Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KOZINOVIĆ, Lujza (Zorka), skladateljica, dirigentica i pedagoginja (Slimeni kraj Travnika, 20. III. 1897 — Zagreb, 3. X. 1975). U Travniku kao učenica građanske škole počela učiti glasovir u Vilibalde Špoljar. Došavši u Zagreb 1914, nastavila je školovanje i 1916. stupila u Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Usporedno je učila orgulje i kompoziciju u F. Dugana st. te na Muzičkoj akademiji diplomirala orgulje 1922. i kompoziciju 1923; učila i solo-pjevanje u Nade Eder-Bertić i diplomirala 1924. Nakon studija nastavnica je i glazbena pedagoginja u školama Družbe u Banjoj Luci 1924–26, Sarajevu 1926–36. i Novoj Gradiški 1936–39. Od 1939. u Zagrebu poučavala glazbenu teoriju, pjevanje i glasovir, do 1941. u gimnaziji Družbe i 1941–46. u učiteljskoj školi. Od 1946. članica Dijecezanskoga odbora za crkvenu glazbu Zagrebačke nadbiskupije. S crkvenim i školskim zborovima, kojima je ravnala, uspjelo je nastupala i koncertno u HGZ, HNK, franciskanskom kazalištu, Radničkom domu. Napisala priručnik za pjevanje školskih zborova Metoda Tonika-Do (Zagreb 1941). Skladala je pretežno crkvenu glazbu, 15 misa, 47 moteta, pet himana (Tantum ergo), pet litanija, tri psalma, 48 crkvenih popijevka, Biblijske pjesme (tekst A. Kokić), kantatu Pohvale Isusu i Mariji za troglasni ženski zbor i harmonij (1957). Napisala i scensku glazbu Trinaest vjekova (tekst Inviolata Kozinović) za zbor, orgulje i orkestar (1941), gudački kvartet u f-molu i tri orguljska korala. Kao sljedbenica cecilijanskoga pokreta stilski se nastavlja na klasično-romantički smjer, pa u oblikovanju melodike teži za produhovljenom jednostavnošću, harmonijsku građu zasniva na klasičnoj tonalnosti, ali za naglašivanje određenih ugođaja primjenjuje kromatiku i alteracije, a u duhu cecilijanizma mjestimice modalne kadence. U harmonijsko tkivo upleće znalački izvedene polifoničke ulomke ili fugirane stavke. Svojim je opsežnim opusom obogatila noviju hrvatsku crkvenu glazbu. Nadasve su vrijedne mnogobrojne skladbe za ženske zborne sastave, primjerice mise, većinom za troglasni zbor i orgulje, od kojih su najpoznatije Misa u čast sv. Ignacija (1929, na staroslavenski tekst), Misa C-dur (1944) i Misa Jubilaris (1946), Psalam 68 – Epilog (1923) i dvije Ave Marije. Među najuspjelijim su njezinim skladbama i Staroslavenska misa u čast sv. Ćirila i Metoda za mješoviti zbor i orgulje (1938) te formalno zaokruženi moteti Justus ut palma florebit, Jubilate Deo, O Jesu mi dulcissime i Surrexit Pastor bonus (svi za mješoviti zbor). Mnoge su joj skladbe temeljene na napjevima narodnoga crkvenoga pjevanja, koje je istraživala, kao Misa za pokojne (1937, prema izvornom narodnom dvoglasju u Gorskom kotaru) i Božićna misa (1945, po motivima pučkih božićnih popijevka). U orguljskim koralima, koji poprimaju koncertantne značajke, dolazi do izražaja njezino poznavanje orguljske tehnike i stila. Skladbe su joj mnogo izvođene te su postale sastavnim dijelom hrvatskoga crkvenoglazbenoga repertoara. Tiskane su samostalno te pojedinačno u glazbenom prilogu časopisa Sv. Cecilija (1921–25, 1927–28, 1931, 1933–36, 1940, 1942, 1944, 1975) i u pjesmaricama Hrvatski crkveni kantual (1934), Hrvatska pjesmarica (1942), Jaglaci. Hrvatski umjetnici hrvatskoj mladeži (1942), Hrvatska pjeva i svira (1943), Pjevajte Gospodu pjesmu novu (1983, 20032), Radost svijetu svom (1996, notno izdanje i kaseta), Pjev otkupljenih (2003), sve u Zagrebu, i Slavimo Boga (Frankfurt na Majni—Zagreb 1993). Kao izaslanica Staroslavenske akademije zapisivala je napjeve staroslavenskoga (glagoljaškoga) bogoslužja i pučkih crkvenih pjesama u Kraljevici, Crikvenici, Selcu, Novom Vinodolskom i na Krku, o čem dijelom izvješćuje u studiji O staroslavenskom pjevanju u Kraljevici (1950, rkp. u Staroslavenskom institutu), vrijednom prinosu očuvanju tradicijskoga pjevanja, ocijenjenom pionirskim (G. Doliner). Objelodanila je i zbirke obradba za ženski zbor Rukovjet pobožnih narodnih pjesama (Zagreb 1931) i Pobožne narodne pjesme (S. l., s. a.). Ostavština joj se čuva u samostanu sestara milosrdnica u Frankopanskoj ul. u Zagrebu.

