MARKOVIĆ, Zvonimir

MARKOVIĆ, Zvonimir, skladatelj i violončelist (Zagreb, 8. X. 1925 — Zagreb, 29. VI. 1983). Sin dirigenta i skladatelja Vilima, brat skladatelja, pedagoga i zborovođe Adalberta. U Zagrebu 1945. završio gimnaziju i 1946‒50. učio violončelo u A. Janigra u srednjoj školi Muzičke akademije (od 1951. Državna muzička škola); završni ispit položio 1952. Kompoziciju učio privatno u A. Vidakovića. Glazbenik u ansamblima JA 1945. i u ugostiteljskom poduzeću »Plitvice« 1948‒49; na Radio-stanici Zagreb nakon završenoga tečaja majstor tona 1946‒47. i 1949–50. Bio je član orkestra Opere HNK 1950‒64 (u sezoni 1961/62. svirao u Simfonijskom orkestru u Kairu) te zamjenik vođe dionice violončela u Simfonijskom orkestru RTV Zagreb od 1964. do umirovljenja 1981, potom povremeno urednik producent u Muzičkoj proizvodnji RTV Zagreb. Kao violončelist član više komornih sastava (Kvartet Kostadinov); 1968. osnovao i do 1975. vodio kvartet violončela, za koji je među ostalim skladao kvartete (1948, 1952) i obrađivao djela drugih skladatelja (J. S. Bach). Skladateljski mu opus obuhvaća više od 150 djela gotovo svih vrsta, obilježenih novoimpresionističkim stilom, uglavnom jasnoga tonskoga središta. Najveći dio namijenjen je klasičnim izvođačkim sastavima, u koje od 1960-ih katkad uključuje i elektrofona glazbala. Ističe se instrumentacija u djelima za velike orkestralne sastave (Suprotnosti, Kućice na žalu, Reminiscence; više koncertantnih djela; rapsodije za simfonijski orkestar), kao i rafiniran tretman gudaćih i puhaćih glazbala u komornim skladbama (Preludij za ansambl violončela; Stećci, suita za flautu i četiri violončela; Četiri preludija za flautu i gudački kvartet), osobito u gudačkim kvartetima (Preludij u spomen Jurice Tkalčića, Žute sjene, Menorah). U vokalno-instrumentalnom dijelu opusa, uz djela za veće sastave (Šibenska molitva za zbor i orkestar; Lapadski soneti za tenor i orkestar, stihovi I. Vojnović; Vi živite. Elegija za moje mrtve, kantata; Diptihon za zbor i simfonijski orkestar), ističe se dvadesetak solo-popijevka klasične forme, u kojima poseže za intimističkim stihovima hrvatskih pjesnika (A. Šenoa, Vojnović, A. G. Matoš, A. B. Šimić, V. Vidrić, T. Ujević, Đ. Sudeta, D. Domjanić, I. G. Kovačić) te suvremenika i prijatelja (Iz Jožine zbirke – Pet pjesama iz zbirke »Zvijezde izgoriše« Josipa Novosela). Među dvadesetak zbornih skladba pretežu one za četveroglasni mješoviti zbor (Noćas, posvećeno Radio-zboru Zagreb, nagrada na festivalu Mokranjčevi dani 1971; Blaženo jutro, snimljeno na CD Orfejska kolajna. Uglazbljeni stihovi Tina Ujevića, Hrvatsko kulturno društvo »Napredak«, 2000), a skladao je i dječje zborove (U svijetu ptica. 5 zborova za djecu), za neke bio nagrađen. Okušao se i u glazbeno-scenskim vrstama; autor je komičnih opera Trijumfator i Jučer-danas-sutra te baleta Trio, Ulica večeras i Petrica Kerempuh (preludij Petrica Kerempuh, nagrada za scensku glazbu na Festivalu Zagreb ’67). Skladao za revijske orkestre (Pustinjska ruža) te više orkestralnih rapsodija, često pod utjecajem suvremenoga simfonijskoga jazza. Bavio se aranžiranjem zabavnoglazbenih skladba. Više djela posvetio ansamblima i glazbenicima, među njima Vidakoviću (Dva preludija za glasovir, 1959), J. Kichlu (Tri preludija/Tri stavka za violončelo i glasovir, 1965), D. Thuneu (Svjetlo-sjena, četiri preludija za violu i glasovir, 1970), Gradskomu orkestru Dubrovnik (Dubrovačke noći, 1972), Zagrebačkim solistima i T. Niniću (Dubrovačke minijature za čembalo i gudače, 1981; Zagrebački notturno, 1983) te Tinki Muradori (Memento za flautu i glasovir; u inačici uz harfu snimljeno na CD Glazba za flautu i harfu, Hrvatsko društvo skladatelja, 1997). Znatan dio opusa skladao je po narudžbi, za potrebe programa RTV Zagreb, ansambli koje su ga praizvodili i snimali. Stotinjak skladba u rukopisu čuva se u sina Mladena u Zagrebu, a četrdesetak snimka, uglavnom simfonijskih, zbornih i komornih djela, u Fonoodjelu Hrvatskoga radija. Napisao je priručnik Violončelo i violončelisti (Zagreb 1954) i udžbenik Muzički instrumenti (Zagreb 1959, 1972), utemeljen na razredbi glazbala E. M. von Hornbostela i C. Sachsa; javljao se u Muzičkoj reviji (1950) i Zvuku (1977). Amaterski se bavio slikarstvom.