KELEMEN, Milko (Milutin), skladatelj (Podravska Slatina, 30. III. 1924). U Virovitici 1942. završio gimnaziju, usporedno učio harmoniju i kontrapunkt u K. Kolba i N. Jerolimova, u Zagrebu potom učio glasovir u Melite Lorković, a 1951. diplomirao kompoziciju u S. Šuleka na Muzičkoj akademiji. Usavršivao se 1954/55. u O. Messiaena i T. Aubina na Konzervatoriju u Parizu, 1954. i 1955. u V. Frazzija na ljetnim tečajevima Accademia Chigiana u Sieni, od 1955. više puta na tečajevima za Novu glazbu u Darmstadtu, 1958/59. u W. Fortnera na Državnoj visokoj glazbenoj školi u Freiburgu im Breisgauu, 1966–68. u studiju za elektroničku glazbu tvrtke Siemens u Münchenu. God. 1953–67. kao docent predavao kompoziciju na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Od 1966. živi u Njemačkoj; kao dobitnik Humboldtove stipendije 1968–70. boravi u Berlinu, 1970–72. predaje kompoziciju na Konzervatoriju »Robert Schumann« u Düsseldorfu, a od 1973. do umirovljenja 1990. profesor je kompozicije na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu. Bio je gostujući profesor na svjetskim sveučilištima, među kojima su Yale University u New Havenu (1975), Sveučilište u Montréalu (1977), Visoka glazbena škola »Hanns Eisler« u Berlinu (1999). Vođen idejom susreta skladatelja ondašnjega istočnoga i zapadnoga političkoga bloka te stvaranja mogućnosti da se u nas dobije uvid u razvoj zapadnoeuropske glazbe nakon II. svjetskoga rata, 1961. osniva međunarodni festival suvremene glazbe Muzički biennale Zagreb (MBZ), kojemu je prvi predsjednik te od 1981. doživotni počasni predsjednik. God. 1995. osniva godišnji festival Dani Milka Kelemena u Slatini. Kao skladatelj afirmirao se 1955, kada su Zagrebački solisti pod ravnanjem A. Janigra u Zagrebu praizveli njima posvećene Koncertantne improvizacije za gudače (Nagrada grada Zagreba, 1956), a izvedbama toga djela u inozemstvu priskrbili mu i prve međunarodne uspjehe. God. 1957. Janigro je ravnao praizvedbama skladba Koncert za fagot i gudače (Nagrada grada Zagreba, 1957) i Tri plesa za violu i gudače sa Zagrebačkim solistima te Concerto giocoso s Komornim orkestrom Radio-Zagreba; 1958. u Strassbourgu je izveden ciklus pjesama za bariton i gudače Igre (Nagrada grada Zagreba, 1959). U Kelemenovoj ranoj skladateljskoj fazi zamjetni su folklorni elementi, ali i njihova sinteza s dodekafonskom tehnikom (Muzika za violinu, 1956). Na poč. 1960-ih mnoge mu se skladbe praizvode u inozemstvu: Skolion za orkestar (Svjetski festival Međunarodnoga društva za suvremenu glazbu, Köln, 1960), Pet eseja za gudače (Luzern, 1961), Transfiguracije za glasovir i orkestar (Hamburg, 1961; Beethovenova nagrada grada Bonna, 1961), Sonata za obou i glasovir (Darmstadt, 1962), glazbena scena Novi stanar prema libretu E. Ionesca, jedan od prvih primjera glazbenoga teatra apsurda u nas (Münster, 1964; prva nagrada JRTV). U tom se razdoblju njegov umjetnički svjetonazor, prema vlastitim riječima, sve više približava ideji oblikovanja glazbe kao »velike pustolovine« kojoj nisu potrebne »konstante oblika ponavljanja mreža struktura« po čem bi kao skladatelj bio prepoznatljiv. Potpuna sloboda odabira unutar najšire