MARDEŠIĆ, Boris, slikar (Komiža, 1. VI. 1922 — Rijeka, 20. I. 2011). Izučio drvodjeljski i krojački zanat 1939. te radio u krojačkom salonu »Gajer« u Zagrebu od 1940. Partizanima se priključio 1942. U Beogradu završio gimnaziju 1945. i Višu ekonomsku školu 1949. te od 1945. radio u CK Narodne omladine Jugoslavije i od 1947. u Predsjedništvu vlade FNRJ; umirovljen kao vojni invalid 1959. Od 1954. živio u Rijeci, od 1959. u Puli, od 1964. u Galliati kraj Novare, od 1965. u Sestu San Giovanniju, od 1987. u New Yorku, od 2003. u Puli i Rijeci. Slikarstvo učio 1953. u M. Stančića, A. Šantića, Z. Petrovića i A. Lukovića. Isprva slikao pejzaže, figure i mrtve prirode (Tkalja, 1953; Enterijer s papučama, 1954; Motiv iz Komiže, 1956). Koloritom kontinentalnih veduta i pejzaža dominiraju blagi prijelazi i sfumature, a na primorskima – ističu se oni Hvara, Korčule i Biševa – izraženiji su kontrasti obojenih polja. Slikao i ratne te žanr-prizore (Ranjenici, Kolona, Streljanje, Kartaši, Koncert, Siesta, Fjaka, Teraca). Od 1957. okreće se istarskomu pejzažu (ciklus Istarska polja) te postupno ide prema sintezi; uklanja liniju horizonta i radikalno sažima formu, približivši se na poč. 1960-ih strukturalnomu pejzažu i informelu. Oscilirajući između apstraktnoga i konkretnoga, radi djela fluidne policentrične kompozicije, suzdržanim nanosima boje postižući privid trodimenzionalnosti; stilizirani i geometrizirani krški krajolik slika u ulju (Velebitska vrtača, 1963; Polja crvene Istre, 1965; Polja moga zavičaja, 1969; Veselje krasa, 1974) te kombiniranoj tehnici gvaša i tuša u boji (Tišina krasa, 1969; Žuti lišaj, 1970). Potkraj 1970-ih postupno se okreće izmaštanim vizijama Zemlje i svemira, dinamična ritma, vrtložnih kompozicija, intenzivnih boja i snažnih kontrasta u ulju (U Zemljinoj utrobi – voda, 1978; Svemirski ritam, 1979; Unutarnji ritam planete, 1980; Ritam – svjetlost – energija, 1984; Svemirski vrtlog, 1985; Veliki prasak, 1999), pastelu (Nuklearno rasprostiranje – 1, 1982; Polarna zraka– 7, 1983) i akriliku (Vatreno nebo, 2003). Radio i skulpture (Galebovo jato, reljef, beton, i Moj zavičaj, mozaik, 1972, Spomen-dom u Komiži, danas Galerija Borisa Mardešića), multimedijalne projekte (Eppur si muove i Sculptural Painting, potkraj 1980-ih i na poč. 1990-ih) i instalacije (Aurora, 2007). Tiskane su mu grafičke mape Il Carso di Boris Mardešić (Biella 1965, tekst G. Marussi, litografije), Incontro con Boris Mardešić (Milano 1972, tekst M. de Micheli i G. Nicoletti, bakropisi – akvatinte) i Specialmente se il vento d’ottobre (Milano 1977, stihovi D. Thomas, bakropisi – akvatinte). Samostalno izlagao u Rijeci (1955, 2001, 2007), Puli (1956, 1960, 1971, 1985, 2000. s Alietom Monas Plejić, 2001), Pazinu (1957, 2001), Rovinju (1957, 2001), Rimu (1958), Banjoj Luci (1960), Beogradu (1962, 1971–72), Bielli, Novari i Torinu (1964), Locarnu (1964, 1984), Milanu (1964–65, 1967, 1970, 1973, 1977, 1982–83), Cremoni, Napulju i Zürichu (1965), Trentu i Salernu (1966), Bologni (1966, 1980), Veneciji, Vicenzi i Seregnu (1968), Genovi (1969), Bariju (1970), Modeni (1972), Bruxellesu (1974, 1980), Madridu (1974), Córdobi, Málagi, Saragosi i Ostendeu (1975), Antwerpenu, Cuenci, Beču i Bergamu (1976), Anconi, Macerati i Parizu (1980), Lausanni i Antwerpenu (1981), Komiži (1981, 1984, 1988), Zagrebu (1985, 2007), Washingtonu (1990), New Yorku (1995), Saint Petersburgu (1997) i Poreču (2001) te skupno na izložbama ULUH/HDLU od 1956. i mnogobrojnim izložbama u Italiji, Švicarskoj i Francuskoj. Komiži je darovao više svojih slika 1981 (u novootvorenoj Galeriji Borisa Mardešića od 1984). Napisao autobiografiju (Sad ili nikad više. Gornja Jelenska 2006; tal. izd. Milano 2006).
