MENEGELO IVANOV DE CANALI (Menegello quondam ser Iohannis de Canali de Venetiis), slikar (Venecija, ? — Zadar, prije 9. I. 1431). Zabilježen i u oblicima Meneghello, Menichello, Menig(h)el(l)o i Minigel(l)o. Pretpostavlja se da je slikarstvo učio u Lorenza Veneziana i Giovannija da Bologne u Veneciji 1375–80. Prvi se put javlja u izvorima pri sklapanju ugovora s Martinom Bartulovim iz Zadra u Veneciji 1383. U Zadru, gdje se drugi put oženio 1404, od kolovoza 1385. zabilježen u više od 100 dokumenata, kao građanin od 1386, svjedok (1387–1427), zastupnik u pravnim poslovima (1392–1404), iznajmljivač lađe (1399) i ulagač u zemljišne posjede (Diklo 1403–05, Kolovare 1404). Surađivao je s drvorezbarima Martinom Hermanovim (1387–1401) i Markom Nikoletovim (Nikolinim), u kojega je 1385. naručio izradbu pale prema vlastitom nacrtu i mjerama, te s kiparom Pavlom Vanucijevim iz Sulmone, koji je prema njegovu ponešto izmijenjenu nacrtu izveo nadgrobni spomenik nadbiskupa Nikole Matafara za crkvu sv. Stošije 1386 (Narodni muzej Zadar). Čvrste je veze gradio i s naručiteljima, mahom zadarskim građanima i plemićima, za koje je izradio mnogobrojna nesačuvana, iz ugovorâ poznata djela. Tako se trgovcu suknom Nikoli Mihovilovu 1387. obvezao oslikati poliptih nalik na onaj Bartola iz Milana u crkvi sv. Krševana (s prikazima Bogorodice s Djetetom u središnjem dijelu, svetaca na bočnim stranama, Krista i apostola na predeli te svetaca i Kristove muke u gornjem dijelu), namijenjen za oltar kućne kapele, zidove koje je u to doba počeo oslikavati Blaž Lukin Banić. Za Nikolu Mihovilova je, za samostan sv. Krševana, načinio 1387. sliku za oltar sv. Nikole u klaustru i 1400. poliptih za glavni oltar crkve prema uzoru na onaj s glavnoga oltara Svete Stošije (Bogorodica s Djetetom i sv. Nikolom te bočno likovima svetaca), koji je izradio 1399. i potpisao krsnim imenom Dominik. Izvršiteljima oporuke Lucije, udovice Ivana Petriza, 1391. obvezao se izraditi dvije slike, vjerojatno za glavni oltar crkve Sv. Spasa i za oltar sv. Ivana Krstitelja u crkvi sv. Krševana, a Marici, udovici krojača Stanca, slikano raspelo za crkvu sv. Stjepana (danas sv. Šimuna), za što je isplaćen 1411. S Damjanom Nassijem ugovorio je 1395. izradbu slike s prikazom Bogorodice nalik na one što ih je 1391. načinio za crkve sv. Dominika i sv. Frane, a s Jurjem Vidovim Cedulinijem 1396. oltarnu sliku za neki samostan, vjerojatno sv. Marije. Prema oporuci prve supruge (1403), za crkvu toga samostana obvezao se naslikati raspelo. Predstavnicima crkve sv. Petra u Kukljici obećao je 1412. izraditi sliku poput one s oltara sv. Bartula u crkvi sv. Petra Staroga u Zadru, a Bratovštini sv. Jakova 1418. poliptih sličan onomu što ga je izradio za glavni oltar crkve sv. Krševana. Sa splitskim je samostanom sv. Frane 1412. ugovorio preslikavanje nekih starijih slika, vjerojatno romaničkih ikona. Posljednja umjetnička aktivnost verificirana mu je potpisom na slikanu raspelu u crkvi sv. Lovre u Kalima 1427. U radionici je za pomoćnika kratko 1398. uzeo Marka Nikolina (Ninova) iz Dubrovnika, a u nauk, među ostalim, 1400. na pet godina sina zadarskoga kovača oklopa Jurja Kandijeva, za kojega se jedinoga zna da je cjelokupno školovanje prošao u njega. Pretpostavlja se da bi mu Ivan Petrov iz Milana, s njegovom obitelji u bliskim vezama, mogao biti učenik ili suradnik (E. Hilje, 1990) te da se Blaž Jurjev Trogiranin dijelom školovao u njega (Hilje, 2020). — God. 1967. iznesena je