KRČELIĆ, Baltazar Adam

KRČELIĆ, Baltazar Adam (Kerchelich, Kerchelics; Boltižar, Boltek, Bolthisar), povjesničar (Šenkovec kraj Zaprešića, 5. II. 1715 — Zagreb, 29. III. 1778). Pripadao nižemu plemstvu brdovečkoga kraja i katkad nosio pridjevak Krbavski (de Corbavia). U Zagrebu polazio isusovačku gimnaziju 1722–28, a 1729. prešao u sjemenište. Kao stipendist Zagrebačkoga kaptola u Hrvatskom kolegiju u Beču 1731–34. studirao filozofiju, a od 1734. teologiju te crkveno i građansko pravo u Ugarsko-ilirskom kolegiju u Bologni, gdje je 1738. obranio teze iz skolastičke teologije. Bio kapelan u župi Sveti Martin pod Okićem, od 1739. župnik u Selima kraj Siska (1745. sastavio Liber memorabilium parochiae Sellensis ad Sisciam; tiskano u Tkalčiću, 1999); u duhu reformnoga katolicizma nastojao je racionalizirati pučke svetkovine. God. 1745. imenovan je podlektorom zagrebačkoga sjemeništa, gdje je predavao retoriku i poeziju. Kako se već u Bologni počeo zanimati za crkvenu povijest, skupljajući podatke za životopise zagrebačkih kanonika, J. Marcelović darovao mu je 1740. rukopise o povijesti zagrebačke Crkve povjerivši mu da ju završi. God. 1747. postao je zagrebačkim kanonikom magistrom, objavio životopis A. Kažotića i bio izabran za rektora Hrvatskoga kolegija u Beču (do 1749). Ondje je, među ostalim, nastojao izobraziti konviktorce N. i P. Škrlca te I. Patačića u duhu prosvjetiteljskih nazora za državne činovnike te planirao osnutak akademije radi skupljanja rukopisa vezanih uz domovinsko pravo i povijest. Ugled crkvenoga povjesničara i pravnika omogućio mu je sudjelovanje u sporu između pape Benedikta XIV. i kraljice Marije Terezije o dodjeljivanju crkvenih beneficija, zbog čega je dobio naslov apostolskoga protonotara 1749. Te godine postaje pomoćnikom biskupa F. Klobusiczkoga, na čiji mu nagovor kraljica podjeljuje i naslovnu opatiju sv. Petra i Pavla de Kács u Egerskoj biskupiji. Nakon povratka u Hrvatsku sudjeluje u rješavanju spora između Kaptola i hrvatskih staleža oko podložnika i zapovjedništva nad utvrdom Dubicom, o čem svjedoči njegov rukopis Relatio negotii Dubiczensis anno 1749 et respective 1750 Viennae acti (Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Kapt. spisi XVIII. st., fond 24, br. 52). U prigodi proglašenja svete godine 1750. sudjeluje u redakciji kajkavskoga prijevoda knjižice Kratek navuk od občinskoga jubileuma iliti veseloga svetoga obilnoga proščenja (Zagreb 1751). S Klobusiczkym 1751. pribiva zajedničkomu ugarsko-hrvatskomu saboru u Požunu. Kao vrsnoga pravnika, kraljica ga 1752. imenuje prisjednikom Sudbenoga stola. God. 1754. završio je veći dio svoje povijesti zagrebačke Crkve, Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis. Premda ju je zamišljao u tri knjige, ostao je na prvom dijelu prvoga sveska, u kojem je prikazao slijed biskupa 1091–1603 (u cijelosti tiskano 1769. zbog priječenja nekih pripadnika Kaptola i biskupa F. Thauszyja). U drugom dijelu, napisanu nakon 1758. i sačuvanu u prijepisu (Historia celebris ecclesiae Zagrabiensis continuata MSS; Kaptolski arhiv u Zagrebu), obradio je razdoblje od biskupa Š. Bratulića do P. Petretića, a nenapisane knjige imale su sadržavati povijest Zagrebačkoga kaptola, stolne crkve i samostana te odnose prema drugim biskupijama. Za potrebe Hrvatskoga sabora 1754. napisao je raspravu o granicama Kranjske, Štajerske i Hrvatske te je bio uključen u popisivanje stanovništva Križevačke i Varaždinske županije. Nakon osnutka povjerenstva M. J. Althanna, koje je ispitivalo uzroke seljačke bune 1755. i pripremalo temelje za reformu zastarjele kraljevinske uprave, na zahtjev bečkoga dvora i potaknut kraljičinim obećanjem o dobivanju položaja zagrebačkoga prepošta sastavio je, kako sâm navodi, dva prijedloga upravno-političke reforme. U prvom predlaže osnivanje izvršnoga tijela (gubernij) za sve hrvatske zemlje u Habsburškoj Monarhiji, sa sjedištem u Zagrebu ili Križevcima, koje bi imalo bana za predsjednika i 12 članova, a provodilo bi kraljevske odredbe, nadziralo financije, brinulo se o javnom zdravstvu i gospodarstvu te sigurnosti cesta, a u drugom prijedlogu zauzima se za uvođenje županijskoga sustava