shvaćena pojma glazbene građe postaje mu okvirom skladateljskoga djelovanja. U Berlinu 1968–70. po narudžbi Hamburške državne opere sklada operu Opsadno stanje prema A. Camusu. Posegnuvši za temom čovjekove slobode, odn. pobune pojedinca protiv apsurdne, nehumane egzistencije uspostavljene bilo kojim oblikom diktature, stvorio je svoje najangažiranije djelo. Opera se zasniva na tradicionalnim postupcima uporabe solista, zbora i orkestra u kombinaciji sa suvremenom tehnikom skladanja (totalna kromatika, multifonija, elektronička glazba). God. 1972. po narudžbi Njemačke opere u Berlinu počinje raditi na multimedijalnom projektu Apocalyptica (Opéra bestial) koji se, sjedinjujući glazbu, tekst (F. Arrabal) i kinetičke skulpture (E. Kieselbach), zasniva na ideji o totalnom kazalištu. Temeljna zamisao projekta u uspostavljanju je odnosa između čovjeka, životinje i stroja, pri čem odnos čovjek–životinja proizlazi iz nesvjesnoga, arhetipskoga, a odnos čovjek–stroj iz svjesnoga, racionalnoga sloja. Apocalyptica je multimedijalna vizija prema Knjizi nad knjigama, sastavljena od 12 nevezanih scena. U izvornoj koncepciji nije realizirana, ali je doživjela različite verzije i izvedbe ulomaka (šesta slika, Suci, za dvostruki zbor a cappella izvedena je 1977. na MBZ), a u koncertnom obliku u cjelini je praizvedena 1979. u Grazu na festivalu Musikprotokoll. Tijekom 1970-ih K. više sklada djela u kojima eksperimentira s instrumentima i drugim izvorima zvuka: Olifant (1970) za solista koji svira trombon i egzotične instrumente (poljski pastirski rog, flauta s Balija, turska zurla, alpski rog i švicarska drvena tuba) uz dvije orkestralne skupine; Passionato (1971) za solista koji svira na flauti, piccolu, flauti in G, bas-flauti i lotos-flauti uz kolaž tekstova iz knjige Rotor F. Kriweta u izvođenju triju zbornih skupina; Mirabilia za glasovir, uz uporabu ringmodulatora, i dva orkestra (1974; Nagrada »Josip Štolcer Slavenski«, 1975). U formalnom smislu, posljednja skladba temelji se na strogoj organizaciji materijala te na slobodnoj i upravljanoj improvizaciji, a tehnološki obrađen glasovirski zvuk pojavljuje se u raznolikoj skali zvučnih boja koje njegov izvorni timbar mijenjaju do neprepoznatljivosti. U 1980-ima praizvedeno mu je nekoliko skladba za gudaća glazbala, odn. različite gudačke sastave: violinski koncert Grand jeu classique (Metz, 1982), Love Song za gudače (Zagreb, 1984), Drammatico za violončelo i orkestar te Fantazmi za violu i orkestar (obje Stuttgart, 1985). Na poč. 1990-ih K. se vraća ideji angažirane glazbe te uz obilježavanje 900. obljetnice Zagreba po narudžbi HRT 1994. sklada Requiem za recitatora, šest violončela i veliki bubanj na stihove W. Whitmana (prijevod T. Ujević i M. Maras). Imena američkih gradova zamjenjuje imenima Dubrovnika, Osijeka, Vukovara i Sarajeva, a djelo posvećuje »svima koji su svoj život dali za slobodu Hrvatske«. Na festivalu u Slatini praizvedene su među ostalim skladbe Orion, Venus, Andromeda za zbor (2002) i Inferno di Dante, Canto III za bas i udaraljke (2004). Kelemenova skladateljska evolucija krenula je od neobaroknih i neoklasičnih korijena njegove zagrebačke akademske