teza (V. Zlamalik) prema kojoj ga se može poistovjetiti sa slikarom koji je, po djelu u crkvi sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kraj Tkona (oko 1418), nazvan »Majstor tkonskoga raspela« (I. Petricioli, 1965–66), a kojemu su na temelju stilskih srodnosti pripisani triptih Varoške Gospe, dijelom sačuvan poliptih s prikazom Bogorodice s Djetetom, sv. Matejem i sv. Jurjem (oko 1400, Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru), Bogorodica s Djetetom i sv. Ivanom Krstiteljem u samostanu sv. Dujma u Kraju na Pašmanu (nakon 1418) te fragment poliptiha sa sv. Ivanom Krstiteljem iz Kožlovca kraj Benkovca (nekoć u manastiru Krka); opusu su dodane i Bogorodica s Djetetom iz šibenske crkve Sv. križa (nakon 1400, Interpretacijski centar katedrale sv. Jakova »Civitas sacra«), Bogorodica s Djetetom u Pokrajinskom muzeju u Kopru (nakon 1400), Bogorodica s Djetetom, anđelima i donatorima u privatnoj zbirci u Firenci, fragment predele poliptiha sa sv. Ivanom Evanđelistom u Muzeju grada Šibenika (nakon 1400) te poliptih iz šibenske dominikanske crkve i slikano raspelo iz zadarske crkve sv. Marije, oba uništena u II. svjetskom ratu. Povezalo ga se (Petricioli, 1965–66) i sa slikarom koji se, po prizorima s poliptiha u londonskoj Nacionalnoj galeriji, u inozemnoj literaturi naziva Maestro di s. Elsino, a kojemu se pripisuju i poliptih sa središnjim prizorom krunjenja Bogorodice u gradskoj Pinakoteci u Fermu i Bogorodica s Djetetom između dvojice svetaca u Metropolitanskom muzeju u New Yorku. U literaturi općeprihvaćena, teza je osnažena novim kronološkim i stilskim podudarnostima (Hilje, 1999). Prema stilskim se obilježjima njemu odn. njegovu utjecaju ili krugu pripisuju minijature u Misalu Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1403–04) i matrikuli Bratovštine Gospe od Umiljenja i sv. Ivana Krstitelja (Znanstvena knjižnica u Zadru, ms. 519), dvije u jednom od primjeraka djela Tome Arhiđakona (Nacionalna knjižnica u Budimpešti, Cod. Lat. med. aevi 440) i dio njih u Hvalovu zborniku (1404), crtež Bogorodice s Djetetom u Kodeksu biskupa J. Kosirića (samostan sv. Lovre u Šibeniku, ms. 53), nacrt za vezeni antependij iz samostana sv. Marije u Zadru (Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru) te slikano raspelo u zbirci samostana sv. Lucije u Šibeniku (možda djelo Marka Nikolina; Hilje, 2014). Autorstvo fresaka u crkvi Santa Maria dei Servi u Riminiju odbačeno je. Opus mu se povezuje s postpaolovskim slikarstvom mletačkoga trecenta te pripada krugu pretpostavljenih mu učitelja, Stefana di Sant’Agnese, Jacobella di Bonoma, Guglielma Veneziana, Nicolòa di Pietra i Nicoletta Semitecola. Slikao je temperom na drvu, vješto baratajući tankim linijama. Kolorit mu je obilježen svijetlim, pastelnim tonovima s nijansama svijetlozelene, maslinastozelene, žućkastosmeđe i modre s naglaskom, gotovo osobnim potpisom, na nijansama svijetloljubičaste ili boje ciklame. Likove, izrazito svijetlih inkarnata, odlikuju psihološka karakterizacija i suptilni lirizam bez prenaglašenih emocija te ublažen gotički ekspresionizam i naturalizam. Ključna je osoba dalmatinskoga slikarstva s prijelaza XIV. u XV. st. i glavni zadarski slikar zrela gotičkoga razdoblja, sa znatnom ulogom u razvoju dalmatinske slikarske škole. — Sin Marko (u. 1438) u izvorima je (katkad pod slaveniziranim prezimenom Menegelić) redovito zabilježen kao slikar; pretpostavlja se da je slikarstvo učio u oca, ali se njime nije bavio.