po uzoru na Ugarsku. Unatoč obećanju, nije dobio prepozituru, prihodima koje je htio financirati tiskanje svojih knjiga. Njegovo sudjelovanje u prijedlozima upravne reforme i u popisivanju poreznih dimova protumačeno je kao izdaja domovine, te mu je namješten proces (»velika pravda«). Kaptol, na čelu s Thauszyjem, optužio ga je 1756. za više pronevjera, nepohađanje katedrale i nagovaranje na sodomiju dok je bio podlektor u sjemeništu. Među optužbe nije ušla ona »o sramotnoj i pogrdnoj knjižici« – paskvilu – koja je, čini se, bila glavni povod za pokretanje procesa, a odnosila se vjerojatno na njegov prijedlog reforme. Spor je 1760. okončan nagodbom: K. je morao iskazati poslušnost svojemu biskupu te vratiti novac. Za trajanja parnice uzdržavao se uglavnom privatnim poučavanjem plemićke mladeži. Za nju je napisao svojevrstan repertorij za ispite iz pravnih znanosti, Politicarum institutionum p[artes] III in specie de Hungariae et adnexarum provinciarum moderno veterique imperio pro captu studiosae juventutis (nekoć u Bečkoj dvorskoj knjižnici, rkp. danas nepoznat), i druge rukopisne priručnike, npr. Systemata varia gubernii regni Hungariae et Sclavoniae (sastavljeno 1757. na zamolbu bana F. Nadásdyja; NSK, R 3058). God. 1762. objavio je knjigu Kratek navuk od svete messe i s N. Laurenčićem napisao Pridavek, dodatak trećemu izdanju Kronike P. Vitezovića Rittera, o zbivanjima u Hrvatskoj 1749–62. Nacrt događaja u Pridavku drži se okosnicom njegova najpoznatijega djela Annuae 1748–1767, koje je počeo pisati 1764. zamislivši ga kao suvremenu povijest Banske Hrvatske za Marije Terezije. U njem opisuje političke i društvene događaje, iznosi podatke iz privatnoga života suvremenika, ali i mnoge autobiografske, uključujući izvješće o sudskom procesu. Na meti su mu nositelji časti u kraljevinskoj upravi, osobito uzak krug koji je dominirao javnim životom. Prema S. Krivošiću, glavninu djela završio je i zapečatio najkasnije 1774. Rukopis je nakon njegove smrti cenzuriran te zamalo spaljen zbog iznošenja privatnoga života javnih osoba. Zahvaljujući N. Škrlcu, djelo je sačuvano (danas u NSK), a navodno skandalozni dijelovi prebrisani su crnom tintom. Krčelićeva politička misao i »monarhijski patriotizam« najočitiji su u spisima nastalima za zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora u Požunu 1764, na kojem se raspravljalo o zakonodavnoj vlasti u Ugarskoj; cezaropapistička knjiga De originibus et usu perpetuo potestatis legislatoriae circa sacra apostolicorum regum Hungariae (1764) A. F. Kollára (autorstvo pripisivano i Krčeliću) izazvala je osudu ugarskoga plemstva i Rimske kurije (najpoznatiji je rkp. Vexatio dat intellectum G. Richwaldskoga), a K. se raspravi priključio neobjavljenim spisima De sublimium duarum in mundo potestatum fundamento et concordia, o skladu crkvene i svjetovne vlasti, i Dissertatio de Tripartito sive de opere Verböczy, o slaboj primjenjivosti zbirke običajnoga prava u modernom upravljanju državom. Iz 1764. potječe i njegov rkp. o povijesti pečuške Crkve Ad Dei gloriam episcopatus Penthe seu Quinqueecclesiensis ecclesiae notitiae veteres (NSK, R 3448), u predgovoru kojega tumači načela diplomatičke kritike, navodi svoje izvore i pomagala te govori o povijesti izdavanja Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis i kritici koju mu je uputio Richwaldsky u spisu Vexatio. O vlastitu je trošku 1769. tiskao djelo De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, posvećeno Mariji Tereziji, koja mu je još za njegova boravka u Beču povjerila da nastavi Vitezovićevu misiju i napiše povijest koja bi branila prava ugarske krune na Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Srbiju i Bosnu, zbog čega je od Ugarske kancelarije dobio Vitezovićevu rukopisnu ostavštinu. U djelu napominje da ne piše povijest tih krajeva, nego iznosi bilješke za nekoga tko će se prihvatiti pisanja povijesti. Podijeljeno na četiri razdoblja – procvat i opadanje Rimskoga Carstva, vladari hrvatske krvi, hercezi i ugarski kraljevi te ugarsko-austrijski vladari – djelo je prikaz prava ugarske krune na Dalmaciju i Hrvatsku do 1606. Posebnu vrijednost ima poglavlje