MEDOVIĆ, Mato Celestin (Celestin, Celestin Mato), slikar (Kuna, danas Kuna Pelješka, 17. XI. 1857 — Sarajevo, 20. I. 1920). Zarana pristupivši franjevcima, u njih u Dubrovniku završio gimnaziju 1876. i filozofsko-teološki studij 1880, kad je i zaređen. Potom studirao slikarstvo u L. Seitza i F. Grandija u Rimu (živio u samostanu sv. Izidora irskih fratara, okupljalištu njemačkih slikara, sljedbenika nazarenskoga slikarstva) te u A. Ciserija u Firenci 1883–84. U talijanskim je gradovima do 1886, potom u Dubrovniku. ALU u Münchenu polazio od 1888 (G. von Hackl, L. von Löfftz i A. von Wagner), završio 1893. Usavršivao se u Umbriji i Toscani 1881, u Rimu i Napulju 1894. Od 1895. živio pretežno u Zagrebu, gdje je držao privatnu slikarsku školu. Napustivši Franjevački red 1897, bio primljen u kler Zagrebačke nadbiskupije. Od 1908. živio uglavnom u Kuni, s prekidom 1912–14. kad djeluje u Beču. Isprva kopirao oltarne pale iz dubrovačkih samostana i crkava. Iz talijanske i rane dubrovačke faze sačuvana su mu djela sakralne tematike i portreti (Portret pape Leona XIII, 1880–82, franjevački samostan u Dubrovniku; Portret fra Vinka Draganje, 1883–84, Galerija umjetnina u Splitu, GUS; Portret Ruđera Boškovića, 1887, Narodni muzej Srbije u Beogradu). Za školovanja u Münchenu i kratko nakon toga u duhu akademskoga realizma tamnom paletom radi intimne kompozicije (U atelijeru, 1888–90; Fratar na odru, oko 1890, NMMU) te prikaze velike izražajne teatralnosti i historiografske preciznosti zasnovane na mnogobrojnim i temeljitim studijama (Sv. Bonaventura, 1890, i Bakanal, 1893, NMMU). Među portretima ističu se oni u kojima kombinira slojevit namaz na inkarnatu i lazurni s impastom na osvijetljenim dijelovima (Portret starca, 1890–93, Umjetnička galerija Dubrovnik, UGD) te djela intimnijega, leiblovskoga karaktera (Portret majke, 1894, GUS; Portret kapetana Cibilića / Stari pomorac, 1894, UGD). Izravno u prirodi nastaju prvi njegovi ugođajni pejzaži, uglavnom u manjim formatima; kao intimne impresije izrazitih lokalnih karakteristika, odlikuju se koloritom s kontrastima rujnoga neba u predvečerje i zagasitih tonova mediteranskoga raslinja (Razvaline kod Stinive i Krajolik krošnjatih pinija, 1894; Delorita, GUS). Dijeleći u Zagrebu atelijer s V. Bukovcem, mijenja slikarsku koncepciju: registar boja širi se i postaje svjetlijim, duktus s lapidarnim potezima vidljivijim, a postupno prihvaća i nove postupke poput divizionizma, što je razvidno u kartonima za neizvedene freske Žrtva Abrahamova i Žrtva Noemova (1895, NMMU), koje je J. J. Strossmayer naručio za đakovačku katedralu. Utjecaj plenerizma i istraživanja svjetlosnih efekata potaknut će ga na bavljenje antičkim temama, u kojima pokazuje virtuoznost slikarskoga umijeća specifičnim efektima bijeloga na bijelome. Rasvijetljenom paletom pastelnih tonova slika u pleneru ženske likove u mediteranskom ambijentu (Pompejanka na terasi II, 1894, MUO; Pompejanka I, 1901; Rimljanka, oko 1906, Nacionalna umjetnička galerija, Sofija). Divizionistička tehnika doživjet će vrhunac u djelu Groblje u Kuni (oko 1900, Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku), a pod utjecajem bečke secesije i zagrebačke šarene