DJELA (tiskana, izbor): Psalam – Tebe Bože, najvišega Gospodara svoga za ženski zbor i orgulje. Zagreb 1924. — Maloj Tereziji, motet za ženski zbor. Zagreb 1926. — Jurjevske pjesme, obradbe narodnih napjeva za ženski zbor. Zagreb 1934. — Hrvatska misa u čast Kraljice Hrvata za mješoviti zbor. Zagreb 1935. — Psalam – Bože moj, Tebe tražim za ženski zbor. Zagreb 1935. — Hvalospjev Hrvata za ženski ili muški zbor. Zagreb 1941. — Misa S. S. Cordis Jesu za mješoviti zbor. Zagreb 1941. — Oče naš, motet za ženski zbor i orgulje. Zagreb 1941. — Sloboda. Zagreb 1941. — Hrvatska misa u čast Kraljice mira za ženski zbor i orgulje. Zagreb 1943. — Misa »Frankopanka« za ženski zbor i orgulje. Zagreb 1946. — Hrvatska misa u čast Franje Saleškoga za ženski zbor i orgulje. Zagreb 1948. — Misa za djecu za glas i orgulje. Zagreb 1954. — Misa u čast Bezgrješnog Začeća Bl. Dj. Marije za ženski zbor i orgulje. Zagreb 1958.
 
LIT.: B. Širola: Sestra Lujza Kozinović. Staroslavenska misa. Hrvatska straža, 1(1929) 128, str. 4. — F. Kimovec: S. Lujza Kozinović, milosrdnica. Cerkveni glasbenik (Ljubljana), 53(1930) 1/2, str. 27. — Staroslavenska misa zagrebačke kompozitorke u Bratislavi. Ćirilometodski vjesnik, 5(1937) 3/4, str. 30. — A. Weissenbäck: Kozinović, Luise. Sacra musica. Lexikon der katholischen Kirchenmusik. Klosterneuburg 1937. — D. Lončarević (H. Ban): Dvostruki jubilej časne sestre Lujze Kozinović. Veritas, 8(1969) 6, str. 115. — L. Mahovlić: Glazba u Družbi sestara milosrdnica. Zagreb 1969. — M. Lešćan: S. Lujza Kozinović. Sv. Cecilija, 42(1972) 3/4, str. 76–79. — A. Turković: Sestra Lujza Kozinović, život i djelo (diplomski rad). Katolički bogoslovni fakultet. Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu, 1972. — B. Vračić: U spomen. S. Lujza Kozinović. Sv. Cecilija, 45(1975) 4, str. 103–104. — G. Doliner: Tradicijsko crkveno pjevanje u Kraljevici sagledano prema radu Lujze Kozinović. Muzika, 2(1998) 3(7), str. 9–27.
 
Ivona Ajanović-Malinar i Joško Barić (2009)