MANDUŠIĆ, Vuk (Mandusich, Mandussich; Vucen, Vučen), protuturski ratnik (Rupe kraj Skradina, ? — Zečevo kraj Kistanja, 31. VII. 1648). U službi Mletačke Republike od kraja 1647. ili poč. 1648. Za Kandijskoga rata zapovijedao je uskočkim postrojbama u Dalmaciji sastavljenima od kršćanskih prebjega s turskoga područja; u veljači 1648. sudjelovao u zauzimanju Drniša i Knina, u ožujku onemogućio tursku pomoć opsjednutomu Klisu, pridonijevši i njegovu oslobođenju (31. ožujka). Posebno se istaknuo kad je u drugoj pol. svibnja s četom od 175 ljudi prodro do Ključa, odbivši pri povlačenju turske napade kraj Glamoča i Grahova, o čem je 2. lipnja u Šibeniku podnio izvješće. Kad je potkraj srpnja turska vojska od približno 5000 vojnika provalila u Ravne kotare, sa znatno manjim snagama I. Smiljanić i M. trebali su je presresti, osloboditi zarobljenike i preoteti plijen. U okršaju kraj kule Zečeva došlo je do strateškoga razilaženja među njima, a M. je ranjen i smaknut, o čem su 1. i 2. kolovoza pred mletačkim istražnim tijelima u Zadru i Šibeniku svjedočili suborci. Generalni providur L. Foscolo u izvješćima mletačkomu Senatu opisivao ga je kao iskusna, hrabra i razborita ratnika, cijenjena među svojim i neprijateljskim vojnicima, a slične su ocjene iznijeli i suvremenici G. Brusoni i F. Divnić. Nakon njegove pogibije obitelj mu je odlikovana i preseljena u Istru. Pothvati su ga učinili junakom narodnih priča i pjesama (Vino piju dvije harambaše, San Mandušića Vuka, Ženidba Mandušića Marijana, Ženidba Đulković Nikole, Smiljanić na Zečevu). Spominje ga F. Grabovac (Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga, 1747), a opjevao ga je i A. Kačić Miošić (Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1756); istoimeni lik u P. Petrovića Njegoša (Gorski vijenac, 1847) u historiografiji nije do kraja razjašnjen. Glavni je lik povijesno-pustolovnoga romana N. Pulića Sablja Vuka Mandušića (1989). Prema predaji, pripadala mu je sablja koja se čuva u franjevačkom samostanu na Visovcu.
LIT.: A. Vernino: Della historia delle guerre di Dalmatia sotto il generalato di Leonardo Foscolo. Venetia 1648, 105–106, 124. — S. Anticano (A. Santacroce): Frammenti istorici della guerra in Dalmazia. Venetia 1649, 252, 314–320. — G. Brusoni: Historia dell’ultima guerra trà Veneziani e Turchi. Venezia 1673, 150, 164, 187–189. — B. Desnica: Vuk Mandušić. Magazin sjeverne Dalmacije, 1(1934) str. 25–30. — Isti: Istorija kotarskih uskoka, 1. Beograd 1950, 36–37, 40, 44–52. — S. Banović: Kako je Kačić pjevajući u svome »Razgovoru« o poginulim kršćanskim junacima Kandijskoga i Bečkoga rata vadio građu iz Grabovčeva »Cvita«. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28, str. 357–358. — K. Kosor: Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine. Kačić, 2(1969) str. 269–270. — G. Stanojević: Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI–XVIII vijeka. Beograd 1970. — M. Vesnić i R. Matijaš: Vuk Mandušić – između povijesti i legende. Nedjeljna Dalmacija, 6(1976) 287, str. 17; 288, str. 17; 289, str. 17; 290, str. 17; 291, str. 17. — M. S. Lalević: Njegošev Vuk Mandušić. Književnost i jezik (Beograd), 24(1977) 2/3, str. 190–199. — K. Kosor: Nepoznate pojedinosti o Vuku Mandušiću. Nedjeljna Dalmacija, 8(1978) 373, str. 22; 374, str. 22. — Isti: Drniška krajina za turskoga vladanja. Kačić, 11(1979) str. 145–148, 152–153, 156–159. — F. Divnić: Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji. Split 1986. — A. Mijatović: Uskoci i krajišnici. Zagreb 1995. — M. Kocić: Vuk Mandušić u venecijanskoj istoriografiji XVII veka. Beogradski istorijski glasnik, 4(2013) str. 71–89. — J. Vrandečić: Borba za Jadran u ranom novom vijeku. Mletačko-osmanski ratovi u venecijanskoj nuncijaturi. Split 2013.
Ivan Bačmaga (2021)
