreb 2016.
Ivan Bačmaga (2018–2021)
