MARIČIĆ, Danilo, glumac (Zrmanja Vrelo kraj Gračaca, 11. II. 1927 — Darda, 23. VI. 2009). Priključio se partizanima i oblasnoj kazališnoj družini za Slavoniju 1944. Trgovačku akademiju završio u Osijeku 1946, Zemaljsku glumačku školu u Zagrebu 1949. U osječkom kazalištu angažiran 1946. Od 1949. do umirovljenja 1987. radio u riječkom Narodnom kazalištu (od 1953. Narodno kazalište »Ivan Zajc«); v. d. ravnatelja Hrvatske drame 1972–73, intendant 1980–85. te savjetnik 1985–87. Odigrao je približno 150 uloga, isprva mladih ili tragičnih junaka i ljubavnika, istaknuvši se odmjerenim, uvjerljivim i tehnički dotjeranim interpretacijama obogaćenima karakterističnim detaljima. U renesansnom, baroknom i klasicističkom repertoaru izdvajaju mu se uloge Rodriga (Otelo, 1954), Malcolma (Macbeth, 1958), Romea (Romeo i Julija, 1961, Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, UDUH, 1962), Kenta (Kralj Lear, 1967) i Kardinala Pandolfa (Život i smrt kralja Johna, 1978) u dramama W. Shakespearea, potom Don Carlosa (F. Schiller, 1955), Miljenka (I. Gundulić, Dubravka, 1966) i Kalista (F. de Rojas i P. Achard, Celestina ili Tragikomedija o Kalistu i Melibeji, 1972), u romantičkome i realističkome Kristijana (E. de Rostand, Cyrano de Bergerac, 1955) i Marka Antuna de Dominisa (A. Šenoa i M. Nehajev, Čuvaj se senjske ruke, 1961). U novijoj hrvatskoj i europskoj drami utjelovio je Imotskoga kadiju (M. Ogrizović, Hasanaginica, 1954), Eilifa (B. Brecht, Majka Hrabrost, 1958), Andreja Brinara (M. Bor, Zvijezde su vječne, 1960, Nagrada UDUH-a 1961), Banović Strahinju (B. Mihajlović Mihiz, 1964), Adama (M. Matković, Ranjena ptica, 1966, Nagrada UDUH-a), Polugana (M. Krleža, Vučjak, 1968), Kreonta (J. Anouilh, Antigona, 1973) i Brunu (M. Grgić, Džimi odlazi, 1976), a zapažene glavne i veće uloge u komičnom repertoaru ostvario kao Hlestakov (N. V. Gogolj, Revizor, 1950), Molièreov Valere(Škrtac, 1951), Clitandre i Chrysale (Učene žene, 1954. i 1974), Intrigalo nepoznatoga autora (Ljubovnici, 1951), Dr. Petrović (Ožalošćena porodica, 1954), Ljubomir Protić (Pokojnik, 1961; suredatelj) i Aćim Kukić (Protekcija, 1978) B. Nušića, Pomet (M. Držić, Dundo Maroje, 1956), Martin (D. Roksandić, Kula babilonska, 1958), Oberon (Shakespeare, San ljetne noći, 1964, Nagrada UDUH-a), Linjajev (A. N. Ostrovski, Vuci i ovce, 1974) i Đuka (F. Hadžić, Hitler u partizanima, 1975). Samostalno i u suradnji režirao devet predstava. Igrao epizodne uloge na filmu (N. Popović, Majka Katina, 1949, i Major Bauk, 1951; Hadžić, Druga strana medalje, 1965) te u TV serijama (J. Marušić, Velo misto, 1980). Dobio Nagradu grada Rijeke 1975.
LIT.: (d): Premijera Ljubovnika u Rijeci. Riječki list, 5(1951) 23. II, str. 2. — V. Tomić: Marin Držić, Dundo Maroje. Novi list, 10(1956) 11. X, str. 3. — J. Puljizević: Zavodljivo, živopisno, uzbudljivo… Vjesnik, 27(1966) 2. III, str. 4. — J. Lužina-Sladonja: (Razgovor). Novi list, 34(1980) 21–22. VI, str. 9. — Đ. Rošić: Iz gledališta. Riječki kazališni zapisi. Rijeka 1980. — M. Čabrajec: Mozaik. Rijeka 2001. — (Nekrolozi): Vjesnik, 70(2009) 29. VI, str. 25. — K. Cuculić, Novi list, 63(2009) 27. VI, str. 24; 30. VI, str. 23. — I. Rosanda Žigo: Redateljske poetike u riječkoj kazališnoj povijesti (od početaka do 1980). Rijeka 2016.
Drita Maroshi (2021)
