RUŽIČKA, Lavoslav

RUŽIČKA, Lavoslav (Leopold), kemičar (Vukovar, 13. IX. 1887 — Mammern na Bodenskom jezeru, 26. IX. 1976). Završio klasičnu gimnaziju u Osijeku 1906. te na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu diplomirao 1908. i doktorirao 1910. u H. Staudingera tezom Über Phenylmethylketen (Karlsruhe 1911). Postavši mu asistentom, s njim je 1912. otišao u Zürich na Tehničku visoku školu (Eidgenössische technische Hochschule, ETH). Nakon što su se 1916. razišli, radi prikupljanja novca za istraživanje počeo je surađivati s tvrtkom za proizvodnju mirisa i aroma Haarmann & Reimer u Holzmindenu, a 1921. postao voditeljem istraživačko-razvojnoga odjela ženevske tvornice mirisa M. Naef & Cie (Firmenich & Cie od 1934). Zahvaljujući radu na terpenima, habilitirao se 1917 – kad je dobio švicarsko državljanstvo – i postao privatnim docentom na ETH 1918 (naslovni profesor od 1923) te na Sveučilištu u Zürichu 1920. Ponude za profesuru u Zagrebu (Visoka tehnička škola 1919, Mudroslovni fakultet 1922) odbio je zbog nedostatnih sredstva za istraživanje. Od 1926. bio je redoviti profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu, a od 1929. do umirovljenja 1957. na ETH, na kojoj je bio i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju; professor emeritus od 1957. Nakon umirovljenja savjetnik u tvornici Sandoz u Baselu. Rad sa Staudingerom na izoliranju, određivanju građe i sintezi piretrina iz cvijeta dalmatinskoga buhača zainteresirao ga je za prirodne mirisne spojeve terpene te je za potrebe industrije mirisa proučavao njihovu kemiju i izolirao odn. sintetizirao više dotad nepoznatih mnogočlanih cikličkih ugljikovih spojeva. Uočio je da su svi viši terpeni građeni od izoprenskih jedinica. Tu je prirodnu zakonitost nazvao izoprenskim pravilom, te je s pomoću njega i laboratorijske tehnike dehidrogeniranja odredio strukturu mnogih dotad nepoznatih terpena i terpenoida. Sustavno se baveći terpenima, isprva je radio na izolaciji i sintezi spojeva srodnih kininu (kolidin, kina-toksin, pinen), a potom na pripravi, određivanju strukture i sintezi mirisnih tvari biljnoga (iron iz podanka perunike i cvijeta ljubice, jasmon iz jasmina) i životinjskoga podrijetla (muskon iz mošusa i cibeton iz cibeta, hlapivi sastojci ambre). Istraživao je monoterpene (totalna sinteza fenhona i linaloola, sinteza nonadienala i alfa-pinena, izolacija parmona), seskviterpene (priprava i određivanje strukture nerolidola, farnesola, kadinena, selinena, eudesmola, elemola, santonina, beta-santalola, beta-santalena, alfa-kariofilena, cedrena, zingiberena, bisabolena, azulena), diterpene (određivanje strukture abietinske, levopimarne i dekstropimarne te agaten-dikarbonske kiseline, sklareola, manola, fihtelita), triterpene i više terpene (određivanje strukture ambreina, lanosterola, eufola, tirukalola, alfa-amirina i beta-amirina, alfa-bosvelinske, beta-bosvelinske, oleanolne, gliciterinske, sumarezinolne, ehinocistne i kinove kiseline, sojasapogenola, fridelina, cerina, lupeola, betulina). Proučavanjem strukture triterpena otkrio je njihovu tijesnu povezanost sa steroidima, sintetizirao kolesterol i druge steroide iz triterpenskoga alkohola lanosterola, razjasnio građu muških spolnih hormona androsterona i testosterona te patentirao postupak proizvodnje testosterona iz kolesterola. Osobito se bavio svezom između kemijske građe i fiziološkoga djelovanja hormona. Izoprensko pravilo primijenio je i u proučavanju sterina i steroida, proširivši ga na terpenoide, te je novu formulaciju nazvao biogenetskim izoprenskim pravilom. Objavio je oko 600 znanstvenih i stručnih radova u časopisima, ponajviše u Helvetica chimica acta (Basel 1918–57; suurednik 1930–70), te u Berichte der Deutschen chemischen Gesellschaft (Berlin 1917, 1925; Chemische Berichte, Weinheim 1952), Chemiker-Zeitung (Cöthen 1920), Justus Liebigs Annalen der Chemie (Berlin 1924, 1927–29, Weinheim 1957), Annales Academiae scientiarum Fennicae (Helsinki 1927), Arhiv za hemiju i farmaciju (1927), Bulletin de la Société chimique de France (Pariz 1928, 1935, 1937), Chemisch Weekblad (Amsterdam 1928), Recueil des travaux chimiques des Pays-Bas (Leyden 1928–29, 1938, 1950), Hoppe-Seyler’s Zeitschrift für physiologische Chemie (Berlin—Leipzig 1929), Annual Review of Biochemistry (Palo Alto 1932, 1934), Chimie et industrie (Pariz 1935), Journal of the American Chemical Society (Easton 1935), Journal of the Society of Chemical Industry (London 