KATZIANER, Hans

KATZIANER, Hans (Ivan Kacijaner; Catzianer, Cozianus, Kazianer, Kocijan, Kocyaner, Koczian, von Katzenstein; Joannes, Johann), vojskovođa (Kamen kraj Begunja, 1491. ili 1492 — Kostajnica, 27. X. 1539). Vojničku karijeru započeo oko 1510. u mletačkim ratovima Maksimilijana I. Habsburgovca. Od 1522. u službi nadvojvode Ferdinanda, od 1523. bio vrhovni zemaljski kapetan unutarnjih austrijskih pokrajina, a kao zamjenik vrhovnoga kapetana protuturskih postrojba u Hrvatskoj 1524–26. sudjelovao u organiziranju obrane. Više puta 1525. smirivao pobunjene štajerske, koruške i kranjske seljake. God. 1527. nadvojvodin je izaslanik na Saboru u Cetinu i gradonačelnik Požuna. U borbama protiv Ivana Zapolje istaknuo se pobjedama kraj Tokaja 1527. i Košica 1528. Nakon uspjeha u obrani Beča 1529. imenovan 1530. zemaljskim glavarom Kranjske, vrhovnim kapetanom u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj te krajiške vojske u Hrvatskoj i Slavoniji, a nakon turskih osvajanja u Slavoniji 1536. kralj Ferdinand I. postavio ga je zapovjednikom pohoda na Osijek, odakle je trebao nastaviti do Zemuna. Kao kraljev izaslanik sudjelovao je na Saboru u Križevcima u travnju 1537. te – dogovorom između kralja i hrvatskih staleža i nakon proglašenja zemaljskoga mira, uz F. Batthyánya, Š. Bakača, P. Keglevića i L. Pekrija – preuzeo vodstvo u obrani hrvatskih zemalja. Zbog slabe organizacije i nediscipline, nesuglasica u zapovjedništvu te obilnih kiša i uništenih putova, pohod 24 000 ljudi koji su potkraj kolovoza krenuli iz Koprivnice prometnuo se u pustošenje slavonskih sela u potrazi za hranom. Nakon osipanja ljudstva i neuspjeha u opsadi Osijeka, K. se s vojskom preko Đakova počeo povlačiti na zapad. Pritom je dao uništiti dio teških topova i streljivo, a dio je propao prilikom prelaska Vuke. Najposlije je, nakon više napadaja turske lake konjice, u noći 8–9. rujna s dijelom zapovjednika i omanjom pratnjom pobjegao s bojišta, a idućega jutra preostale su postrojbe kraj Gorjana porazile vojske predvođene Husrev-begom te Mehmed-begom Jahjapašićem. Poslije je iz Susedgrada tražio Ferdinandov oprost, no nakon susreta s njim u Kremsu potkraj godine utamničen je u Beču. U siječnju 1538. pobjegao je i do 1539. skrivao se po Slavoniji te protiv Ferdinanda podupirao Zapoljinu stranku, pregovarao s Turcima i bunio plemstvo. Našavši se u Kostajnici, gdje su mu Zrinski pružili sklonište, dogovarao je njezinu predaju Turcima. Prema M. Istvánffyju, nagodivši se s kraljem, N. Zrinski je nakon dolaska u grad naredio vojnicima da ga smaknu, a prema drugim izvješćima (objavili M. Mesić i Đ. Deželić), Zrinski je to učinio sam. — Katzianerova uloga oslikava onodobno pozicioniranje vladara prema vojnim pitanjima u Hrvatskoj i Slavoniji, odn. težnju za centralističkim uređenjem protuturske obrane (M. Kruhek), što je u konačnici dovelo do podvojenosti vojne i civilne uprave. Unatoč uglednoj vojnoj karijeri, K. je ostao zapamćen po neuspjelu pohodu u Slavoniju (u kasnijim se kartografskim prikazima označivao i njegov bijeg s bojišta), koji je ipak imao stanovitu ulogu pri usporavanju turskoga napredovanja (uslijedilo je nekoliko ustanaka u Slavoniji, npr. u požeškom kraju). Negativnoj percepciji suvremenika pridonijelo je i njegovo približavanje Turcima. O njem su pisani pogrdni epigrami, a dojmljiv je spomen bečka rugalica Katzianer, Ungnad und Schlick, die möchten hängen an einem Strick. Turci su zaplijenili njegov top (Kacijanerica, Kacianka) – njim su se služili sve do Sisačke bitke 1593 (u izvješćima R. Eggenberga među otetim se plijenom on napose ističe) – koji je, prema nepotvrđenoj tradiciji, nakon zauzeća Sigeta 1566. poslužio za glavosijek Zrinskoga.