MEDVED, Josip

MEDVED, Josip, surdopedagog (Kraljevec, danas Kraljevec na Sutli, 2. XII. 1859 — Zagreb, 10. VI. 1932). Učiteljsku školu završio u Zagrebu 1879. Ispit za učitelja gluhonijemih položio u Zavodu za gluhe u Vácu 1896, a za učitelja građanskih škola u Zagrebu 1909. Bio 1880. pomoćni učitelj u vježbaonici Muške učiteljske škole u Zagrebu, od 1881. učiteljevao u Trnovitici i od 1888. u Štefanju (ravnajući učitelj od 1891). U Zagrebu od 1894. učitelj u gradskoj pučkoj školi na Kaptolu i od 1895. u Zemaljskom zavodu za gluhonijemu djecu, koji je vodio od 1908. do umirovljenja 1926. U pedagoškom radu pristaša klasične oralne metode. Trajno promičući izobrazbu gluhonijemih osoba, omogućio ju je ženskoj djeci (od 1908) te pridonio sustavnomu stručnomu školovanju osnivanjem šegrtske škole za gluhonijeme 1911. pri Zavodu, koji je otvorio javnosti tjednim oglednim satima; sudjelovao na surdopedagoškim kongresima, među ostalim u Parizu 1900, Liègeu 1905. i Rimu 1910. Napose se bavio izazivanjem glasova u gluhonijemih, predvježbama artikulacije i mehanikom izgovora. Člancima o izobrazbi gluhonijemih, povijesti pedagogije te metodičkim prilozima među ostalim surađivao u periodicima Ilustrirani hrvatski pučki koledar (1886; Ilustrovani hrvatski pučki koledar, 1898), Napredak (1887–88, 1892, 1901), Slijepčev prijatelj (1892), Prijatelj slijepih i gluhonijemih (1895–97), Školski vrt (1895), Kršćanska škola (1900–02, 1925–26), Narodne novine (1900, 1909), Liečnički viestnik (1904; Liječnički vjesnik, 1926–27), Danica (kalendar, 1909), Socijalni preporođaj (Beograd 1922), Nastavni vjesnik (1923–25), Slovenski gospodar (Maribor 1923), Narodna zaštita (1924–25, 1932) i Glas nedužnih (Zemun 1928). Na temelju njemačke literature i vlastitoga iskustva, napisao neka od prvih surdopedagoških pomagala i priručnika na hrvatskom jeziku za djecu, roditelje i učitelje – Nekoliko savjeta i naputaka za roditelje gluhonijemih učenika (1899; 1909.² Nekoliko savjeta i uputa roditeljima gluhonijemih učenika), Gluhonijemi, njihov uzgoj i naobrazba (1903, 1910.² dopunjeno izd.; prvotno u Danici 1903–04), Čitanka za gluhonijeme (1906–1907) i Čitanje govora s ustiju (1929) – Naučnu osnovu za obuku gluhonijeme djece (1905), kojom je izobrazba proširena i produljena, te izdanje Podižimo škole i za gluhonijemu djecu! (1926), sve tiskano u Zagrebu. Bavio se i drugim logopedskim problemima; potaknuo akciju popisivanja djece s poremećajem mucanja 1908, u zagrebačkom Ambulatoriju za mane govora bavio se terapijskim radom od 1926, izdao priručnik Mucanje (1929). Suradnik Pedagogijske enciklopedije, 1 (Zagreb 1895–1906). Bio je prvi kustos Hrvatskoga školskoga muzeja (1901–20) i pisac kataloga njegova prvoga stalnoga postava (Zagreb 1902). Vrtne proizvode iz škola u kojima je radio izložio na Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891. i Zemaljskoj izložbi u Beču 1894. Djelujući u Društvu za zaštitu životinja, pisao u časopisu Živobran 1895. i uređivao ga 1895–98, kao njegov prilog tiskao njemački prijevod rada o D. O. Čechu (Zagreb 1896). Suosnivač Hrvatske učiteljske pripomoćne i posmrtne zadruge 1900. i Društva za pripomoć gluhonijeme djece 1924, član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora i počasni član Društva za podupiranje siromašne djece pučkih učiona grada Zagreba od 1901. Hrvatskomu školskomu muzeju darovao neke svoje rukopise čitanka i vježbenica za gluhe, a ondje mu se čuva i dopisivanje.