MENČETIĆ, Vladislav

MENČETIĆ, Vladislav (Mençe, Mencio, Menze, Menzius, Minchetich, Minčetić; Vlađ, Vlaho, Vuladislavo, Wladislaus), pjesnik (Dubrovnik, 27. X. 1617? — Dubrovnik, između 8. i 18. VI. 1666). Školovao se u Dubrovniku. U Veliko vijeće primljen 1637; zabilježen na više dužnosti do 1662 (poklisar, državni blagajnik, procjenitelj, zapovjednik vojnih postrojba i utvrda, carinik, privatni i državni odvjetnik, član apelacije), kao viceknez u Konavlima 1658. te dubrovački knez 1664. Od 1662. do kraja života član Senata, bio prokurator dominikanskoga samostana 1663, nadglednik prodaje soli 1664. i sudac u kaznenim sporovima 1666. U mladosti lirik. Pouzdano su njegove ljubavne pjesme Dijeljenje od gospođe, Varka je krepos ljubavi, Vila koja ljubav pozna i Srce ljubit kê ne haje, u osmeračkim katrenima, u kojima temama i motivima slijedi konvencije ljubavne lirike XVI. st., a stilskim odlikama (igre riječima, antiteza, paradoks, metafora, končeto) baroknu poetiku. Pripisivano mu autorstvo nekih pjesama u rukopisu L. Pavlovića (Znanstvena knjižnica u Dubrovniku, rkp. 663) dvojbeno je. Jedina mu je pjesma objavljena za života prigodni sonet V. Komnenu u zborniku Le glorie cadute dellʼantichissima, ed augustissima famiglia Comnena (Venecija 1663). Osmerački pastoralni spjev o neuzvraćenoj ljubavi Plač Radmilov (zabilježeno i s drukčijim naslovima koji uvijek uključuju imena Radmio i/ili Zorka) slobodan je, djelomičan prepjev idile I sospiri d’Ergasto G. Marina; nastao vjerojatno prije 1645, prvi je put tiskan, znatno prerađen na srpskome, u knjizi Razni dela Ievte Popovića svezka prva (Suze Radmilove, 1826). Komična pak poema Radonja (u prijepisima i Prešan od Radonje, Lelle, Piesan od Bradde, Piesan od Brazde; prvi put tiskao, uz latinski prijevod, F. M. Appendini 1803), u trinaestercu (4 + 4 + 5) po uzoru na usmenu književnost, napisana po svem sudeći oko 1660, monolog je priprosta i smiješna seljaka koji se tuži na prgavu i zlovoljnu ženu. Za života mu je tiskan i panegirički spjev Trublja slovinska (1665), u 440 osmeraca raspoređenih u katrene s rimom abab, s proznom posvetom P. Zrinskomu (datirano 1663), čija mu je Adrianskoga mora sirena bila izravan poticaj. Uz pohvalne stihove Zrinskomu, koji je predočen metaforom trublje slovinske, spjev se tematski nadovezuje na ranije prikaze sigetske bitke i junaštva Nikole IV. Zrinskoga (kronika F. Črnka, Vazetje Sigeta grada B. Karnarutića, Opsida sigecka Zrinskoga, bugarštica Ban Mikloš Zrinski u Sigetu gradu). Protuturskim motivima, kršćanskim svjetonazorom, promicanjem »slovinskoga« identiteta te kompozicijom i figuralnošću (končetoznost, hiperboličnost) slijedio je I. Gundulića, napose njegov panegirik Pjesan visini privedroj Ferdinanda II, a izravnim preuzimanjem i parafrazom pojedinih stihova i ep Osman. Predodžbom Zrinskoga kao osloboditelja slavenskih kršćana od turske vlasti i optimističnom vizijom njihove političke budućnosti pod okriljem Habsburgovaca djelo je izdanak reformnokatoličkoga ilirizma (barokni slavizam). U obranu M. Kaboge, utamničenoga zbog ubojstva 1662, sastavio epistolarnu poemu Knjiga Marojice Kaboge (tiskano u: Dubrovačke poeme. Beograd 1953), oblikovanu kao Kabogina zatvorska poslanica prijatelju N. Rastiću. Pripisuje mu se i drama Justina mučenica (prema starijim biografima, izgubljeno u potresu 1667). Ulomcima iz djela i pjesmama uvršten je u niz izdanja (Cvětnikˮ srbske slovesnosti, 1. Beč 1853; Runje i pahuljice. Zagreb 1866–1868; Antologija dubrovačke lirike. Beograd 1894; Izbor dubrovačkog pesništva. Beograd 1930; Dubrovačka poezija. Beograd 1950; Zbornik stihova XVII. stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 10. Zagreb 1967; Pesništvo renesanse i baroka. Beograd 1968; Antologija hrvatskog pjesništva ranog moderniteta. Zagreb 2004; Antologija hrvatskoga pjesništva. Zagreb 2007; Poezija Dubrovnika i Boke kotorske. Novi Sad 2010; Šturak i čemerika. Zagreb 2010; Nikola Šubić Zrinski u hrvatskom stihu. Zagreb 2016) te prevođen na mađarski, engleski i poljski. Rukopisne inačice i prijepisi njegovih djela iz XVII–XIX. st. čuvaju se u Dubrovniku u Znanstvenoj knjižnici i onima dominikanskoga i franjevačkoga samostana te u Zagrebu u NSK i Arhivu HAZU.