MIHALJEVIĆ, Fran (Frane), infektolog (Pula, 7. I. 1900 — Zagreb, 19. VIII. 1975). Gimnaziju završio u Trstu 1918. Medicinu studirao u Zagrebu 1918–21. i Beču, gdje je promoviran 1925. U Zagrebu služio vojni rok na Internom odjelu Vojne bolnice te od 1926. do umirovljenja 1970. s prekidima (1937, 1941–44) radio u Bolnici za zarazne bolesti (njegovim zauzimanjem Klinika za infektivne bolesti od 1970), s kojom je nastavio suradnju do kraja života; ondje specijalizirao internu medicinu 1936. te bio stručni voditelj Bolnice 1939–41. i 1945–70. Kraće 1937. radio u Institutu za tuberkulozu u Zagrebu, a od 1941. bio predstojnik Zaraznoga odjela Zakladne bolnice u Osijeku, koju je ubrzo napustio zbog bolesti. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, vodeći kolegij o zaraznim bolestima na katedri za internu medicinu, habilitirao se za privatnoga docenta 1940 (izbor za naslovnoga izvanrednoga profesora iz 1944. poništen 1945), sveučilišni docent bio od 1946, izvanredni profesor od 1949, redoviti od 1954. te dekan 1957–58; zaslužan za osnivanje katedre za zarazne bolesti 1946 (katedra za infektologiju od 1950). Iz kliničke hematologije i enterologije usavršivao se na klinikama u Beču 1928–29 (N. Jagić i N. Ortner), kao stipendist Lige naroda 1930. u Austriji, Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj i Švicarskoj proučavao organizaciju bolnica, napose zaraznih odjela, 1937. s timom liječnika u Dalmaciji i Crnoj Gori među ostalim istraživao malariju, trbušni tifus te bacilarnu i amebnu dizenteriju. Začetnik moderne infektologije u nas, zaslužan za njezinu afirmaciju kao samostalne grane kliničke medicine, uz klasične zarazne bolesti njome je obuhvatio šire područje infekcija (mononukleoza, agranulocitoza), isticao povezanost s epidemiologijom, mikrobiologijom i drugim medicinskim granama, proučavao primijenjenu epidemiologiju i ekološku pozadinu bolesti te hematologiju u svezi sa zaraznim bolestima. Isprva se najviše bavio dijagnostikom i liječenjem šarlaha i poliomijelitisa, za II. svjetskoga rata pjegavcem i bacilarnom dizenterijom, poslije i mononukleozom, amebijazom, prvim slučajevima benignih leptospiroza u nas, tularemijom, Q-groznicom, bornholmskom bolesti i hemoragijskom groznicom, prvi u nas provodio sternalnu punkciju i citohematološku analizu koštane srži. Surađivao u časopisima Liječnički vjesnik (1928, 1930–32, 1934–42, 1946, 1948–51, 1953, 1958, 1961–63, 1967, 1970–71), Praktični liječnik (1928), Medicinski pregled (1930), Wiener medizinische Wochenschrift (1941–42), Wiener klinische Wochenschrift (1942), Medicinar (1947, 1952, 1967), Vojnosanitetski pregled (Beograd 1952, 1955), Arhiv za higijenu rada (1953), Medicinski glasnik (Beograd 1953, 1962, 1965, 1967, 1970), Zdravstvene novine (1953, 1959, 1962, 1967–68), Higijena (Beograd 1954), Saopćenja »Pliva« (1956, 1975), Radovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu (1958), Medicina (1968) i Radovi Klinike za zarazne bolesti (1971). Suautor je izdanja Leptospiroze kod čovjeka (1952) i u udžbenike preraslih skripata Opća klinička infektologija (1962) i Specijalna infektologija, 1–2 (1964), tiskanih u Zagrebu, suradnik u udžbeniku Odabrana poglavlja iz interne medicine (Zagreb 1955), priručniku Nova iskustva u internoj medicini (Beograd—Zagreb 1955) i Medicinskoj enciklopediji LZ, urednik priručnika Opća medicina (Zagreb 1964) i spomenice Pedeset godina rada Bolnice – Klinike za zarazne bolesti (Zagreb 1973). Njegove Reminiscencije jednog infektologa (Liječnički vjesnik, 1973, 2, 4, 6, 8, 10, 12; 1974, 2, 4, 6, 8, 10–12) pregled su razvoja infektologije u nas. Osnovao 1959. Infektološku sekciju Zbora liječnika Hrvatske i vodio je do 1969 (počasni predsjednik od 1970), bio predsjednik Udruženja infektologa Jugoslavije 1965–69. te počasni član Zbora liječnika Hrvatske od 1974. Dobio Nagradu grada Zagreba 1966, kojom mu je prigodom V. Radauš izradio reljef u bronci (nadgrobna ploča na zagrebačkom Mirogoju). Po njem su nazvani Klinika za infektivne bolesti u Zagrebu (1978) i godišnji znanstveno-stručni skup što ga je potaknuo 1956 (2005).
DJELA: Leptospiroze kod čovjeka (suautor J. Fališevac). Zagreb 1952. — Opća klinička infektologija (suautor J. Fališevac). Zagreb 1967 (5 izd. do 1988). — Infektologija (suautor). Zagreb 1976³ (Specijalna klinička infektologija, 19855, 19866, 19887, 19948).
LIT.: M. B.: (Razgovor). Medicinar, 11(1960) 3/4, str. 61–65. — J. Fališevac: Prof. dr. Frane Mihaljević. Povodom 40. godišnjice rada. Liječnički vjesnik, 89(1967) 7, str. 498–499. — Pedeset godina rada Bolnice – Klinike za zarazne bolesti (s bibliografijom). Zagreb 1973, passim. — Zbornik liječnika Hrvatske 1874–1974. Zagreb 1974, 241–242, 498. — V. Utvić: Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1874–1974, 2. Osijek 1974, 89–90. — (Nekrolozi): M. Cezner, Medicina, 12(1975) 4, str. 247. — J. Fališevac, Liječnički vjesnik, 97(1975) 10, str. 595–596. — J. Lešničar, Zdravstveni vestnik (Ljubljana), 44(1975) 11, str. 609. — Z. Maretić, Istra, 14(1976) 6/7, str. 121–122. — Isti: Prigodom otkrivanja spomen-ploče prof. dr. Franu Mihaljeviću u Puli 26. V. 1977. Zbornik zdravstva u Istri. Pula 1978, 419–421. — I. Rudelić: Uspomena na profesora Frana Mihaljevića. Liječničke novine, 8(1978) 31, str. 17. — Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb (1985), 312, 426–430. — Prof. dr. Fran Mihaljević – osnivač hrvatske infektologije. Liječničke novine, 28(2000) 158, str. 40–43. — Sjećanje na prof. dr. Frana Mihaljevića. Zagreb 2000. — T. Jeren i dr.: 50 godina Hrvatskog društva za infektivne bolesti Hrvatskog liječničkog zbora. Zagreb 2011, 25, 135, 155. — T. Jeren i I. Beus: Kratki povijesni pregled razvoja Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević«. U: 120 godina Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević« Zagreb 1893–2013. Zagreb 2013, 5–6, 8–9.
Vladimir Dugački i Redakcija (2025)
