MIJIĆ, Karlo

MIJIĆ, Karlo, slikar i grafičar (Bileća, 7. II. 1887 — Zagreb, 5. II. 1964). Suprug slikarice Lujze Kuzmić-Mijić. Podrijetlom iz Sumartina. Polazio gimnaziju u Sarajevu do 1903. Od 1904. školovao se u privatnoj slikarskoj školi u Beču, od 1905. u V. Bukovca na ALU u Pragu, od 1906. u P. Halma i od 1908. u C. von Marra na ALU u Münchenu, na kojoj je diplomirao 1909. Polazio specijalku u Marra 1911, u Školi primijenjene umjetnosti u Beču specijalizirao ornamentiku u B. Löfflera 1913–14. Za I. svjetskoga rata u dalmatinskoj 23. domobranskoj pukovniji 1915–16. Nastavnik crtanja u srednjim tehničkim ili obrtničkim školama u Sarajevu od 1914, Banjoj Luci od 1937. i Zagrebu od 1938; otpušten 1945, bio slobodni umjetnik te osnovnoškolski nastavnik od 1948. do umirovljenja 1949. Najranija mu sačuvana djela u duhu münchenske akademske tradicije (Dama sa šeširom, 1907, i Starica, 1908, olovka, NMMU) obilježava čvrsto shvaćena forma, sloboda duktusa i tamna gama (Moj otac, 1911, i Autoportret, 1913, Galerija umjetnina »Branislav Dešković« u Bolu, GUBD, Krajolik s brezama, 1911–13, sve ulje). Usporedno s portretima i krajolicima razvija zanimanje za teme iz bosanskoga pučkoga života, prikazujući likove i arhitekturu deskriptivno i naturalistički (Bosanci na vašaru, 1911, Galerija umjetnina u Splitu, i Bosanska kuća I, 1911–12, Umjetnička galerija BiH, Sarajevo, UGBiH, akvareli). Akvareli mu imaju obilježja impresionizma i plenerizma (Plein-air s pet likova i Autoportret, 1913), a portreti secesije (Portret Branimira Truhelke, 1914). Na podlozi bečke secesije javljaju se monumentalističke značajke – linearna stilizacija, nacionalna simbolika i patetična retorika (Iz narodne pjesme, oko 1916, i Klečeći akt, oko 1918, akvarel, Put kroz život, oko 1916, ulje, sve NMMU) – te ekspresionističke, poput neobičnih kolorističkih harmonija, snažna osvjetljenja iz neodređena izvora i naglašene psihologizacije vidljive u agresivnu i intenzivnu pogledu ravno u promatrača te u koščatim i žilavim rukama (Glava majke, 1916, GUBD; Portret Vilima Srneca, 1917; Majka, 1918, UGBiH; U našim planinama i Brat i sestra, 1919, i Portret Adele Ber, oko 1919, NMMU). Ekspresionističkim značajkama obilježeni su i bosanski pejzaži izražene plastične sinteze oblika i halucinantne, hladne, gotovo isključivo plave, zelene i žute palete. Snažnom redukcijom boja i oblika, u čem se može prepoznati bliskost s djelima skupine Plavi jahač, potisnuo je mimetičku dimenziju i ostvario osebujan monumentalno-ekspresivni izraz (Bosansko selo, UGBiH, Brda i Drveće /Grane/, NMMU, Pred oluju i Pred suton, ulja, Krajolik s drvećem, akvarel, Iz Pazarića, tempera, sve 1919). Nakon utemeljenja slikarske kolonije u Blažuju kraj Sarajeva s V. Becićem 1921. započinje njegov razvoj prema magičnom realizmu: tonskim stupnjevanjem postiže zaglađivanje volumena, a kromatika, i dalje sužena na plavo-žuto-zeleni spektar, odražava sezanističke utjecaje. Jezgroviti pejzaži poput Blažuja – ljetnih polja (oko 1922), Bosanskoga pejzaža – Jagomira (1923–24) i Planinskoga pejzaža (1925) »oslobođeni su sitnih naplavina svakidašnjice, oni pripadaju jednom drugačijem, idealnom redu i kao da su praslike