izobrazbe te se preko dodekafonije, serijalizma i modalnosti otvorila prema elektroakustičkom i multimedijalnom eksperimentu. Svoj skladateljski credo definirao je kao nov način organizacije glazbene građe u spoju s glazbenim arhetipovima. Zarana se, posebno u Njemačkoj, afirmirao kao istaknut predstavnik onodobne europske glazbene avangarde. Kao znatiželjan tragalac za novim zvukom, otvoren za svako novo iskustvo, 1960-ih i 1970-ih nalazi mjesto u medijski eksponiranom, poslije i institucionaliziranom krugu predstavnika europske Nove glazbe. Njegova djela pretežno nastaju po narudžbi državnih kulturnih i glazbenih institucija i izvode se na prestižnim festivalima. Interpretiraju ih međunarodno priznati glazbenici, dirigenti i ansambli, među kojima I. Ozim, H. Holliger, S. Palm, A. i A. Kontarsky, K. B. Sebon, R. Klepač, V. Ruždjak, R. Vlatković, Branka Musulin, Janigro, B. Maderna, C. von Dohnanyi, E. Bour, Zagrebački solisti, Kvartet Melos, Ansambl 2E 2M, Simfonijski orkestar Jugozapadnoga radija Baden-Baden. Gotovo sva djela tiskana su mu u uglednih izdavača poput Universal Edition, Henry Litolff’s Verlag, B. Schott’s Söhne Verlag, Ars Viva Verlag i Edition Peters, a od 1980. u nakladnoj kući Sikorski. Mnoge njegove skladbe snimljene su na autorskim i skupnim gramofonskim pločama i CD domaćih i stranih tvrtka: Jugoton, Croatia Records, Orfej, Philips, Electrola, Vanguard-Amadeo, VEB Deutsche Schallplatten, Col Legno, BIS BISCD. Popisi djela i diskografije objavljeni su u katalogu Edition Peters Milko Kelemen (Frankfurt—London—New York, oko 1974), u knjizi Labirinti (1994) i u prigodnici Milko Kelemen. U povodu 80. rođendana (Zagreb 2004). K. je autor nekoliko knjiga, pretežno zbirka tekstova o svojim skladbama, suvremenoj glazbi te o MBZ, a pojedinačne članke objavljivao je u knjigama Novi zvuk. Izbor tekstova o suvremenoj glazbi (Zagreb 1972), Muzički biennale Zagreb 1961–1991 (Zagreb 1991), Eine Sprache der Gegenwart. Musica viva 1945–1995 (Mainz—München 1995) i Acezantez (Zagreb 1999) te u časopisima Melos (Mainz 1959, 1967–68, 1970), Zvuk (1968, 1971–73, 1978–80), Neue Zeitschrift für Musik (Mainz 1979) i Cantus (2004). Dobitnik je mnogih domaćih i inozemnih nagrada, među kojima su »Bernhard Sprengel« grada Hannovera 1970, »Vladimir Nazor« 1984. i »Josip Štolcer Slavenski« 1993. za životno djelo te nagrada »Porin« 1998. za poseban prinos hrvatskoj glazbenoj kulturi.
DJELA: Instrumentalna (praizvedbe): Mala muzika za gudače. Zagreb 1947. — Preludij, Arija i Finale za gudače. Zagreb 1948. — Simfonieta za komorni orkestar. Zagreb 1950. — Simfonija za veliki orkestar. Zagreb 1952. — Koncert za glasovir i orkestar. Zagreb 1953. — Sonata za glasovir. Siena 1954. — Koncertantne improvizacije za gudače. Zagreb 1955. — Adagio i Allegro za gudače. Zagreb 1956. — Concertino za kontrabas (violončelo) i gudače. Zagreb 1957. — Concerto giocoso za komorni orkestar. Zagreb 1957. — Koncert za fagot i gudače. Zagreb 1957. — Koncert za violinu i orkestar. Zagreb 1957. — Muzika za violinu. Zagreb 1957. — Tri plesa za violu i gudače. Zagreb 1957. — Simfonijska muzika 57 za orkestar. Zagreb 1958. — Études contrapuntiques. Pariz 