LIT.: Z. Tomić (Z. T.): Prva samostalna izložba Borisa Mardešića. Novi list, 8(1955) 14. X, str. 3. — V. Ekl: Grumen zemlje između neba i kamena. Ibid., 14(1960) 3. IV, str. 4. — L. Trifunović: Kroz beogradske umetničke galerije. NIN (Beograd), 12(1962) 28. I, str. 8. — D. Horvatić: Boris Mardešić. Telegram, 6(1965) 246, str. 8. —(Razgovori): G. Scotti, Novi list, 19(1965) 13. II, str. 11. — R. Peleš, Oko, 10(1982) 263, str. 1, 9. — J. Depolo, Ibid., 13(1985) 351, str. 24. — G. Benić, Slobodna Dalmacija, 46(1988) 25. XI, str. 15. — N. Valerjev, Novi list, 52(1998) 28. XII, Pr., str. 6–7. — N. Elezović, Ibid., 61(2007) 6. V, Pr., str. 8. — Z. Gugić: Neotkinuti izdanak zavičaja. Vjesnik, 35(1974) 20. IX, str. 11. — (Katalozi izložba): R. Berger i dr., Bruxelles 1980. — T. Maroević, Zagreb 1985. — M. Milkovich, Saint Petersburg 1997. — N. Bezić-Božanić: Senzibilitet kolorista. Slobodna Dalmacija, 39(1981) 27. VIII, str. 4. — J. Depolo (J. D.): Autentični pravac. Oko, 10(1982) 23. XII, str. 3. — J. Božanić: Galerija Borisa Mardešića u Komiži. Informatica museologica, 15(1984) 1/3, str. 30. — G. Gamulin: Od nostalgije do straha. Istra, 23(1985) 7/8, str. 180–183. — T. Maroević: Od komiškog krša do kozmičkog kaosa. Slobodna Dalmacija, 41(1985) 1. IV, str. 8. — Isti: Boris Mardešić (s potpunijom lit.). Pula—Zagreb 1987.— M. Urošević: Uz Mondriana, Picassa i Shagala bila su i Mardešićeva platna. Vjesnik, 61(2000) 29. X, str. 32. — K. Cuculić: »Geneza energije« Borisa Mardešića. Novi list, 55(2001) 18. IV, str. 10. — B. Ćustić Juraga: Slikar otvara svoj atelijer – dom za javnost. Glas Istre, 60(2003) 24. IX, str. 31. — N. Elezović: Pokretne slike i svemirski zvukovi. Novi list, 61(2007) 5. IV, str. 23. — B. Vincek: Putovanje od nutrine zemlje do visine kozmosa. Glas Istre, 64(2007) 1. VII, str. 13. — B. Ćustić Juraga: (Nekrolog). Novi list, 65(2011) 21. I, str. 52. — https://borismardesic.com (5. XI. 2019).
Ana Šeparović (2021)