Status actualis Sclavoniae Croatiaeque cum ejus accessoriis relatio, svojevrstan statistički pregled kraljevinske uprave. Istodobno je tiskano djelo Historiarum. Oba se drže Krčelićevim prilogom tzv. »učenomu prosvjetiteljstvu«. Recenzije iz 1771. u časopisima poput Nova acta eruditorum (Leipzig) i Prager gelehrte Nachrichten pohvalile su Krčelića za patriotska nastojanja u rasvjetljivanju domovinske povijesti. Prema V. Kalafatiću, za uzore je imao erudite poput J. Mabillona, E. Martènea, B. de Montfaucona, L. A. Muratorija, P. Lambecka i Kollára. Svoj je rad temeljio na kritičkoj obradbi isprava kao putu za pronalaženje istine koja počiva na povijesnoj vjerojatnosti, a glavni su mu argumenti u obranu teza bila pisana svjedočanstva iz prošlosti. Surađivao je s poznatim povjesničarima, a neki od njih (Kollár, D. Cornides, J. S. Lakits, G. Pray, D. Farlati) čitali su pojedinačno tiskane arke djela Historiarum iz 1754. te mu odali priznanje za učenost; također se dopisivao s drugim učenjacima (C. Wolle, K. Pehm, E. Frölich, M. Lipšić, M. M. Milišić). Za Illyricum sacrum Farlatija i J. Colettija (5. Venecija 1775) napisao je dijelove o povijesti zagrebačke Crkve (biskupi M. Eszterházy, J. Branjug, Klobusiczky, Thauszy, I. K. Paxy i J. Galjuf). Napredak u karijeri omogućen mu je nakon Thauszyjeve smrti 1769, te je 1770. bio imenovan čazmanskim arhiđakonom. Te godine tiskano mu je pismo župnicima njegova arhiđakonata De archidiaconi officio, u kojem je, uz autobiografske podatke, istaknuo nužnost borbe protiv praznovjerja, te knjižica De indulgentia jubilaei anno praesenti 1770. Nakon ukinuća Družbe Isusove 1773. na kajkavski je preveo breve pape Klementa XIV. o tom događaju (Skončanje Tovaruštva Jezuševoga zvaneh drugač Jesuit leto 1773 po Klemenšu pape XIV vučinjeno iz dijačkoga dokončanja na horvacki jezik prenešeno; NSK, R 3905). Za potrebe studenata političko-kameralnoga studija, budućih državnih činovnika, napisao je Scriptorum ex regno Sclavoniae (1774), biografije 31 istaknutoga pisca iz pravnih i povijesnih znanosti koji su podrijetlom ili djelatnošću bili vezani uz Bansku Hrvatsku i Slavoniju, što je prvo takvo književnopovijesno djelo u sjevernoj Hrvatskoj. Rasprave o povlasticama grada Celja i o Andautoniji, za koju je pogrješno mislio da se nalazila na području današnjega Stenjevca, objavio je 1765. i 1766. u Calendarium Zagrabiense, a drži se da je 1771. surađivao i u prvim hrvatskim novinama Ephemerides Zagrabienses, za što nema potvrde. Pritisnut bolešću, 1777. darovao je svoju knjižnicu (677 tiskanih djela i pedesetak rukopisa) novoosnovanoj zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti (danas sastavni dio fundusa NSK; pojedini rukopisi čuvaju mu se i u HDA, Arhivu HAZU i Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, neki prijepisi u nacionalnim knjižnicama u Beču i Budimpešti). Ocjena suvremenika o Krčelićevu historiografskom radu bila je dvoznačna: s jedne strane uživao je ugled i vjerodostojnost, hvaljen zbog učenosti i autoriteta kojemu su se mnogi obraćali za mišljenje, s druge pak, počevši s A. Horányijem, bio je kritiziran, ponajviše zbog konfuznosti izlaganja te nedotjerane latinštine – što se može protumačiti razlikama erudicijske i prosvjetiteljske historiografije, od kojih prva nije puno polagala na estetsko oblikovanje. Mišljenje o Krčelićevoj slaboj latinštini dijelili su B. Bedeković, I. Katona, P. J. Šafařík, a i T. Smičiklas, pa ga ocjena »pisca barbara« prati u više životopisa. Povjesničari poput M. Mesića, Smičiklasa i F. Šišića, polazeći od nacionalnih političkih interesa, osuđuju Krčelićevo pristajanje uz bečki dvor i Habsburgovce, a Šišić ga, u usporedbi s I. Lučićem i J. Mikoczijem, ocjenjuje kao korak unatrag, premda je K. deklarativan pobornik kritičke historiografije. Međutim, nakon objavljivanja latinskoga izdanja Annua 1901. i hrvatskoga prijevoda 1952, zbog svojega sadržaja one postaju glavnim izvorom za poznavanje društvenih običaja i općenito za povijest svakidašnjice XVIII. st. u sjevernoj Hrvatskoj (J. Matasović). Krčelića se s pravom može uvrstiti u red malobrojnih istinskih predstavnika prosvjetiteljstva u Hrvatskoj.