1959. — Konstelacije za komorni orkestar. Krakov 1960. — Skolion za orkestar. Köln 1960. — Sonata za obou i glasovir. Darmstadt 1960. — Epitaf za mezzosopran, violu i udaraljke. Darmstadt 1961. — Pet eseja za gudače. Luzern 1961. — Transfiguracije za glasovir i orkestar. Hamburg 1961. — Ekvilibri za dva orkestra. Bonn 1962. — Radiant za komorni ansambl. Darmstadt 1963. — Dessins commentés za glasovir. Bremen 1964. — Sub rosa za orkestar. Zagreb 1965. — Entrances za puhački kvintet. Hanover, New Hampshire 1966. — Muzika za Judith za elektronski prerađene i neprerađene instrumentalne zvukove. München 1966. — Composé za dva glasovira i tri orkestralne skupine. Donaueschingen 1967. — Surprise za gudače. Zagreb 1967. — Changeant za violončelo i orkestar. Köln 1968. — Motion za gudački kvartet. Madrid 1969. — Floreal za orkestar. Washington 1970. — Olifant za trombon, egzotične instrumente i dvije orkestralne skupine. Royan 1971. — Fabliau I za jednog flautista. Stockholm 1972. — Fabliau II za orgulje i mikrofon. Düsseldorf 1972. — Varia melodia za gudački kvartet. Düsseldorf 1972. — Abecedarij za gudače. Graz 1974. — Mirabilia za glasovir, ringmodulator i dvije orkestralne skupine. Pariz 1975. — Tantana, improvizacije za 10 do 20 svirača. Opatija 1975. — Rontondo I za puhački trio. Witten 1977. — Splintery za gudački kvartet. Pariz 1977. — Mageia za orkestar. Augsburg 1978. — Infinity za orkestar. Zagreb 1979. — Fabliau III za flautu i čembalo. Siena 1980. — Rontondo II za usnu harmoniku i puhački trio. Stuttgart 1980. — Grand jeu classique za violinu i orkestar. Metz 1982. — Fanfare za limene instrumente. Zagreb 1984. — Love Song za gudače. Zagreb 1984. — Drammatico za violončelo i orkestar. Stuttgart 1985. — Fantazmi za violu i orkestar. Stuttgart 1985. — Stupovi neba za glasovir. Pariz 1985. — Archetypon za orkestar. Hannover 1986. — Canzona za flautu i glasovir. Arezzo 1986. — Fantazija za orkestar. Mainz 1986. — Tango za glasovir solo. Zagreb 1986. — Antifonija za orgulje i orkestar. Zagreb 1987. — Soneti za gudački kvartet. Bamberg 1987. — Memories za gudački trio. Mannheim 1988. — Mobile za sustav udaraljki. Nica 1988. — Nonett. Pariz 1993. — Archetypon II für Anton za veliki orkestar. Stuttgart 1995. — Delicate Clusters. Stuttgart 1999. — Good-bye, My Fancy! za violinu i glasovir. Stuttgart 1999. — Interplay za engleski rog, obou d’amore i komorni orkestar. München 2000. — Horn and Strings za rog i gudače. Luzern 2003. — Aural za klavirski trio. Bad Urach 2004. — Incanto za violinu solo. Stuttgart 2004. — Intonazioni poetiche za komorni orkestar. Luxembourg 2004. — Musica amorosa. Wiesbaden 2004. — Pas de deux za violinu i violončelo. Bad Urach 2004. — Tromberia za trompetu i orkestar. Salzburg 2004. — Vokalna i vokalno-instrumentalna (praizvedbe): Igre, ciklus pjesama za bariton i gudače (tekst V. Popa). Zagreb 1956. — Tri impresije za mješoviti zbor, četiri violončela i gudače. Zagreb 1957. — Oglasi za šesteroglasni zbor a cappella. Pariz 1960. — Epitaf za mezzosopran, violu i udaraljke (tekst G. Vitez). Darmstadt 1961. — Hommage a Heinrich Schütz za soliste i mješoviti zbor a cappella. Berlin 1965. — O primavera, kantata za tenor i gudače. Zagreb 1965. — Riječi (Les Mots), kantata za mezzosopran i orkestar (tekst J.