MICHELOZZI, Michelozzo

MICHELOZZI, Michelozzo (Michelozzo da Firenze, Michelozzo di Bartolomeo), graditelj i kipar (Firenca, 1396 — Firenca, 1472). Pokopan 7. X. 1472. Jedan od najistaknutijih majstora firentinske renesanse. Baveći se isprva kiparstvom, od 1417. naukovao i djelovao u radionici Lorenza Ghibertija, s kojim je oko 1420. radio na znamenitim sjevernim brončanim vratima krstionice firentinske katedrale, od 1424. bio Donatellov suradnik na izradbi nadgrobnoga spomenika protupape Ivana XXIII. u toj krstionici i od 1428. na vanjskoj propovjedaonici katedrale u Pratu, a 1437–42. suradnik Ghibertijeva sina Vittorija. Počevši se intenzivnije baviti arhitekturom, među ostalim pregradio firentinsku crkvu i samostan sv. Marka (1444–55) te za Cosima Medicija, kojemu je bio prijatelj, projektirao i podignuo palaču inspiriranu klasičnim oblicima (1444–59; danas palača Medici-Riccardi). U siječnju 1461. počinje se razmišljati o njegovu primanju u službu Dubrovačke Republike, koja je zbog opasnosti od Turaka i pojave vatrenoga oružja primorana modernizirati obrambeni sustav. U lipnju je odlučeno o sklapanju ugovora na godinu dana te o plaći koja mu je zbog graditeljskoga iskustva i upućenosti u ratnu tehniku određena u visini od 20 dukata mjesečno, što je bila najveća plaća nekoga namještenika Republike u XV. st. Kao vojni inženjer bio je dužan izrađivati nacrte te nadgledati sve radove na utvrdama Grada i Republike. Nakon sklapanja ugovora Vijeće umoljenih zaključilo je u lipnju 1461. da započetu pregradnju kule Minčete treba nastaviti prema njegovu drvenom modelu. Inovativan obrambeni mehanizam zamislio je s dvama predziđima, pokrivenim i otkrivenim, čime je osnažio razine obrane. Zadržavši postojeću visinu građevine, s osobitom je pomnjom oblikovao predziđa, koja je dodatno pojačao i osigurao, a u prstenastim je hodnicima izveo za ono doba najnapredniji tip kazamata, otvora za vatreno oružje, koje je projektirao u obliku lijevka. Na drugim dijelovima zidina, kaneći produljiti obrambenu crtu, funkcionalno je povezao i pojačao postojeće dijelove. Za radova na zapadnom potezu utvrda prihvaćen mu je 1461. prijedlog o izgradnji zida od Vrata od Pila do mora, a prije izgrađene kantonatu od Pila te kule od Pila i sv. Frana snizio je i ojačao. Prema njegovim je zamislima nastavljena 1462. gradnja kule Brsalje (Bokar) na jugozapadnom uglu zidina, proporcijama i oblicima karakteristična primjera renesansne fortifikacijske arhitekture, a 1463. susjedne Puncjele, najjače od četverokutnih kula, na kojima je primijenjena ista tipologija predziđa i pojačanja. Radio i na sjevernoj liniji zidina, izloženih kopnenomu napadu, te mu je u lipnju 1463. prihvaćen prijedlog o njihovu učvršćivanju predziđima i kosinama. Istodobno je s Bernardinom iz Parme imao odrediti koje zgrade izvan zidina treba srušiti kako ne bi poslužile protivniku pri napadu na grad. U radu na dubrovačkim utvrdama izvorne zamisli prilagodio je postojećemu stanju i željama naručitelja, a zamijećeno je kako njegov »obrambeni sistem svojom čistoćom i funkcionalnošću izražava i ljepotu« (A. Deanović i I. Tenšek, 1980). Nadgledao je gradnju zidina Stona, gdje je 1462. s Bernardinom iz Parme ispitao produbljenje i proširenje jarka, a 1463. s inženjerom Marchianom trebao vidjeti kako se grad može brže utvrditi. Odbijen mu je 1462. prijedlog da se na tvrđavi Sokol u Konavlima novi unutarnji zid učvrsti potpornjima. Nakon eksplozije baruta 1463. kojom je oštećen Knežev dvor Vijeće umoljenih mu je na poč. veljače 1464. povjerilo obnovu, ali je 15. svibnja o predloženom projektu odbilo raspravljati. Desetak dana potom napustio je Dubrovnik nakon što je s predstavnicima otoka Hiosa sklopio ugovor kojim se obvezao onamo preseliti i raditi kao vojni graditelj. Pretpostavke o njegovu udjelu u obnovi Dvora, izvedbi ili idejnom rješenju arkada u prizemlju, kapitela i baza stupova te prozora na sjevernoj strani odbačene su; njegovu se utjecaju pripisuje koncepcija prvoga kata zapadnoga pročelja. Iznesena je pretpostavka da je izradio nacrt ili model »zelenaca« sa zvonika gradskoga sata (I. Fisković, 1991).