škole priklonit će se simbolističkoj struji djelima iznimne kontemplativnosti (Portret žene, 1895–1900, GUS; Evocatio, oko 1900). Na prijelazu stoljeća afirmirat će se u raznovrsnim temama; uza sakralno slikarstvo, žanr i pejzaž, radi na portretima i mrtvim prirodama, a poglavito se orijentira na povijesne kompozicije, od kojih su najranije u duhu idealiziranoga realizma, poput slika Srijemski mučenici (1895–96, Muzej lijepih umjetnosti / Mađarska nacionalna galerija, Budimpešta) i Splitski sabor 925. godine (1897). Posljednja slika prvo je njegovo djelo izvedeno po narudžbi I. Kršnjavoga za Zlatnu dvoranu sjedišta Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu (Opatička ul., kbr. 10), ostvareno glatkom fakturom plošnoga namaza, u kojem je povijesna vjerodostojnost mjestimice narušena anakronizmima simboličnoga značenja (autoportret u suvremenoj svećeničkoj odjeći). Kasnije kompozicije za Zlatnu dvoranu odlikuju se kombiniranjem solidne forme i »faprestizma« (Dolazak Hrvata, 1903) te dekorativnošću raskošno opremljenih ambijenata s minuciozno izvedenim detaljima arhitekture, umjetničko-obrtnih predmeta, nakita i kostima u duhu engleskoga esteticizma i prerafaelitskoga slikarstva (Krunidba Ladislava Napuljskoga, 1905; Zaruke kralja Zvonimira, 1907). Odabir tema iz hrvatske povijesti, uz didaktične motive, upućuje na sudjelovanje u političkom i kulturno-nacionalnom programu isticanja povijesnih veza Hrvatske i Ugarske kao identitetskoj strategiji nacionalne kulture i umjetnosti u historicističkim okvirima. Vrstan portretist, naslikao je mnogobrojne suvremenike: od sumještana s Pelješca i kolega umjetnika do reprezentativnih portreta klera i crkvenih velikodostojnika te osoba iz javnoga i društvenoga života (Portret pape Pija X, 1903; Djevojka s prstenom, 1903, Narodni muzej Srbije u Beogradu; Adolf pl. Mošinski, 1906, Muzej grada Zagreba), među kojima se tehničkom virtuoznošću izdvajaju Portret Klotilde Guthard (1903) i Portret Zore Roman / Kraljica Jelena Lijepa (do 1907). Portreti katkad djeluju kao ulomci povijesnih slika te osciliraju u kvaliteti zbog pretjerane deskriptivnosti na štetu psihološkoga sadržaja (Portret djece baruna Vranyczanyja, 1906; Portret Frangeša, Muzej grada Zagreba; Portret Šime Mazzure, 1913). Postupno postaje sve više zaokupljen pejzažima (Malo more / Bonaca, 1898; Mjesečina, 1900–04; Brižine, 1900–04, UGD; Mrtvo more na Lokrumu, 1906), koji nakratko poprimaju obilježja simbolizma (Pejzaž s ruševinom, 1905–07, Umjetnička galerija BiH, Sarajevo), a dominantnima postaju nakon 1908. Fokusiran na mediteransko raslinje – vrijes, lavandu, brnistru, smilje, pelin, žutiku i dr. – kao lako prepoznatljive motivske i kolorističke markere, pejzaže isprva slika u velikim formatima, analitičkom postimpresionističkom metodom sitnim mrljastim i crtičastim potezima polumasnih boja, čime postiže vibrantnost površine (Proljeće/Vrijes, 1908; Poslije proljetne kiše, oko 1908; Pelješko-korčulanski kanal, 1908–12, i Pogled na Dubrovnik, oko 1909, GUS; Vrijes, 1911, NMMU), a poslije se okreće intimnijemu prikazu, smanjena registra i sužene palete (Rumeni vrijes, 1914–16). Slika 1912–14. djela komercijalnijega karaktera, u kojima