LADIKA, Zvjezdana

LADIKA, Zvjezdana, dramska pedagoginja i redateljica (Karlovac, 28. V. 1921 — Zagreb, 17. VIII. 2004). Supruga pjesnika, prozaika i kritičara Ive. Gimnaziju završila u Varaždinu 1938. Diplomirala južnoslavenske jezike i književnosti te francuski i ruski jezik i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1945. Isprva kratko radila kao profesorica u srednjoj tehničkoj školi, a potom u Jadran-filmu. Diplomirala 1954. na zagrebačkoj ADU režijom Romea i Julije W. Shakespearea u Zagrebačkom pionirskom kazalištu (od 1967. Zagrebačko kazalište mladih), gdje je od 1953. zaposlena, a u njegovu Dramskom studiju stalna suradnica i nakon umirovljenja 1988. Veći dio karijere posvetila je dramskoj pedagogiji. Ispitujući mogućnosti scenskoga izraza djece i mladih, nastojala je razviti njihovu maštu, kreativnost i prirođene sposobnosti bez izričite nakane stvaranja budućih glumaca. Utemeljila je vlastitu metodu na vođenoj kazališnoj improvizaciji (asocijacije, zamišljanja, propitivanja, igra riječima) i uzdignula ju na visoku estetsku i profesionalnu razinu te se izborila za njezino priznanje i u svjetskim kazališnim krugovima, gdje je poznata kao »zagrebačka škola«. Uspjelije je improvizacije često uklapala u predstave, koje je držala rezultatom kolektivnoga stvaralaštva. Recitali, u kojima se kroz poeziju izražava snaga riječi, te mjuzikli s plesom i pjevanjem, za koje je mislila da su scenski oblici koji najviše odgovaraju senzibilitetu djece i mladih, pripadaju najvećim postignućima njezina stvaralaštva. Debitirala je 1954. režijom Snježne bajke (prema motivima Snježne kraljice H. C. Andersena) te potom režirala više od 90 predstava, ponajviše dječjih mjuzikla i recitala, većine kojih je i dramaturginja (F. García Lorca, Mariana Pineda, 1955; M. Twain i M. Marković, Kraljević i prosjak, 1956. i 1962; M. Stehlik, Počinjemo živjeti, 1957; Lj. Đokić, Biberče, 1957. i 1962; Kadenca od ljubavi, 1958; García Lorca, Čudnovata obućarka, 1959; W. Bauer, Plavo i crveno u dugi, 1959; T. Williams, Napušteno vlasništvo, 1960; Harriet Beecher-Stowe i Vesna Kauzlarić, Čiča Tomina koliba, 1960; P. Đorđević, Djevojka s naslovne strane, 1962; A. N. Arbuzov, Priča iz Irkutska, 1963; M. Držić, Novela od Stanca, 1963; Wanda Żółkiewska, Robin Hood, 1968; Kolo oko svijeta, 1969. i 1984; Sedmi kontinent, 1973; A. Kuznjecov, Ferije u Moskvi, 1973; Koraci, 1974; Na vjetru svirala, 1975; Srca i seks, 1975; Kolo oko domovine, 1975; Norma Šerment, Nevidljivi Leonard, 1977; OS 78, 1978; N. Šerment, Pogrešne godine, 1979; García Lorca, Ciganski romancero, 1980; Shakespeare i L., Hir ljubavi, 1984; Kuznjecov, L. Tulač i L., Zagrebačko ludo ljeto, 1988; Riječi, riječi, riječi, 1992; L. Chancerel, Kavaliri gospodične Kolombine, 1994; A. Šoljan, Dobre vijesti, gospo i Romanca o tri ljubavi, 2000; D. Potamitis, Priče djeda Aristofana, 2002). Vrhunac stvaralaštva postignula je mjuziklima Mačak Džingiskan i Miki Trasi (Vesna Parun, 1971, 1980. i 2003, Nagrada Mlado pokoljenje 1972) te U koga se uvrglo ovo dijete (Éva Janikovszky, 1983, Nagrada Društva dramskih umjetnika Hrvatske 1984), koje je ostvarila s Tulačem i koreografkinjama Brankom Petričević, Ivankom Cerovac i Desankom Virant. Na scenu je postavila više predstava prilagođenih za izvedbe u školama i domovima kulture, poput mjuzikla Pričalo i Malena (Tulač, I. Šimić i L., 1986, gostovanja u Münchenu i Londonu 1987. i New Yorku 1990), koji se drži začetkom kazališta Mala scena (1989. suosnivačica; do 1996. voditeljica Dramskoga studija djece i mladih). Ondje je ostvarila mnogobrojne režije svojih mjuzikla (Čarolije malog mjeseca, Tajne čudnovate šume, obje 1988, Šuć-muć priča, 1989), Ezopovih basna, koje je i prilagodila za scenu (Dva miša, 1990; Orao, zec i divlja mačka, 1992; Roda i lisac, 1999), te drugih predstava (Nevidljivi Leonard N. Šerment, 1992; Kraljević svinjar, prema priči H. C. Andersena, 1995; Ljubavnici iz metroa J. Tardieua, 1996). God. 1998. postavila je na scenu Varljive priče – Lisica varalica, čime je započeo Ciklus predstava Zvjezdane Ladike u Šimićevoj režiji (Roda i lisac, 1999; Tajne začarane šume, 2000; Šuć-muć priča ili Bajka o zlatorogom jelenu, 2002). Suosnivačica je i Glumačke družine »Duga« (1996), s kojom je ostvarila predstave Gle, kako dan lijepo počinje! Z. Bajsića i Šuma Striborova Ivane Brlić-Mažuranić (1996) te Đak veseljak i prometni znak (L. i Tulač, 2002). Bila je dugogodišnja članica IO i počasna članica Međunarodne udruge kazališta za djecu i mlade (ASSITEJ) te 1996. suosnivačica njezina Hrvatskoga centra. U Zagrebu je objavila 1970. priručnik Dijete i scenska umjetnost te 2000. zbirku igrokaza Kazališne čarolije. Suautorica je priručnika Dosadno mi je, što da radim (Zagreb 1990, četiri izd. do 2001) i Dozivi i odzivi lirske pjesme (Zagreb 1990) te priređivačica zbornika hrvatskih igrokaza za djecu Kazališni vrtuljak (Zagreb 1997). Surađivala i u časopisu Umjetnost i dijete (1969–72, 1981, 1984, 1987, 1989), zborniku Ivana Brlić Mažuranić (Zagreb 1970) te u izdanjima Zbornik igrokaza (Zagreb 1980), Dijete i kreativnost (Zagreb 1987), Razigrane riječi (Zagreb 1994) i 50 godina Zagrebačkog kazališta mladih (Zagreb 2000). Dobitnica je Zlatne značke Saveza društava »Naša djeca« 1973, nagrada »Dubravko Dujšin« 1988, »Vladimir Nazor« za životno djelo 1998. i »Grozdanin kikot« 1999.