1935), Zeitschrift für analytische Chemie (München 1935), Chemical Reviews (Baltimore 1937), Angewandte Chemie (Berlin 1938), Journal für praktische Chemie (Leipzig 1941), Experientia (Basel 1953) i zborniku Rapports et discussions sur les vitamines et les hormones (Pariz 1938); bio suurednik izdanja Ergebnisse der Vitamin- und Hormonforschung (Leipzig 1938–1939). U časopisu Annual Review of Biochemistry (1973) tiskan mu je autobiografski članak In the Borderland between Bioorganic Chemistry and Biochemistry. Autor je više desetaka patenata 1934–39. Za rad na polimetilenima i višim terpenima dobio je 1939. Nobelovu nagradu (podijelio s A. Butenandtom), koja mu je zbog ratnih prilika uručena na ETH. U Zagrebu je 1940. pred mnogobrojnom publikom i uz radijski prijenos održao predavanje Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona (Liječnički vjesnik, 1940, 7). Te godine izabran je za počasnoga člana JAZU, a Sveučilište u Zagrebu imenovalo ga je počasnim doktorom medicine. Za II. svjetskoga rata pomagao znanstvenicima židovskoga i slavenskoga podrijetla te podupirao partizanski pokret; švicarska ga je vlada imenovala predsjednikom Odbora za pomoć Jugoslaviji. Sudjelujući u raspravama o organizaciji znanstvenih istraživanja i visokoškolske nastave u FNRJ (Sveučilišni list, 1950, 16–17; Naprijed, 1953, 10), nasuprot obrascu samostalnih odn. akademijskih instituta, zauzimao se za tješnju svezu znanosti i sveučilišta, utemeljenje fonda za financiranje istraživanja i bolju opremljenost laboratorijâ (na njegov je poticaj Zavod za organsku kemiju zagrebačkoga PMF dobio pomoć Rockefellerove zaklade 1951. i 1956) te je u Zagrebu u organizaciji JAZU, Sveučilišta i strukovnih udruga održao nekoliko predavanja o svojim istraživanjima. Suradnja sa švicarskom industrijom finih organskih kemikalija, mirisa i farmaceutskih proizvoda i donacije Rockefellerove zaklade omogućile su mu da slabo opremljene organske laboratorije na ETH dogradi i proširi novima (1936, 1953, 1973) te pretvori u najveće svjetsko središte organskokemijskih istraživanja s više od 50 suradnika, među ostalima i hrvatskih (uz nasljednika mu V. Preloga, K. Balenović, Nada Bregant, A. Deljac, M. Proštenik, R. Seiwerth). Dobitnik je mnogih priznanja, odličja i nagrada, među kojima Pedlerove medalje 1932, Nagrade Marcel Benoist 1938, Faradayeve nagrade 1958. te osam počasnih doktorata. Bio je predsjednik Švicarskoga kemijskoga društva 1936–38, pretežno počasni član 18 svjetskih znanstvenih i strukovnih društava, uključujući Papinsku akademiju znanosti i Akademiju znanosti SSSR, Hrvatsko kemijsko društvo, Hrvatsko prirodoslovno društvo i Hrvatsko liječničko društvo. Od 1957. ETH mladim kemičarima dodjeljuje godišnju Ružičkinu nagradu (novčani iznos i medalja s njegovim likom). Ondje se čuva dio njegove ostavštine (znanstvenu knjižnicu ostavio je ETH), a priređena je i izložba o njem 1987. Od 1978. u Vukovaru se održavaju skupovi kemičara Ružičkini dani, a od 2002. Hrvatsko kemijsko društvo mladim znanstvenicima za postignuća u organskoj kemiji dodjeljuje po njem nazvanu nagradu. Posvećena su mu posebna izdanja časopisa Croatica chemica acta (1957, 3–4), Priroda (1986–87, 6) i Rad JAZU (1989, 443). Vukovar ga je 1940. proglasio počasnim građaninom, a 1956. postavljena je spomen-ploča na njegovu rodnu kuću, u kojoj je 1977. uređen spomen-muzej (razoren za Domovinskoga rata 1991). Uz obljetnicu rođenja 2007. u obnovljenoj kući otvoren je Memorijalni znanstveni centar, a poprsja u bronci postavljena su kraj nje (B. Crlenjak; izradio i medalje s njegovim likom 1976, 2003, 2005. i 2006) i u Perivoju hrvatskih velikana u Osijeku (M. Sušac; inačica ispred vukovarskoga Veleučilišta »Lavoslav Ružička«, osnovanoga 2005). U bronci ga je portretirao i A. Augustinčić (1953). Lik mu je na poštanskoj marki (serija Hrvatski nobelovci, 2001). U zgradi Knjižnice HAZU otvorena je 2015. Memorijalna soba nobelovaca Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga, u kojoj se, uz fotografije i osobne predmete, čuva povelja o dodjeli Nobelove nagrade. — Skupljao slike nizozemskih slikara XVI. i XVII. st. (J. van Ruisdael, J. Bruegel st., J. Patenier, F. Hals, Rembrandt, P. P. Rubens). Zbirku je darovao Muzeju likovne umjetnosti (Kunsthaus Zürich) 1949, kad je i predstavljena (autor teksta u katalogu Gemälde der Ruzicka-Stiftung. Zürich 1949; dio zbirke u stalnom je postavu, a djela su većinom bila izložena na izložbi Zlatno doba 2015).