donosi atraktivne vizure mediteranskoga krajolika (Brnistra u cvatu, 1912–14; Krajolik sa smiljem, do 1914); u duhu impresionizma i postimpresionizma osobito istražuje lom svjetla na morskoj površini i dinamiku valova (Mjesečina, 1912–14; Marina, oko 1914; Olujno more / Jugovina, do 1914). Mrtve prirode u početku su mu brižno aranžirane kompozicije s raznovrsnim plodovima, skladnih odnosa i suspregnute palete (Mrtva priroda I, 1898; Grožđe i smokve, 1900–04; Voće, oko 1901, NMMU), potom se razvijaju u slobodnije dispozicije uglavnom autohtonih plodova pelješkoga kraja, koji nerijetko djeluju svježe, opipljivo i živo (Grana šipka, 1904, UGD; Jesensko voće i Srdelice, oko 1906; Šargi), a među novijima ističu se one reducirane motivike, često koncentrirane na jedan oskudni motiv (Kokot, 1914–18, UGD; Trilja, oko 1916). Autor je mnogobrojnih sakralnih kompozicija i oltarnih pala (Sv. Franjo klanja se križu, 1888, franjevački samostan u Dubrovniku; Krštenje Krista, 1914, Delorita, samostan sv. Marije Loretske u Kuni), koje se odlikuju likovima svetaca sumarno izvedenih velikom skalom boja i lazurnim namazom (Sv. Petar i Pavao, župna crkva u Pašmanu; Sv. Vlaho, župna crkva u Čilipima; Madona sa sv. Antunom Padovanskim i sv. Antunom Pustinjakom, kapela sv. Antuna u Baški, sve 1893–94). Ističu se djela naglašena sklada i mirnoće kompozicije te iznimne kontemplativnosti (Sv. Jeronim, 1895, zagrebačka katedrala; Sv. Jeronim, 1914, crkva sv. Jeronima, Slano; Božićna noć / Poklonstvo pastira, Sv. Antun Padovanski i Poklonstvo kraljeva, 1917, crkva sv. Lovre, Vrboska), od kojih neka, obilježena specifičnom historicističkom dekorativnošću, graniče sa žanr-slikarstvom (Zaruke sv. Katarine, 1904; Sv. Juraj, 1906, crkva u Gornjoj Vrućici kraj Trpnja), a posebno su uspjela ona manjih formata koja se oslanjaju na tradiciju visoke renesanse i Rafaela, poprimajući obilježja inačice religioznoga simbolizma (Bogorodica, oko 1905, GUS; Madona, 1906, Nacionalna umjetnička galerija, Sofija). Autor je fresaka na fasadi franjevačke Djevičine crkve u Fucecchiju (1883), u apsidi crkve franjevačkoga samostana sv. Marije od Milosti (Osservanza) u Ceseni (Navještenje, 1885), u crkvama sv. Stjepana u Novoj Gradiški (1890) i sv. Terezije u Požegi (1899, s O. Ivekovićem); u crkvi Sv. Spasa u Kuni dekorirao je interijer (1906–07, oštećeno, sačuvano u fragmentima), a slike Sv. Petar i Sv. Pavao inkorporirane su u neogotički oltar. Radio i ikone za ikonostase u grkokatoličkoj katedrali u Križevcima 1896 (Silazak Duha Svetoga, Sv. Andrija i sv. Jakov st., Sv. Petar i sv. Pavao i dr.; ondje izradio i freske Četiri evanđelista, Žrtva Avrahamova i Kain i Abel) i u pravoslavnoj crkvi u Bjelovaru 1902 (Bogorodica s Djetetom, Isus Hrist i dr.; i freske Milosrdni Samarjanin i Bludni sin). Mnogobrojne su mu slike uništene u požaru što su ga u Kuni izazvali njemački vojnici 1943. Ilustrirao izdanje Judite M. Marulića (Zagreb 1901, s Ivekovićem) te sudjelovao u ilustriranju hrvatskoga dijela izdanja Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1902). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1887, 1901. s Ivekovićem), Beču (1913) i Opatiji (1914) te skupno na Međunarodnoj izložbi u Rimu (1882, 1884), Godišnjoj izložbi u Münchenu (1890–91, 1893), Izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt / Društva umjetnosti / Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1891, 1905–06, 1909, 1911, Osijek 1906), Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), Međunarodnoj umjetničkoj izložbi u Kopenhagenu (1897), Svjetskoj izložbi u Parizu (1900), Izložbi umjetničkoga društva »Mánes« u Pragu (1903), Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi (Beograd 1904), na izložbi Saveza jugoslavenskih umjetnika Lada (Sofija 1906), Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi (Split 1908), s društvom »Medulić« (Zagreb 1910, Split 1919; član od osnutka) i na Jadranskoj izložbi (Beč 1913). Posmrtno su mu priređene samostalne (uglavnom retrospektivne) izložbe u Zagrebu (1939, 1958, 1970, 1990, 2001, 2011), Kuni, Opuzenu i Trpnju (1971), Splitu (1971, 2001), Dubrovniku (1990, 2005. s Bukovcem i I. Meštrovićem, 2007, 2012, 2020), Koprivnici (1992), Širokom Brijegu (1996, 2002), Trstu (1999), Šibeniku i Rovinju (2001), Rijeci (2002. s E. Vidovićem) i Hvaru (2003), a slike izlagane na Jadranskoj izložbi (Split 1925), Retrospektivnoj izložbi hrvatske umjetnosti (Zagreb 1934), izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), hrvatske umjetnosti (Berlin, Beč, Bratislava 1943), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijeka (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Moskva, Lenjingrad, Bratislava, Prag, Varšava, Krakov 1946–48), Plavi salon (Zadar 1957), Slikarstvo XIX stoljeća u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka 1961), »Medulić« (Zagreb 1962), Počeci jugoslavenskog modernog slikarstva (Beograd 1972), Sto godina Strossmayerove galerije (Zagreb 1984), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Od Babića do Vidovića (Zagreb 1993), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Slikarski portreti 19. stoljeća iz fundusa Moderne galerije (Zagreb 1997), Historicizam u Hrvatskoj (Zagreb 2000), Secesija u Hrvatskoj (Zagreb 2003), Skriveno blago MUO (Zagreb 2005), Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama (Zagreb 2006), Sto vrhunskih djela hrvatskih umjetnika iz zbirki Narodnog muzeja u Beogradu (Zagreb 2007), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2009), Zagreb – München. Hrvatsko slikarstvo i ALU u Münchenu (Zagreb 2009), Prva dalmatinska umjetnička izložba (Split 2010), Alegorija i Arkadija (Zagreb 2013), Umjetnički život u Splitu 1919–1941 (Split 2016), Umjetnine iz privatnih zbirki srednje Dalmacije (Split 2016), Veličanstveni Vranyczanyjevi (Zagreb 2016), Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900 (Zagreb, Beč 2017), Ars et virtus. Hrvatska – Mađarska (Zagreb, Budimpešta 2020–21), Povijest i umjetnost na zidovima palače u Opatičkoj 10 (Zagreb 2020) i Ideal i stvarnost. Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti (Zagreb 2024) te na izložbama privatnih zbirka i donacija (Zbirka dr. F. Kajfeža, Koprivnica 1980; Zbirka Bauer, Samobor 1986, Zagreb 1989, Vukovar 2015; Zbirka Kanižaj, Koprivnica 1988, Zagreb 1996; Zbirka dr. V. Perčića, Zagreb 1989; Zbirka Lacković Croata, Zagreb 1997, Đurđevac 2012; Zbirka Faggian, Pula 2011; Zbirka Hanžeković, Rovinj 2012, Zagreb 2016; Kolekcija Vugrinec, Zagreb i Varaždin 2015, Ljubljana 2016; Zbirka Roglić, Zagreb 2017). Isprva dio Bukovčeva kruga »mladih« koji su se protivili akademizmu i zauzimali za modernije vrijednosti, ubrzo istupa iz Društva hrvatskih umjetnika i, vjerojatno na poticaj Kršnjavoga, staje u obranu brošure Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti F. K. Kuhača (1898) javnim pismom, u kojem, zagovarajući platonističku estetiku, osuđuje secesiju kao ekscentričnu i prolaznu školu (Narodni list, 1898, 64). Poslije se kritikom domaćih umjetničkih prilika sukobio s Kršnjavim (Odgovor na Prilog povjesti savremene hrvatske umjetnosti. Hrvat, 1913, 51–54). Među najistaknutijim protagonistima hrvatske moderne, osobito poznat po monumentalnim figuralnim kompozicijama besprijekorne tehničke izvedbe, jedan je od utemeljitelja profesionalizacije likovnoga života te pionira modernoga hrvatskoga pejzažnoga slikarstva, u kojem je – prikazima panorama s autohtonim mediteranskim biljem kao amblemima kolektivne nacionalne percepcije južne Dalmacije – začetnik posebne vrste južnodalmatinskoga pejzaža. Bio je počasni član JAZU od 1919. Uprizorili su ga Bukovac (ulje, 1894, Umjetnička galerija BiH, Sarajevo; 1896), R. Petrović (Hrvatska prosvjeta, 1920, crtež) i Meštrović (1955, bronca; postavljeno u Kuni 1971); u 1890-ima fotografirao ga je D. Inkiostri Medenjak. O njem je snimljen dokumentarni film M. C. Medović (B. Žižić, 1991). Pjesme su mu posvetili A. Tresić Pavičić (Glasnik Matice dalmatinske, 1901–02, 1), R. Roter (Novo doba, 1921, 25) i L. Paljetak (Dubrovnik, 2003, 1). Po njem u Kuni nose ime galerija, osnovana 2012, i KUD, koje čuva njegovu rukopisnu ostavštinu (vlastoručni zapisi, pisma, rkp. Majstor s našeg mora. Život i rad Celestina Medovića N. Subotića i dr.), prema kojoj je priređena Autobiografija (Kuna 2015).
LIT.: N. Tordinac (N. T.): Sv. Franjo Assisijski. Vienac, 17(1885) 34, str. 537, 543. — C. Gurlitt: Die Münchener Ausstellungen. Die Kunst unserer Zeit (München), 1893, 2, str. 83–85. — K. Šegvić: Naša pisma. Nada, 2(1896) 17, str. 335–336. — K. Zajčić: Slikar Celestin Medović. Ibid., 9, str. 175–177. — -sn-: Kroatische Künstler in Kopenhagen (razgovor). Agramer Tagblatt, 12(1897) 8. V, str. 4–5. — D. Plavšić: List na uredničtvo. Hrvatska domovina, 1899, 28. XII, str. 2. — K. Šegvić: Opis slike Sabor kralja Tomislava. Zagreb (1900). — A. Bazala (-β.-): Izložba slika C. M. Medovića, O. Ivekovića i drugova. Vienac, 33(1901) 20, str. 399–400. — I. Kršnjavi: Proljetna izložba umjetnina. Narodne novine, 67(1901) 11. V, str. 1–3; 15. V, str. 1–3. — M. Marjanović (M. M): Dvije izložbe. Život, 1901, III/4–6, str. 186–187. — Dolazak Hrvata. Nova slika hrvatskoga slikara Celestina Medovića. Zagreb 1903. — P. Knoll (k): Bei Fra Cölestin Medović. Agramer Tagblatt, 18(1903) 28. V, str. 2–3. — V. Lunaček: Bei Celestin Medović. Agramer Zeitung, 79(1904) 27. VIII, str. 1–2. — I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905) str. 225, 268–269, 277–278, 282, 289–290, 302. — V. Bukovac: Otvoreno pismo presv. gosp. Izidoru Kršnjavomu. Naše jedinstvo, 13(1906) 