MANDIĆ, Nikola

MANDIĆ, Nikola (Niko), političar (Dolac kraj Travnika, 20. I. 1869 — Zagreb?, 7. VI. 1945). Brat povjesničara i arheologa Mihovila. Završio gimnaziju u Sarajevu 1888, temeljem rigoroza doktorirao pravo u Beču 1893. U Sarajevu sudski prislušnik i pristav, od 1899. odvjetnik. Pristajući uz liberalno starčevićanstvo, zauzimao se za suradnju s muslimanima kao pripadnicima viševjerske hrvatske nacije (kao predsjednik HPD »Trebević« organizirao 1900. prvu sekularnu posvetu društvenoga barjaka), a i sa srpskim političarima lojalnima Austro-Ugarskoj Monarhiji. Suosnovao 1906. Hrvatsku narodnu zajednicu (HNZ), koja se 1907. razvila u stranku s programom sjedinjenja BiH i Hrvatske u habsburškom okviru. Supotpisavši predstavku Hrvatskomu saboru 1907. protiv izjave F. Supila o mogućnosti da BiH pripadne Srbiji, uoči aneksije izabran je 1908. za predsjednika HNZ i kao nositelj liste u gradsko zastupstvo Sarajeva (podnačelnik do 1913). Nastojeći oko postupna primicanja idealu svehrvatskoga ujedinjenja, čin aneksije javno pozdravio (i kao čelnik izaslanstva Hrvata iz BiH u Beč i Budimpeštu), uza želju za donošenjem zemaljskoga ustava i priznanjem islama, ne uvjetujući je, međutim, sjedinjenjem s Hrvatskom, koje je prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu predložio u posebnoj audijenciji, uputivši i memorandum s molbom za pomoć katolicima u BiH (pouzdanik njegova kruga ostao do 1914). U to doba kritiziran s različitih strana (dio javnosti zamjerao mu je nespominjanje sjedinjenja, muslimanski suradnici nepovoljnu prosudbu turske vladavine), oštro se sukobio s nadbiskupom J. Stadlerom (među ostalim zbog približavanja »naprednjačkoj« sastavnici Hrvatsko-srpske koalicije te predstavnicima bosanskih Srba), pa nije uspio očuvati političko jedinstvo Hrvata u BiH; uz franjevačku potporu ipak je osigurao prevlast u HNZ, pokrenuvši 1909. glasilo Hrvatska zajednica. Djelatan i na gospodarskom polju, u Sarajevu je suutemeljio Hrvatsku centralnu banku 1907 (prvi predsjednik), od 1909. bio i član uprava Hrvatske zadružne banke za BiH te Privilegovane i komercijalne banke, koju je također suutemeljio i bio joj pravni zastupnik (optužen da je time postao mađarski eksponent, kratko se povukao s mjesta predsjednika HNZ, na kojem je, ponovo izabran, ostao do 1910). U anketi o ustavnoj osnovi za BiH 1909. ocijenio je da kurijalni sustav zanemaruje katoličke izbornike te predložio osnivanje interkonfesionalne radničke kurije. Izabran 1910. u kotarevima Ljubuški i Stolac u Bosansko-hercegovački sabor (drugi potpredsjednik, predsjednik od 1911), bio je član njegova Zemaljskoga savjeta i predsjednik Hrvatskoga saborskoga kluba. Tiskani su mu saborski govor iz 1911. o činovničkom pitanju (Sarajevo s. a.) te pretežno dnevnopolitičke izjave (Hrvatski dnevnik, 1907–08; Pokret, 1908; Slavonische Presse, 1908, 1910; Obzor, 1909; Hrvatska zajednica, 1910; Istina, 1914). Bio član Vrhovne uprave jedinstvene Stranke prava 1911–13. Od ožujka 1914. zamjenik zemaljskoga poglavara BiH, nakon smjene od 1916. predsjednik Računarskoga dvora za BiH i pravi tajni savjetnik; potkraj I. svjetskoga rata nastojao oko obnove rada Sabora i uopće političkoga života. Predložen (HNZ) u Privremeno narodno predstavništvo 1919 (ne i imenovan), u mostarskom kotaru izabran 1920. na listi Hrvatske pučke stranke u Ustavotvornu skupštinu, u kojoj je bio potpredsjednik Jugoslavenskoga kluba (u njem i Slovenska pučka te Bunjevačko-šokačka stranka). Prozivan zbog držanja 1914–18, kad je navodno odlučivao o internacijama, u Ustavotvornoj i Narodnoj skupštini te u tisku protivio se Vidovdanskomu ustavu, pripisujući centralizmu i gospodarsko propadanje BiH (Jugoslavenski list, 1920, 226; Narodna sloboda, 1922, 8; Za autonomiju Bosne i Hercegovine. Mostar 1923; Novosti, 1927, 248). Pisao i o zemljišnoknjižnom pravu (Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu, 1934). Povukavši se iz stranačke politike u pol. 1920-ih, u Sarajevu u 1930-ima okupljao nezadovoljne politikom HSS, napose zbog moguće podjele BiH. Nakon uspostave NDH bio 1941. povjerenik Advokatske komore u Sarajevu, a 1942. dodijeljena mu je mirovina državnoga tajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova. U Sarajevu 1942. suosnovao udrugu Hrvatski klub (predsjednik). U rujnu 1943. A. Pavelić imenovao ga je predsjednikom Vlade NDH, na čelu koje je, unatoč rekonstrukcijama, ostao do kraja rata. Ograničena utjecaja, na tom se položaju među ostalim ubrzo priključio neuspjelim pregovorima M. Lorkovića s A. Košutićem i J. Torbarom o uključenju HSS u vlast pod prevlašću ustaškoga pokreta odn. o uspostavi »nadstranačke vlade«. U ožujku 1944. sastao se s A. Hitlerom kraj Salzburga, zatraživši među ostalim jedinstveno njemačko zapovjedništvo za NDH (sa sjedištem u Zagrebu) te razoružanje četnika na njezinu području, a radi pridobivanja muslimanskih političara u travnju je obišao središnju Bosnu. Istupi o stanju u NDH, zaslugama Pavelića i novoga europskoga poretka te pozivi »odmetnicima« na nekažnjenu predaju prenošeni su mu 1943–45. među ostalim u periodicima Hrvatska gruda, Hrvatska rieč, Seljačko ognjište, Gospodarski list, Hrvatski narod, Hrvatski vojnik i Za dom. Nadajući se protukomunističkomu separatnomu miru, prema nekim izvorima, inicirao i redigirao memorandum Vlade NDH s najavom uvođenja »demokratske i ustavne vlade«, upućen 4. V. 1945. feldmaršalu H. G. Alexanderu radi povezivanja sa zapadnim Saveznicima, kojima se potom kraj Tamswega s drugim članovima Vlade predao. Nakon izručenja Vojni sud 2. armije JA u lipnju ga je zbog veleizdaje i ratnoga zločina kao »narodnoga neprijatelja« osudio na smrt strijeljanjem s konfiskacijom imovine. U Sarajevu dao izgraditi vilu (K. Pařík, 1903).