nekog svijeta zatravljene zaleđenosti, prožetog blagom, sveprisutnom melankolijom i uzdignutog do monumentalnosti« (A. Begić, 1983). U paradigmatskoj slici Drina (1926, MSU u Zagrebu), u kojoj je kromatika reducirana na zelenu, dosegnuo je »vrhunac zatravljene sintetične vizije« (G. Gamulin). I drugim temama, poput mrtvih priroda i portreta, pristupa s pozicija sintetičnoga realizma i ograničenom hladnom gamom te podređivanjem sviju elemenata strogoj i statičnoj arhitekturi slike (Portret Hilde Kuzmić, oko 1924; Supruga, oko 1924–25, i Portret moje žene, 1926, NMMU; Mrtva priroda, oko 1926). S okretanjem dalmatinskomu pejzažu u jasnim i uravnoteženim kompozicijama javljaju se stereometrijski oblici kuća, rasvjetljuje i proširuje paletu, no zadržava čvrsto tonsko jedinstvo (Pejzaž sa kulom Cerineo, GUBD, Motiv iz Dalmacije, UGBiH, Kuća Carrara u Splitskoj, Iz Splitske, sve oko 1927). Premda u 1930-ima rastvara kolorit i potez prema kolorističkom likovnom idiomu, paleta mu ostaje razmjerno suzdržana (Husrevbegov hamam, 1929–30, Muzej grada Sarajeva, Prodavačica ribe, oko 1930, i Postira, 1935–36, UGBiH, Mrtva priroda, oko 1935, NMMU, Portret Judite Kuzmić, 1938, Riva, oko 1938, sve ulje; Masline, 1934, Djevojčica /Inka/, 1936, Iz Sarajeva, 1937, sve akvarel). Prizori sa sarajevske periferije, u kojima dominiraju ogoljela stabla i sirotinjske kuće, sadržavaju diskretnu socijalnu notu, čime je dao prinos traganju za »domaćim izrazom«, osobito aktualnom za djelovanja u likovnoj skupini Krug (Halači, oko 1936, Muzej grada Sarajeva, ulje; Crepoljsko II, 1937, akvarel). Nakon kratka pristajanja uza socrealističku tematiku (Albanska brigada, 1947, NMMU, akvarel; Kamenolom na Braču, 1947–48, tuš), ostaje na prijašnjim stilskim i motivskim pozicijama u akvarelima (Ribe, 1950, UGBiH; Borovi, 1953) i uljima (Dalmatinska luka – Sumartin, 1947–48, Luka, oko 1949, Sa Brača, oko 1950, sve GUBD); istaknuo se Portretom Tina Ujevića (oko 1948). U osebujnoj tehnici »razvučenoga tuša« crtao energičnim potezom i vibrantnom linijom portrete te bosanske krajolike i vedute, ponajviše Sarajeva i okolice (Kuće /Planinski zaseok/, oko 1919, i Ciglana, 1924, Gliptoteka HAZU; Rihard Kuzmić, 1920, Pod brdom, 1921, Iz Splitske, oko 1930, Zagreb, zima – pogled na tvornicu, 1944, i S omladinske pruge Šamac–Sarajevo, 1947, NMMU; Sarajevski motiv I, 1934, UGBiH). Izradio je niz ekspresivnih grafika religiozne tematike obilježenih snažnim kontrastima te anatomskim i oblikovnim deformacijama (Obitelj, oko 1918, akvarelirani drvorez; Obješeni, oko 1918, Za križem, oko 1919, Isus i Magdalena i Isus na zdencu, 1924–25, sve linorez). Autor je litografije Udovice za Mapu Proljetnoga salona (Zagreb 1920). Ekspresionistički duh i socijalni angažman obilježili su karikature što ih je 1910–11. objavljivao u bečkim satiričnim časopisima Figaro i Die Muskete, münchenskima Der Komet i Simplicissimus te u sarajevskom šaljivom listu Osa 1919 (supokretač). Bavio se oblikovanjem naslovnica, ilustracijom i izradbom vinjeta u kalendaru Napredak (1931–33, 1936) te knjigama Narodne pjesme o Mijatu Tomiću (Sarajevo 1931), Čuvar dobrih ljudi (Zagreb 1943) i Ramazanske priče A. Nametka (Sarajevo 