MEDO, Antun

MEDO, Antun (Antonius Medus; Medić; Antonio, Antonij), filozof (Dubrovnik, ? — ?, između 3. VI. i 26. XI. 1603). Grčko podrijetlo njegove obitelji, koja se u Dubrovnik navodno doselila na poč. XV. st., novija istraživanja (D. Ivanišević) opovrgavaju. U Dubrovniku stekao humanističku naobrazbu te se bavio trgovinom; imao suknaru s V. Stjepovićem Skočibuhom, uvozio tkanine (zabilježen kao uvoznik španjolske vune 1592) i vjerojatno izvozio tekstilne proizvode. Član Bratovštine sv. Lazara postao između 1566. i 1572. U filozofiji bio samouk, pod utjecajem padovanske filozofske škole, s predstavnicima koje se vjerojatno upoznao za boravaka u Italiji. Nastao u ozračju spora platonizma i aristotelizma, opus mu je povezan s Aristotelovom prirodnom filozofijom, odn. s poviješću njezine recepcije koja u renesansi inzistira na interpretaciji Aristotelova djela neposredovanoj tuđim spisima. Svoj položaj u razumijevanju njegove filozofije držao je prednošću jer su institucionalna poučavanja bila iskrivljena dotadašnjim učenjima, ponajprije Porfirija iz Tira. Iako je pisao pod utjecajem skolastike (grčki jezik nije ni poznavao), odbacivao je cjelokupnu tradiciju interpretiranja te se zauzimao za povratak Aristotelovoj autentičnoj misli. Protivnik pomirenja dvaju dominantnih filozofskih smjerova, držao je da su izvornom učenju naškodila neoplatonistička tumačenja temeljena na pokušaju pomirbe Platonove i Aristotelove filozofije, pri čem je podjednako kritizirao starije i novije komentatore (Aleksandar iz Afrodizije, Averroes, G. Pico della Mirandola) te Aristotela nastojao približiti kršćanstvu, ponajviše Tomi Akvinskomu, kojega drži najpouzdanijim vodičem kroz neke dijelove njegove filozofije. Proučavanjem ključnih Aristotelovih metafizičkih pojmova u komentatora – inzistirajući pritom na ulozi pojedinačnoga koje je po njem u Aristotela primarno te na njegovoj tezi o nepostojanju zasebnih forma odvojivih od materije – u tumačenju 12. knjige Metafizike (In librum duodecimum Metaphysicae Aristotelis expositio, 1598) sintetizira njegovo učenje o vrstama supstancija. Buni se protiv svih koji su tvrdili »da je predmet Aristotelove filozofije – ʽens universaleʼ (biće uopće)« (E. Banić-Pajnić) te ističe da je središnja Aristotelova misao usmjerena pojedinačnomu od kojega, nasuprot Platonovu učenju, opće (univerzalija) nije odvojeno i time samostalno mislivo. Raspravljajući o naravi prvoga pokretača (boga), za razliku od prethodnika, pokazuje kako on nije pokretač nečega odijeljenoga (»pokretač prvog pokretnog«), nego je »iznad svih rodova supstancija, kako opažljivih tako i odvojenih, od kojih se sastoji svemir«. Donekle potaknut vlastitim praktičnim znanjem (npr. uporabom kvadranta), u jednom se poglavlju dotiče i astronomije, tj. astrologije, tad držane spekulativnom filozofijom. Zastupnik organske teorije, uspostavlja koncentrični kozmološki model građen na metafizičkim temeljima te pitanje gibanja planeta razrješuje u geocentričnoj slici svijeta, odbacujući sva astronomska znanja koja nisu u skladu s izvornim Aristotelom: i mehaničku inačicu koncentrične teorije, i epiciklički model Klaudija Ptolemeja, i heliocentrični N. Kopernika. Njegova je astrologija stoga pokušaj da »obrani aristotelizam kao filozofiju koja je i istinita i pobožna« (P. Gregorić i D. Ivanišević). Druga svoja djela posvetivši G. V. Pinelliju, i u raspravi o 7. knjizi Aristotelove Metafizike (In librum septimum Metaphysicae Aristotelis expositio, 1599) ostao je na istovjetnim pozicijama u pokušaju spoznaje njegove čiste filozofije, a u izdanju Quaedam animadversiones in Praedicabilia Porphyrij (1600) zauzeo je izrazito kritičko stajalište prema Porfiriju. Kritizirajući »uobičajen način filozofiranja« izgrađen na njegovu učenju o pet predikabilija, pokazao je kako je upravo ono bilo ishodište pogrješna tumačenja Aristotelovih logičkih pojmova jer ih se primjenjivalo na zaključke o supstancijama u njegovoj Fizici i Metafizici. Dokazao je da ih je Porfirije krivo tumačio jer je polazio od neoplatonističkoga razumijevanja općih (apstraktnih) pojmova – univerzalija odvojenih od pojedinačnoga i osjetilnoga (npr. kolikoća i kakvoća) – umjesto od Aristotelovih određenja samoga pojedinačnoga (npr. koliko ili kakvo). Drži zato da Predikabilijama treba oduzeti »njihov najveći autoritet te da na koncu zbog nanesene štete s pravom izazovu mržnju protiv njihova autora, kao zajedničkoga neprijatelja svih izučavanja filozofije«. Neovisno o izvornosti njegovih filozofskih koncepcija i njihovu izvodu, u polemički dosljedno izvedenim analizama i tumačenjima pojmova razvidno mu je eruditsko promišljanje utemeljeno na hermeneutičkoj refleksiji i razumijevanju glavnih pojmova Aristotelove metafizike. Premda ostaje na njegovim pozicijama, nevelikim, ali nezaobilaznim opusom te zauzimanjem za redefiniranje aristotelovske misaone tradicije, pri čem se veže uz osobnosti poput N. Nalješkovića, N. V. Gučetića i F. Petrića, upisao se u povijest hrvatske i europske filozofije. Stariji mu biografi pripisuju djelo Cogitationes astronomicae odn. Cogitazioni matematiche. Epigram mu je posvetio Didak Pir (u knj. Cato minor. Venecija 1592). Uvršten je u izbor Hrvatska filozofija od 12. do 19. stoljeća, 2 (Zagreb 2015). U literaturi se, prema majčinu prezimenu, javlja i s dometkom Callos ili Callossius, prema kojem je nazvana ukrasna biljka kalos koju je u Dubrovnik donio s istoka.