LIT.: (G. Ferrari Cupilli): L’Artista dalmato (kalendar), 1855, str. 7. — I. Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, 4. Zagreb 1860, 308. — (V. Brunelli): Pittori zaratini del periodo delle origini. Il Dalmata, 44(1909) 17, str. 2. — L. Testi: La storia della pittura veneziana, 2. Bergamo 1915. — A. Dudan: La Dalmazia nell’arte italiana, 2. Milano 1922. — A. de Benvenuti: Storia di Zara dal 1409 al 1797. Milano 1944, 266. — C. Fisković: Zadarski sredovječni majstori. Split 1959, 78, 94–96, 100. — A. R. Filipi: Kretanje broja stanovništva zadarskih otoka. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 4–5(1959) str. 307. — K. Prijatelj: Novi podaci o zadarskim slikarima XIV–XVI stoljeća. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1961, 13, str. 98, 101–104. — I. Petricioli: Ostavština G. Prage i zadarski srednjovjekovni umjetnici. Zadarska revija, 12(1963) 6, str. 542–544. — K. Prijatelj: Slikar Blaž Jurjev. Zagreb 1965, 6. — I. Petricioli: Slikar tkonskog raspela. Peristil, 1965–66, 8/9, str. 63–74. — V. Zlamalik: Paolo Veneziano i njegov krug (katalog izložbe). Zagreb 1967, 56–58, 65–76. — K. Prijatelj: Bibliografski i biografski podaci o majstorima dalmatinske slikarske škole. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1968, 17, str. 322–323, 325, 331, 334, 342, 345. — G. Gamulin: Bogorodica s djetetom u staroj umjetnosti Hrvatske. Zagreb 1971, 27, 133–134. — K. Cicarelli: Gospa »Majstora tkonskog raspela« u Šibeniku. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1972, 19, str. 59–62. — I. Petricioli: Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba gotike. Zagreb 1972, 15, 17–18, 21, 68, 71–72, 113, 117, 119, 121. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976, 517–518, 520–521, 527, 529. — I. Petricioli: Tragom kipara Paulusa de Sulmona. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1980, 21, str. 252, 261–262, 265. — T. Brejc: Slikarstvo od 15. do 19. stoletja na slovenski obali. Koper 1983, 14–15, 84, 169, 185. — K. Prijatelj: Dalmatinsko slikarstvo 15. i 16. stoljeća. Zagreb 1983, 8–10, 15. — Isti: Prilog pripadnosti minijatura misala vojvode Hrvoja. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 23(1983–84) 23(10), str. 311, 315–316. — Isti: Problemi i ličnosti gotičkog slikarstva u Dalmaciji. Mogućnosti, 31(1984) 10/11, str. 921–922. — I. Petricioli: Srednjovjekovni umjetnici na Pašmanu. U: Otok Pašman kroz vjekove i danas. Zadar 1987, 89–90. — E. Hilje: Osvrt na najraniju povijest crkve i samostana sv. Duje na Pašmanu. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 28(1988–89) 28(15), str. 135, 140. — Isti: Bilješke o zidnom slikarstvu u Zadru koncem 14. i početkom 15. stoljeća. Ibid., 29(1989–90) 29(16), str. 245. — Isti: Zadarski slikarski krug u drugoj četvrtini 15. stoljeća. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1990, 29, str. 34, 42, 46. — Sjaj zadarskih riznica (katalog izložbe). Zagreb 1990, 21–22, 80–83, 325. — I. Petricioli: Umjetnička baština samostana sv. Krševana do 16. stoljeća. Zadarska revija, 39(1990) 2/3, str. 321, 329. — I. Prijatelj: O portretima donatora na slici »Majstora tkonskog raspela« iz Firence. Mogućnosti, 39(1992) 5/6/7, str. 579–581. — E. Hilje: Gotičko slikarstvo u Zadru. Zagreb 1999. — Stoljeće gotike na Jadranu. Slikarstvo u ozračju Paola Veneziana (katalog izložbe). Zagreb 2004, 10, 19, 21, 130, 140–149, 178–179, 188–189. — G. Praga: Documenti per la storia dell’arte a Zara dal medioevo al settecento. Trieste 2005. — E. Hilje i R. Tomić: Slikarstvo. Zadar 2006, 17–18, 21, 25, 28, 30, 32, 34, 36, 147–163. — Milost susreta. Umjetnička baština Franjevačke provincije sv. Jeronima (katalog izložbe). Zagreb 2010, 112–113, 138–140. — D. Gordon: The Italian Paintings before 1400. London 2011. — E. Hilje: Matrikula bratovštine Gospe od Umiljenja i Sv. Ivana Krstitelja u Znanstvenoj knjižnici u Zadru. Ars Adriatica, 2(2012) str. 97–106. — I. Petricioli: Još o Pavlu iz Sulmone – graditelju pročelja crkve u Starom Pagu. Ibid., 3(2013) str. 111, 117. — E. Hilje: Slikano raspelo iz samostana sv. Lucije u Šibeniku: prijedlog za Marka Nikolina (Ninova) iz Dubrovnika. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2014, 38, str. 87, 89–91. — Isti: Gotičko slikarstvo u Šibeniku. Juraj, 5(2016) str. 38, 40–43, 49. — Isti: Zadarski kipar i graditelj Pavao Vanucijev iz Sulmone. Zadar 2016, 10, 16–17, 20, 22, 28, 55, 67–69, 73–74. — Isti: Nekoliko bilješki o slikaru Blažu Jurjevu. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2020, 44/1, str. 33–35, 37–40, 42, 44–45. — A. Bartulović i E. Hilje: Građa za splitsko slikarstvo 14. i 15. stoljeća. Zadar 2022, 9, 18–20, 95–96.
Ivan Krašnjak (2025)