-P. Sartre). Lübeck 1966. — Glazba za Heissenbüttela za mezzosopran, violinu, violončelo i klarinet. Rim 1968. — Passionato za flautu i tri zborne skupine (tekst F. Kriwet). Berlin 1972. — Yebell, akcija za soliste (pjev, ples, pantomima) i komorni ansambl. München 1972. — Gassho za četiri zborne skupine. Tokyo 1974(druga verzija: Monogatari za dvanaest vokalnih solista. Pariz 1978). — Sedam patnji za mezzosopran (tekst F. Arrabal). Beč 1975. — Suci, šesta slika baletne opere Apocalyptica za dvostruki zbor a cappella. Zagreb 1977. — Tri irske narodne pjesme, obradbe za zbor. Cork 1980. — Krajobrazi za mezzosopran i gudački kvartet. Graz 1986. — Requiem za recitatora, 6 violončela, veliki bubanj i reflektor (tekst W. Whitman). Zagreb 1994. — Salut au monde (Pozdrav svijetu), oratorij za recitatora, sopran, alt, tenor, bas, dva mješovita zbora, veliki orkestar i svjetlosne efekte (tekst W. Whitman). Leipzig 1999. — Glissade za klarinet, recitatoricu i komorni orkestar (tekst F. Arrabal). Zagreb 2001. — Orion, Venus, Andromeda za ženski zbor. Slatina 2002. — Inferno di Dante, Canto III za bas i udaraljke. Slatina 2004. — Glazbeno-scenska (praizvedbe): Zrcalo (Čovjek pred zrcalom), balet. Pariz 1960. — Napuštene, balet. Lübeck 1964. — Novi stanar, glazbena scena (tekst E. Ionesco). Münster 1964. — Opsadno stanje, opera (prema A. Camusu). Hamburg 1970. — Apocalyptica (Opéra bestial), multimedijalna baletna opera (tekst F. Arrabal, multimedijalni objekti E. Kieselbach). Graz 1979. — Dom Bernarde Albe, balet. Zagreb 1999. — Knjige: Klanglabyrinthe. Reflexionen eines Komponisten über die Neue Musik. München 1981 (Labirinti zvuka. Pogledi na novu glazbu. Zagreb 1982, 1994². Labirinti; Labyrinthes sonores. Paris—Genève 1985). — Apokaliptika. Zbornik uz jednu baletnu operu. Zagreb 1983. — Poruka pateru Kolbu. Zagreb 1995, Slatina—Virovitica 2002²(Schreiben an Strawinsky. Notizen eines Komponisten. Stuttgart 2001). – Klangwelten. Beiträge, Essays, Interviews. Wilhelmshaven 1997 (Svjetovi zvuka. Slatina—Zagreb 1999).
LIT.: K. Kovačević: Hrvatski kompozitori i njihova djela. Zagreb 1960. — Isti: Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945–1965. Zagreb 1966. — H. Krellmann: Plädoyer für kurze Musik oder gestaltete Verwirrung. Porträt des Komponisten Milko Kelemen. Musica (Kassel—Basel—London), 23(1969) 6, str. 555–558. — I. Supičić: Estetski pogledi u novijoj hrvatskoj muzici. Arti musices, 1(1969) 1, str. 23–61. — E. Limmert: Uraufführung von Kelemens Camus-Oper Der Belagerungszustand. Neue Zeitschrift für Musik (Mainz), 131(1970) 3, str. 114–115. — N. Turkalj: Tua res agitur. Telegram, 11(1970) 508, str. 6–7. — P. Selem: Nova hrvatska glazba. U: Novi zvuk. Zagreb 1972, 224–229, 232–236. — E. Sedak: Milko Kelemen ili igra kao bijeg pred starim i novim dogmama u glazbi. Ibid., str. 242–248. — F. K. Prieberg: Zwanzig Fragen an Milko Kelemen. Melos (Mainz), 41(1974) 2, str. 65–71. — N. Gligo: Milko Kelemen. Passionato für Flöte und gemischte Chöre. Zeitschrift für Musiktheorie (Stuttgart), 