KUHARIĆ, Franjo

KUHARIĆ, Franjo, nadbiskup i kardinal (Pribić Donji kraj Krašića, 15. IV. 1919 — Zagreb, 11. III. 2002). U Zagrebu završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju 1939, diplomirao teologiju na Bogoslovnom fakultetu 1945. i te godine bio zaređen za svećenika. Bio kapelan u Radoboju 1945–46, upravitelj župa Rakov Potok, Pavučnjak, Sveti Martin pod Okićem i Sveta Marija pod Okićem 1946–57. Tih godina, za progona Katoličke crkve, policijski je preslušavan, a u Rakovu Potoku 1947. i Jakovlju 1948. na njega su pokušani atentati. Premješten u Samobor za supsidijara i upravitelja župe Rude 1957, samoborski župnik bio 1958–64. Papa Pavao VI. imenovao ga je 1964. pomoćnim zagrebačkim biskupom s naslovom biskupa Mete, a kardinal F. Šeper posvetio u zagrebačkoj prvostolnici. Nakon Šeperova odlaska u Rim imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije 1969, nadbiskupom 1970. i kardinalom 1983. Zagrebačkom je crkvom upravljao do umirovljenja 1997. Od 1970. predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ), nakon uspostave Hrvatske biskupske konferencije 1993. njezin prvi predsjednik. Sudjelovao je u radu II. vatikanskoga koncila (zasjedanje 1964/65). Osnovao je 60 novih župa, većinom u gradovima, brinuo se o svećenstvu i zauzimao za njega pred oblastima, 1972. dao urediti dom za nemoćne i umirovljene svećenike. Brigu za siromašne, bolesne i napuštene vodio je od 1968. kao ravnatelj Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, od 1989. Caritasa BKJ. Također se brinuo o obnovi zagrebačke prvostolnice, nadbiskupskoga dvora i Nadbiskupskoga sjemeništa. Svojim je obilascima hrvatskih župa u Kanadi i SAD 1971, Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu 1981, Južnoj Americi 1986, Australiji i Južnoj Africi 1993. te u SAD 1994. povezivao vjernike u iseljeništvu s domovinom. Sudjelovao je u glavnim događajima za Crkvu u Hrvata, od proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata do prvoga posjeta pape Ivana Pavla II. 1994. Osobito je bio postojan u širenju istine o kardinalu A. Stepincu. Poznat kao propovjednik. Tekstovi su mu, najčešće kao pastirska pisma i poslanice, kojima je davao naputke i reagirao na pojave bitne za Crkvu u Hrvata, zemlju i društvo, objavljeni u knjigama. Izabrane propovijedi skupljene su u izdanjima Hodajmo u istini, 1–2 (Zagreb 1974–1986), Poruke sa Stepinčeva groba (Zagreb 1990, 1995²) i Ivan Merz (Zagreb 2002), pastoralne poruke u knjizi Korizmeno-uskrsne poslanice kardinala Franje Kuharića (Zagreb 1997), dio nagovora iz emisije Radio-Sljemena Hvaljen Isus i Marija u izdanju Zakon života i slobode (Zagreb 2001), duhovni razgovori s mladima u knjizi Kako je lijep čist naraštaj (Zagreb 1985, više izd. do 1997), propovijedi, poruke i apeli kojima je promicao pravdu i etičke vrijednosti pod naslovom Mir je djelo pravde (Zagreb 1995). Razgovori s njime tiskani su u knjizi D. Pavičića (Razgovori s kardinalom. Zagreb 1995) te u izdanjima Slikom na sliku D. Merlića (Zagreb 1994), Za Boga i Hrvatsku dragu (Zagreb 1997) i Likovi moga doba B. Barona Brljevića (Zagreb 2003). Autorski pak prilozi objavljeni su mu u izdanjima Chiesa sistina 1589–1989, 2 (Rim 1990), Jeke jednoga koncila (Zagreb 1984), Papa u Hrvata (Zagreb—Tomislavgrad 1995), Posvećeni život i sluga Božji o. fra Ante Antić (Zagreb 1996), Hrvatska lađa, 1–2 (Zagreb 1996), Bistrički hodočasnik (Zagreb 1999), Glasoviti govori (Zagreb 1999), Svetac! Svjedočanstva o Blaženiku (Zagreb 1999) i Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja (Zagreb 2008). Izbor njegovih tekstova te prilozi o njem tiskani su i u izdanju Bog je ljubav. Kardinal Franjo Kuharić nam govori (Zagreb 2012). Bio je član Vijeća za javne crkvene poslove Svete stolice, Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje i sakramente i Rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. God. 1970. dodijeljen mu je počasni doktorat na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu, a 1994. izabran je za počasnoga člana HAZU. Njemu u čast priređen je zbornik Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094–1994 (Zagreb 1995). Medalju s njegovim likom izradio je F. Kodrić (1983), a 2012. u Zagrebu mu je postavljeno poprsje (S. Jančić) u svetištu katedrale i skulptura u siluminu (A. Jurkić) ispred crkve sv. Ivana Apostola i Evanđelista (Utrina). Te je godine pokrenut i postupak za proglašenje blaženim.