24. III, str. 1. — V. Lunaček: Prilozi za povijest hrvatske umjetnosti. Savremenik, 1(1906) I/6, str. 417–418. — I. Kršnjavi: Prilog povijesti savremene hrvatske umjetnosti. Narodne novine, 79(1913) 12. VII, str. 1. — A. G. Matoš (A. G. M.): Hrvatski umjetnici i »Adria« izložba. Obzor, 54(1913) 8. VII, str. 2. — Z. Butković (Z. B.): Hrvatski umjetnici na »Adria« izložbi. Ibid., 6. VII, str. 3. — R. Katalinić Jeretov (R. K. J.): Opatijska pisma. Narodni list, 53(1914) 2. V, str. 2. — V. Lunaček: Petnaest godina hrvatske umjetnosti. Savremenik, 9(1914) 4, str. 206. — N. Subotić: Celestin Medović na selu. Hrvatska prosvjeta, 1(1914) 8, str. 372–374. — Z. Butković (Z. B.): O Medoviću. Obzor, 54(1914) 30. I, str. 1. — (Nekrolozi): Jadran, 2(1920) 30. I, str. 2; Jugoslavenski list, 3(1920) 27. I, str. 1–2; Katolički list, 71(1920) 4/5, str. 40; List Dubrovačke biskupije, 20(1920) 2, str. 24; Novo doba, 3(1920) 27. I, str. 2; Zagrebačke novine, 1(1920) 28. I, str. 2. — A. Gašpić, Hrvat, 2(1920) 23. III, str. 2. — »J-n«., Narodna svijest, 2(1920) 6, str. 2. — M. Kleiber, Hrvatska obnova, 2(1920) 20, str. 2. — N. Subotić, Novo doba, 3(1920) 9. II, str. 2–3. — y: Graničar, 2(1920) 5, str. 2. — N. Subotić: Iz ateljera C. Medovića. Hrvatska prosvjeta, 7(1920) str. 272–282. — Isti: Posljednji dani Celestina Medovića. Vedre hrvatske duše, 1(1922) str. 323–329. — Isti: Iz ateljera Celestina Medovića. Hrvatska duša, 3–4(1924–25) str. 710–725. — I. Delalle (d.): Celestin Medović. Novo doba, 8(1925) 26. VII, str. 7. — N. Subotić: Medović (monografijski prikaz). Hrvatska prosvjeta, 12(1925) 7, str. 159–163; 8/9, str. 193–194; 10, str. 223–225; 13(1926) 1, str. 15–17; 2, str. 39–41; 3, str. 59–63; 4, str. 85–89; 5, str. 112–114; 7/8, str. 162–164; 9, str. 187–191; 10, str. 214–216; 11, str. 237–239; 14(1927) 2, str. 32–36; 4, str. 88–89; 6, str. 143–144; 9, str. 191–193; 12, str. 266–267; 15(1928) 2, str. 38–39; 3, str. 63–65. — Lj. Babić (Lj. B.): Celestin Medović. Obzor, 71(1930) 15. III, str. 2–3. — N. Subotić: U obranu Celestina Medovića. Hrvatska straža, 4(1932) 12. VI, str. 4–5; 14. VI, str. 4–5; 16. VI, str. 4; 17. VI, str. 4; 18. VI, str. 4. — S. Banović: Matica hrvatska i Celestin Medović. Jadranska vila, 6(1933) 6/7, str. 67–70. — md.: Celestin Medović kao književnik. Obzor, 74(1933) 22. IX, str. 2–3. — L. Perinić: Celestin Medović. Omladina, 18(1934–35) 1, str. 30–31. — N. Subotić: Celestin Medović, slikar našega mora. Jadranska straža, 15(1937) 8, str. 308–309. — Isti: Prerafaeliti i Celestin Medović. Katolička riječ, 3(1937) 52, str. 3. — Isti: Katalog slika Celestina Medovića. Jadranski dnevnik, 4(1937) 12. IV, str. 3, 6; 19. IV, str. 3, 6; 12. V, str. 3, 6; 19. V, str. 3, 6; 24. V, str. 3, 6; 31. V, str. 2–3; 7. VI, str. 2–3; 16. VI, str. 2–3; 23. VI, str. 3, 6; 1. VII, str. 3, 6; 6. VII, str. 2–3; 5(1938) 6. V, str. 4–5. — V. Han (V. M.): Retrospektivna izložba Celestina Medovića. Obzor, 79(1939) 18. IV, str. 1–2. — (Katalozi izložba): (J. Tadijanović), Zagreb 1939. — N. Šimunić, Zagreb 1958. — J. Uskoković, Zagreb 1970. — C. Fisković, Trpanj 1971. — V. Kružić-Uchytil, Zagreb—Dubrovnik 1990. — G. Kovačić i D. Jalšić, Koprivnica 1992. — B. Rauter Plančić, Zagreb 2001. — I. Slade, Split 2001. — I. Zidić, Rovinj 2001, Zagreb 2011 (s potpunijom lit. od 1978). — R. Vojvoda, Dubrovnik 2020. — V. Kušan: Ars et artifex. Zagreb 1941. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943, 122–127. — N. Subotić: Slikarska nabožna lirika Celestina Medovića. Kalendar sv. Ante, 19(1944), str. 86–92. — C. Fisković: Okupator je spalio Medovićeve slike. Vjesnik, 5(1945) 24–26. XII, str. 13. — J. Miličić: Na zgarištu Medovićevih slika. Slobodna Dalmacija, 10(1952) 19. II, str. 2. — P. Giunio: Celestin Medović. Matica, 5(1955) 9/10, str. 215–216. — A. Mohorovičić: Retrospektivna izložba C. Medovića. Bulletin JAZU, 6(1958) 3, str. 206. — R. Putar: Mala likovna kronika. Čovjek i prostor, 5(1958) 79, str. 7. — M. Peić: Celestin Medović. Republika, 15(1959) 10, str. 6–8. — C. Fisković: Slikar Medović u zavičaju. Split 1973. — V. Kružić-Uchytil: Mato Celestin Medović (s potpunijom lit.). Zagreb 1978. — K. Prijatelj: Vrijedna monografija. Slobodna Dalmacija, 37(1979) 7. IV, str. 6. — O. Maruševski: Kulturni i prosvjetni program Ise Kršnjavoga na zidovima palače u Opatičkoj ulici 10. Iz starog i novog Zagreba, 1984, 6, str. 210, 215–217, 219–221. — Ista: Iso Kršnjavi kao graditelj. Zagreb 1986. — N. Beroš: Buntovnik općeg mjesta. Danas, 9(1990) 454, str. 76–77. — E. Cvetkova: Pjesnik vjere i vrijesa. Večernji list, 34(1990) 18. XI, str. 9. — T. Maroević: Svjetlost i u sjeni. Dubrovnik, 1(1990) 1/2, str. 295–297. — (Prilozi A. Karamana, V. Malekovića i V. Kružić-Uchytil). Dubrovački horizonti, 22(1991) 31, str. 110–127. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća. Zagreb 1995. — K. Kamenov: Celestin Medović, prvi do Bukovca. Kontura, 11(2001) 67/68, str. 28–30. — V. Kusin: Ponovno otkriveni Medović. Vjesnik, 64(2003) 25. IV, str. 15. — Dubrovnik (tematski blok), 14(2003) 1, str. 5–67. — O. Maruševski: Društvo umjetnosti 1868–1879–1941. Zagreb 2004, passim. — Spomenik Matu Celestinu Medoviću. Orebić—Kuna 2007. — M. Georgieva: South Slav Dialogues in Modernism. Sofia 2008. — I. Kraševac: Reprezentativnost s pedigreom. Vijenac, 16(2008) 374, str. 22. — I. Kraševac, P. Prelog i Lj. Kolešnik: Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu i hrvatsko slikarstvo. Zagreb 2008. — B. Vujanović: Münchenski svjetionici i iluzije. Vjesnik, 69(2008) 29. VIII, str. 32. — Hrvatska umjetnost. Povijest i spomenici. Zagreb 2010. — P. Senjanović: Mato Celestin Medović. Kontura, 22(2012) 116, str. 31–33. — S. Nosić: Mato Celestin Medović i Mala braća. Dubrovnik, 24(2013) 3, str. 42–62. — B. Lucić: Medovićeve dnevničke bilješke. Slobodna Dalmacija, 72(2015) 17. XII, str. 34. — S. Bulimbašić: Društvo hrvatskih umjetnika »Medulić« (1908–1919). Zagreb 2016. — P. Prelog: Hrvatska moderna umjetnost i nacionalni identitet. Zagreb 2018. — I. Kokeza: Historijsko slikarstvo u Hrvatskoj od ilirskog pokreta do Drugog svjetskog rata (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 2022, passim. — P. Vugrinec: Hrvatsko slikarstvo simbolizma i secesije. Zagreb 2023. — I. Kokeza: Medovićev Bakanal: najvažniji prizor antičke tematike u hrvatskom slikarstvu. Vijenac, 33(2025) 806, str. 30.
Petra Vugrinec (2025)
