MANZAVINI, Nikola (Manzavinus, Mancavinić; Nicolaus, Mikula), biskup (Zadar, ? — Zadar, nakon 14. V. 1202). Sinovac biskupa Martina. Arhiđakon zadarski najkasnije od 1167, otišao je stricu u Hvar i naslijedio ga u službi oko 1184. Splitski nadbiskup Petar odugovlačio je s njegovim posvećenjem, pa se M. obratio papi Luciju III, koji ga je posvetio u Veroni 1185. Vrativši se u Hvar, odbijao je podvrgnuti se splitskomu metropolitu i priklanjao se zadarskomu (predstavljao se kao njegov sufragan 1190). U odsutnosti nadbiskupa Petra dulje upravljao Zadarskom nadbiskupijom (D. Gruber). Potkraj 1197. ili na poč. 1198. izabran je za zadarskoga nadbiskupa. U Zadru je pribivao izdavanju dviju isprava hercega Andrije 1198. Potkraj godine papa Inocent III. pozvao ga je u Rim kako bi se ispitala valjanost njegova izbora za nadbiskupa te kako bi primio biskupski plašt i prisegnuo mletačkomu patrijarhu, pod jurisdikcijom kojega je bila Zadarska nadbiskupija. Kao podaniku hrvatsko-ugarskoga kralja to mu nije bilo prihvatljivo, pa se oglušio, samovoljno napustio Hvar i prešao u Zadar. Papa je kaločkomu nadbiskupu te zagrebačkomu i győrskomu biskupu naredio da istraže slučaj te da ga, ako utvrde da nije vrijedan nadbiskupskoga plašta, izopće iz Crkve. Pod okriljem politike M. se nastavio ponašati kao zadarski nadbiskup, neuspjelo pokušavši podvrgnuti ninskoga i skradinskoga biskupa 1198, a papi se pravdao da je u Zadar dolazio k rodbini, Nadbiskupijom upravljao kao tamošnji arhiđakon te da je Hvarsku biskupiju u njegovoj odsutnosti uzurpirao biskup Miha. Papa je 1199. povjerio biskupima Knina i Skradina te opatu trogirskoga samostana sv. Ivana Krstitelja da istraže je li ga prethodni papa potvrdio za nadbiskupa, je li trajno prešao u Zadar i ponašao se kao izabrani nadbiskup i je li pokušao odrediti nasljednika za Hvarsku biskupiju. Povjerenstvo je utvrdilo da je kriv, a papa splitskomu nadbiskupu Bernardu naredio da ga opozove i pozove da se opravda. Ne pokorivši se ni papi ni nadbiskupu, M. je dao nekanonski izabrati dvojicu biskupa u Splitskoj metropoliji te i dalje redio svećenike u Zadarskoj nadbiskupiji, pa je papa 1200. naložio kralju Emeriku da ga progna, a splitskomu nadbiskupu da ga izopći. Nadbiskupsku službu nije obavljao najkasnije od ožujka 1201, iako se kao izabrani zadarski nadbiskup spominje u dvjema ispravama samostana sv. Krševana u Zadru 1202. Nakon križarskoga osvajanja Zadra u studenom te godine više se ne spominje.
LIT.: I. Lučić: De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amstelaedami 1666, 145–147. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, str. 11, 228; 4. 1769, str. 240, 244–247; 5. 1775, str. 64–69. — I. Kukuljević Sakcinski: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 2. Zagreb 1875. — C. F. Bianchi: Zara cristiana, 1. Zara 1877, 40–41. — V. Klaić: O hercegu Andriji (1197–1204). Rad JAZU, 1898, 136, str. 209–210. — D. Gruber: Nikola biskup hvarski i izabrani nadbiskup zadarski. Vienac, 32(1900) 21, str. 330–332; 22, str. 345–348; 23, str. 364–365; 24, str. 381–383. — I. Ostojić: Povaljska opatija. Narodna starina, 9(1930) 22, str. 151, 154. — M. Matijević Sokol: Toma Arhiđakon i njegovo djelo. Jastrebarsko 2002. — Toma Arhiđakon: Historia Salonitana. Split 2003. — Z. Strika: Catalogus episcoporum et archiepiscoporum urbis Iadertinae arhiđakona Valerija Pontea. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 48(2006) str. 86, 95, 105, 110, 114, 154–155. — A. Gulin: Srednjovjekovni Katedralni kaptol Svete Stošije u Zadru. Zagreb 2011.
Pejo Ćošković i Redakcija (2021)
