MARDEŠIĆ, Željko

MARDEŠIĆ, Željko, sociolog religije (Milna na Braču, 10. V. 1933 — Split, 26. VI. 2006). Srednju školu završio u Splitu, studij na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1958. U Splitu radio u Drvnom kombinatu od 1960. te u Jadrankamenu od 1970. do umirovljenja 1993. Posvetivši se sociologiji religije, predavao na Teologiji u Splitu i Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru, sudjelovao na Biskupskoj sinodi u Rimu 1985. te bio suradnik Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Zagrebu, Franjevačkoga instituta za kulturu mira u Splitu i ekumenskoga instituta Centro Aletti u Rimu. Djelujući zadugo pod pseudonimom Jakov Jukić, sudjelovao u pokretanju časopisa Crkva u svijetu 1966, Izazov 1992 (od 1993. Mirotvorni izazov) i Nova prisutnost 2003. te 2002. bio suosnivač i prvi predsjednik Kršćanskoga akademskoga kruga u Zagrebu. Razradivši temeljem široka uvida u hrvatsku i svjetsku misaonu baštinu fenomenologijski pristup sociologiji religije, o njezinim različitim sastavnicama te religijskim pojavnostima u suvremenom društvu pisao u periodicima Crkva u svijetu (1966–75, 1977–2001, 2003–04), Bogoslovska smotra (1975, 1977, 1987, 1995–96, 1998, 2000, 2005), Naše teme (1981, 1988), Social Compass (Louvain 1981), Obnovljeni život (1982, 1985–86, 1990–91, 1993–94, 1996), Athéisme et dialogue (Rim 1984), Pro mundi vita (Bruxelles 1987), Sociologija (Beograd 1988), Theresianum (Rim 1988), Revija za sociologiju (1990–91), Filozofska istraživanja (1991), Društvena istraživanja (1994–96, 2001), Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri (1997), Socijalna ekologija (2002) i Nova prisutnost (2003–06, 2011) te u izdanjima Teološke teme (Sarajevo 1991), Religija i sloboda (Split 1993), Antićeva baština u duhovnoj obnovi Hrvatske (Zagreb 1994), Crtajte granice, ne precrtajte ljude (Sarajevo—Bol 1995), Konfesije i rat (Split 1995), Koncil u Hrvatskoj (Split 1996), Crkva i država u društvima u tranziciji (Split 1997), Nedjelja dan Gospodnji (Zadar 1997), Socijalni nauk Crkve u hrvatskom društvu (Zagreb 1998), Liberalizam i katolicizam u Hrvatskoj, 2 (Zagreb 1999), Religija i integracija (Zagreb 1999), Vjera i kultura duha (Zadar 1999), Zbornik I. Međureligijski dijalog u Europi (Zagreb 2000), Znamenja upanja (Ljubljana 2000), »Jeremija, što vidiš?« (Jr 24,3) (Đakovo 2001), Između povijesti i teologije (Zadar—Krk 2002), Život i djelo don Jose pl. Felicinovića (Pag—Zadar 2002), Na granicama riječi (Split 2005), Društveni konsenzus u Hrvatskoj (Zagreb 2006), Sto godina nije samo prošlost (Zagreb 2007), Naše jedino vrijeme (Sarajevo—Zagreb 2008) i Priprava puta (Sarajevo—Zagreb 2008). Prinose većim dijelom skupio u knjigama o ulozi religije u modernom, pretežno zapadnom svijetu (Religija u modernom industrijskom društvu, 1973) – prema njemu obilježenom sekularizacijom odn. ateizmom, tjeskobom i nihilizmom u kompleksnom i automatiziranom (post)industrijskom društvu – o umnogome s tim povezanim fenomenima kršćanske pučke pobožnosti (Povratak svetoga, 1988) – za koju je, primjerice, prosuđivao da uz nacionalnoemancipacijsku može imati i negativnu ulogu – te o novim oblicima religioznosti (Budućnost religije, 1991), od svjetovnih nadomjestaka i sve individualiziranijega odnosa prema crkvenom nauku do porasta zanimanja za nekršćanske religije i nove sljedbe, potaknutih »žeđu za svetim«, ali nerijetko u sprezi s postmodernim kompleksima poput nestrpljivoga narcizma. U prinosima skupljenima u knjigama Lica i maske svetoga (1997), Svjedočanstva o mirotvorstvu (2002) te najzaokruženijoj Rascjep u svetome (2007) znatniju je pozornost posvetio hrvatskoj zbilji, držeći, među ostalim, da u okolnostima ratne mržnje i usporene demokratizacije prežitci boljševizma katkad poprimaju i oblike »protukomunističke retorike« te »nacionalističke ideologije«, uz trajnu značajku pretjerane »bolesne političnosti« omeđene »lijevim i desnim krajnostima«, nasuprot kojima je pozivao na snošljivost, dijalog i poštovanje ljudskih prava. Kritički pak promišljajući Katoličku crkvu i uopće kršćanstvo u domovini i svijetu, promicao je težište na osobnoj, nepolitičnoj vjeri odgovorna pojedinca (čemu, držao je, modernitet odn. sekularizacija zapravo pogoduju jer uspostavljaju »autonomiju svjetovnih stvari«) i obnovu izobraženoga laikata te otklanjao ono što je vidio kao fundamentalističke težnje povratku retrogradnoj pretkoncilskoj utopiji »kršćanskoga društva«, a i »hrvatski politički katolicizam« (A. Mahnić i dr.), kojemu je suprotstavljao djelovanje pojedinaca poput I. Merza i A. Antića. U knjizi Odgovornost kršćana za svijet (2005) tiskao popularne kolumne iz Svjetla riječi. Surađivao u dopunskom svesku Opće enciklopedije LZ. Napisao predgovore Felicinovićevu djelu Izgradimo našu Hrvatsku (Pag 1999) i Smijehom do mudrosti J. Grgića (Solin 2004) te pogovor knjizi Božji kotači I. Lendića (Split 2001). Splitsko sveučilište dodijelilo mu je počasni doktorat 2003. Posvećeni su mu zbornici Dijalogom do mira (Split 2005) i Crkva u Hrvatskoj kakvu je zagovarao Željko Mardešić (Split 2018), časopis Nova prisutnost (2006, 2; 2011, 2), odn. više priloga u njem (2008, 1–2; 2009, 1; 2016, 3) i u Crkvi u svijetu (2017, 4), te skupovi u Zagrebu (2007, 2016) i Splitu (2011, 2018, 2019).