6(1975) 2, str. 71–75. — N. Turkalj: Relacije Milka Kelemena. Zvuk, 1975, 2, str. 14–20. — S. Erding: Apocalyptica. Eine multimediale Ballettoper von Fernando Arrabal, Milko Kelemen und Edmund Kieselbach. Rohrdorf 1979. — N. Turkalj: Apokalyptica. Zvuk, 1980, 3, str. 51–56. — J. Martinčević-Lipovčan: Raznolikost kao vrlina. Vjesnik, 45(1984) 11. II, str. 5. — D. Davidović: Čisto-nečisto. Uz Infinity (1978.) Milka Kelemena. Arti musices, 25(1994) 1/2, str. 267–275. — E. Krpan: Zapis o glasoviru. Kolo, 4(1994) 3/4, str. 272–275. — E. Sedak: Milku Kelemenu uz rođendan. Ibid., str. 276–278. — P. Selem: Dva pisma i šesnaest teza Milka Kelemena. Ibid., str. 268–271. — E. Sedak: Glazbeni svjetonazori Milka Kelemena. Vijenac, 2(1994) 9, str. 18–19. — N. Turkalj: Laureati Kelemen, Vejzović i Belamarić. Vjesnik, 55(1994) 24. II, str. 19. — Ž. Morić: Maestrovo glagoljanje. Ibid., 56(1995) 20. V, Pr., str. 26. — M. Stanetti: Pozdrav svijetu. Večernji list, 39(1995) 14. V, Pr., str. 3. — I. Lukšić: Poruka glazbenika svjetskoga glasa. Republika, 52(1996) 9/10, str. 210–212. — V. Požgaj: Tragač za nepoznatim. Vjesnik, 59(1998) 28. V, str. 12. — D. Gojowy: Zur kroatischen Musik. Kroatische Komponisten in Deutschland. Milko Kelemen und Silvio Foretić. Beiträge zur Musikgeschichte Ostmittel-, Ost- und Südosteuropa (Sinzig), 1999, str. 281–296. — D. Komanov: Rođendanski dar. Vijenac, 7(1999) 148, str. 40. — B. Perić-Kempf: Potvrda nacionalne kulturne politike. Novi list, 53(1999) 26. X, str. 26. — V. Požgaj: Kelemenov Pozdrav svijetu. Vjesnik, 60(1999) 25. X, str. 17. — Z. Kapko-Foretić: Milko Kelemen, Opera bestial – Silvio Foretić, Semi-mono opera. U: Slovenski glasbeni dnevi. Ljubljana 2000, 98–106. — Muzički biennale Zagreb 1961–2001. Zagreb 2000. — N. Turkalj: Prema glazbi. Zapisi o hrvatskoj glazbi. Zagreb 2003. — Isti: Svjetske staze Milka Kelemena. Vjesnik, 64(2003) 17. I, str. 17. — A. Vranić: Kelemen kao pisac. Vijenac, 11(2003) 6. II, str. 38. — W. M. Grimmel: Erfreuliche Bilanz. Neue Zeitschrift für Musik, 165(2004) 2, str. 52–53. — Milko Kelemen. U povodu 80. rođendana. Zagreb 2004. — N. Turkalj: Svečanost Kelemenove glazbe. Vjesnik, 65(2004) 29. III, str. 16. — Z. Weber: Milku Kelemenu u čast. Cantus, 2004, 126, str. 49–51. — Hrvatsko društvo skladatelja 1945.–2005. Zagreb 2005. — (Intervjui): N. Turkalj, Telegram, 10(1969) 504/505, str. 26. — Lj. Ivanović, Zvuk, 1977, 1, str. 51–56. — J. Kaiser, Ibid., 1981, 3, str. 59–64. — A. A. Legović, Slobodna Dalmacija, 50(1993) 5. IV, str. 12; Vijenac, 2(1994) 9, str. 17–18. — M. Stanetti, Večernji list, 38(1994) 10. IV, Pr., str. 2. — N. Turkalj, Vjesnik, 55(1994) 26. III, Pr., str. 21; 3. XII, Pr., str. 15. — D. Vukorepa, Nedjeljna Dalmacija, 24(1994) 9. XII, Pr., str. 32–33. — M. Galić, Vjesnik, 56(1995) 25. III, Pr., str. 20–21. — S. Karli, Nacional, 4(1998) 132, str. 23–25. — G. Gazek, Glas Slavonije, 80(1999) 17. V, str. 15. — A. Fabijanić, Večernji list, 45(2001) 24. V, str. 16. — D. Paulik, Cantus, 2003, 119, str. 60–62. — E. Zelić, Slobodna Dalmacija, 60(2003) 14. V, Pr., str. 10. — I. Lovrec-Štefanović, Cantus, 2004, 125, str. 51–56.
Bosiljka Perić-Kempf (2009)