1944). U djelima primijenjene umjetnosti vidljivi su utjecaji bečke secesije i art décoa: sačuvane su figurice u obojenom drvu (Muslimanka, Hodža, Seljanka, 1913–25), plakat (Izložba Karlo Mijić, Ulrichov salon, 1920, Grafička zbirka NSK), skice za dekoracije i table s uzorcima (oko 1913, NMMU) te nacrti za predmete od metala (oko 1925). Radio je scenografije za Narodno kazalište u Sarajevu 1922–23 (H. Ibsen, Narodni neprijatelj, 1923). Izlagao samostalno u Zagrebu (1920, 1939, 1950. s V. Filakovcem, D. Kokotovićem, Z. Lukinovićem i Lj. Šestićem), s R. Petrovićem, P. Tiješićem i suprugom u Novom Sadu i Osijeku (1920) te u Sarajevu (1921), a skupno na izložbi društva »Medulić« (Ljubljana 1909), Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi (Beograd 1912, 1922, Novi Sad 1927), Proljetnom salonu (Osijek i Zagreb 1920), Međunarodnoj izložbi moderne umjetnosti (Ženeva 1920), Jadranskoj izložbi (Split 1925), Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925 – nagrada), izložbama jugoslavenske grafike (Lavov 1927, Metz i Saarbrücken 1933), Međunarodnoj izložbi u Barceloni (1929), izložbama Četvorice (Sarajevo 1929–30), Izložbi jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva u Londonu (1930), izložbama zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934, 1936), skupine Krug (Sarajevo 1935–37, Zagreb 1937), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), hrvatskih umjetnika u NDH (Zagreb 1941–42, 1944), hrvatske umjetnosti (Berlin, Beč, Bratislava 1943), izložbama ULUH-a od 1946. i Likuma od 1950. te na Plavom salonu (Zadar 1960). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Tuzli (1981), Sarajevu (1983) i Zagrebu (1983. sa suprugom, 1986), a slike izlagane na izložbama Zbirka Bauer (Vukovar 1965), Akvarel XX. stoljeća Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1967), Počeci jugoslavenskog modernog slikarstva (Beograd 1972), Jugoslavenska grafika 1900–1950 (Zagreb 1978), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Pejzaž u bosanskohercegovačkom slikarstvu XX. stoljeća (Sarajevo 1981), Umjetnost Bosne i Hercegovine 1924–45 (Sarajevo 1985), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), More u slikarstvu XIX. i XX. st. na tlu Jugoslavije (Zadar 1987), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu (Milano 1991), Realizmi dvadesetih godina i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Proljetni salon 1916–28 (Zagreb 2007), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2009), Strast i bunt – Ekspresionizam u Hrvatskoj (Zagreb 2011), Kristova muka i otkupljenje (Zagreb 2013), Umjetnički život u Splitu 1919–1941 (Split 2016) te Zbirka u retrovizoru (Zagreb 2020). Reagiravši na suvremene europske likovne poticaje (Plavi jahač, F. Hodler, bečka secesija), vlastitu metafiziku pronašao u bosanskom planinskom krajoliku te slikarstvom »autentičnog izraza i doživljaja« kao »ravnopravan sudionik pluralističke i kompleksno antitetičke raznolikosti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća« (Z. Posavac) ostvario vrijedan prinos hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj modernoj umjetnosti. Portretirao ga je R. Jean Ivanović (1939, bronca, NMMU).