MARČELJA, Stjepan

MARČELJA, Stjepan (Marcelja, Stipe), biofizičar (Zagreb, 22. IX. 1941). Brat fizičara Frane. U Zagrebu 1960. završio gimnaziju i 1964. studij teorijske fizike na PMF, doktorirao na Sveučilištu u Rochesteru (New York) 1970. tezom Fluctuation Corrections to the Landau Theory of Phase Transitions. U Zagrebu u fakultetskom Fizičkom zavodu asistent 1965–67. te u Institutu za fiziku docent 1971–75. i 1977–78, usavršivao se odn. predavao 1967–70. na Sveučilištu u Rochesteru, 1970–71. na Sveučilištu Utaha (Salt Lake City), 1973–74. u Institutu za teorijsku fiziku Slobodnoga sveučilišta u Berlinu i 1975–77. te od 1978. na Australskom državnom sveučilištu (Canberra), na kojem je viši znanstveni suradnik od 1983. i redoviti profesor od 1994 (Odjel za primijenjenu matematiku Istraživačke škole za fizikalne znanosti /i inženjerstvo/; po njem 2015. nazvana stipendija za gostujuće profesore). Ravnatelj IRB 2002–04; umirovljen 2005, nastavio djelovati na Australskom državnom sveučilištu (počasni profesor od 2017) i kao redoviti profesor na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i kineziologije u Splitu 2006–10 (PMF od 2008), na kojem je supokrenuo doktorski studij biofizike 2007. Kraće predavao i u Orsayu (1981), Parizu (1993), Göteborgu (1998–99) te Tel Avivu (1999–2000). Znanstveni rad započeo je u fizici čvrstoga stanja, napose u proučavanju supravodljivosti, feromagnetizma i antiferomagnetizma, potom nastavio osobito u području skupnoga ponašanja čestica, međufaza i čestica na površinama objekata u različitim otopinama. Među ostalim postavio, dijelom u suradnji, više računskih prikaza bioloških membrana (na temelju sličnosti s tekućim kristalima), uključujući općenito prihvaćenu teoriju o uređenosti lipida u njima, te elektrostatskih sila među česticama u elektrolitima (difuzni električni dvosloj), jednakom točnošću za strukturu nehomogenih fluida, a i poopćeno za realne vodene otopine, čime je objašnjena snažna odbojna sila kratka dosega među česticama s visokim površinskim nabojem (hidratacijska sila). Proučavajući i pretvorbu optičkih signala u vidnoj kori mozga, utvrdio je obrazac po kojem stanice odgovaraju na podražaj, odn. obrađuju i prosljeđuju vizualne informacije. Radove objavio u časopisima Physical Review Letters (New York 1967, 1969–70), Physics Letters (Amsterdam 1968, 1971, 1973), Physical Review (New York 1969–70, 1995, 1997, 2002, 2017), Solid State Communications (New York 1969, 1973), Nature (London 1973, 1997), Biochimica et biophysica acta (Amsterdam 1974, 1976–77, 1979), Journal of Chemical Physics (New York 1974, 1985, 1988, 1990, 1992–93, 2001), Chemical Physics Letters (Amsterdam 1976, 1978, 1981, 1985–87), Croatica chemica acta (1977), Journal of the Chemical Society (London 1977, 1981, 1983), Biological Cybernetics (Berlin—Heidelberg 1979–80, 1982), Journal of Comparative Physiology (Berlin—Heidelberg 1979), Journal of the Optical Society of America (New York 1980), Quarterly Reviews of Biophysics (Cambridge 1980), Advances in Colloid and Interface Science (Amsterdam 1982), Chemica scripta (Stockholm 1985), Journal of Physical Chemistry (Washington 1986, 1988, 1990, 2006), Journal de Physique (Pariz, Les Ulis 1988, 1992, 1994), Journal of Colloid and Interface Science (Orlando 1988), Electrochimica acta (Kidlington 1989, 1996), Biophysical Journal (New York 1990, 1992, 1999), Macromolecules (Easton 1990), Langmuir (Washington 1992, 1994, 1997, 2000–01), Fizika (1995), Physica (Amsterdam 1996), Colloids and Surfaces (Amsterdam 1997), Periodicum biologorum (1998), Current Opinion in Colloid and Interface Science (Amsterdam 2004, 2011) i Ocean Science (Katlenburg-Lindau 2010) te u knjizi Cell Surface Dynamics (New York 1984). Javio se i osvrtima (Vjesnik, 2003–04) te sjećanjima (Institut za fiziku. Zagreb 2015). Redoviti član Australske akademije znanosti od 1991. i dopisni član HAZU od 1997. Dobio nagrade Sveučilišta u Rochesteru (Eastman Kodak Award) 1969. i »Ruđer Bošković« 1974.