GOTOVAC, Vlado

GOTOVAC, Vlado, pjesnik, esejist i političar (Imotski, 18. IX. 1930 — Rim, 7. XII. 2000). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1951. te 1963. diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Počinje objavljivati 1952; 1955–72. radi kao novinar i urednik u kulturnoj redakciji i dramskom programu na zagrebačkom radiju i TV. Uređivao je časopise Međutim 1953. i Razlog 1969, a od srpnja do prosinca 1971. glavni je urednik Hrvatskog tjednika, visokonakladnih novina MH koje su zastupale program nacionalnog pokreta, pa je kao jedan od njegovih prvaka na poč. 1972. uhićen. Osuđen je na četiri godine strogog zatvora s dodatnim trogodišnjim gubitkom građanskih prava. Tamnicu je, ne tražeći pomilovanje, u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški, ali se potom nije pridržavao zabrane istupanja, pa je nakon razgovora sa stranim novinarima 1977. ponovo optužen te u procesu 1981. osuđen na dvije godine zatvora, koje je odslužio u Lepoglavi, odn. još četiri godine gubitka građanskih prava. U javni se život vraća potkraj 1980-ih, a posao opet dobiva tek nakon demokratske restitucije 1990. Na prvoj skupštini obnovljene MH 1990. izabran je za predsjednika, što ostaje u tri mandata, do 1996, kada se povlači zbog preuzimanja vodećih dužnosti u stranačkoj politici. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske socijalno-liberalne stranke, na čijem je prvom saboru 1989. izabran za potpredsjednika, pa 1990–92. predsjednika Velikoga vijeća i 1996–97. za predsjednika stranke. S manjinskom skupinom u stranci 1997. osniva novu Liberalnu stranku kojom predsjeda. Biran zastupnikom u Saboru 1992, 1995. i 2000, a na izborima za predsjednika Republike 1997. bio je kandidat skupine oporbenih stranaka; za kampanje na skupu u Puli fizički napadnut. — U književnosti se javio pjesmama, 1952. u časopisu Tribina, uz koje u časopisima i novinama objavljuje kritike, eseje, također filozofske i likovne, priče, radiodrame te angažirane publicističke tekstove. Pjesništvo je, opsegom (15 zbirka) i strukturno temeljni segment Gotovčeva opusa; aforizam »stihovi su najprikladniji za pisanje eseja« programatska je inačica njegove poetike. Premda naraštajno i po reformatorskom iskustvu pripada krugovašima, tipološki je to kreativni govor karakterističan za sljedeću, razlogovsku etapu, s naglašenim priklonom filozofičnosti i zaokupljenosti oblicima egzistencije. Tematizirana je metafizička tjeskoba, odnos umjetnika i djela te sam govor kao način autentične egzistencije. Gotovčev je pjesnički izraz metaforičan i sažet, a funkcionalne pjesničke slike zatvaraju doživljaj u čvrst i formalno izbrušen poetski okvir s bogatim jezičnim registrom. Uz naraciju i uzvišen pjesnički govor, karakteristična su česta stilska ponavljanja. Kritika je napose istaknula poemu Jeka (1961), s antologijskom uvodnom meditacijom. I u tri nove zbirke (Zabranjena vječnost, Crna kazaljka, Čekati sjevernije), nastale dijelom na temelju zatvorskih bilježaka, očuvan je tematsko-problemski i gradbeni kontinuitet, pretapanje lirskoga u diskurzivno i obratno. Tim su pristupom određeni i njegovi eseji, po načinu artikulacije i receptivnom tipu – rečenice su povezane u niz »više po načelu asocijacije, nego po težnji za kontinuiranim, postupnim razvijanjem smisla«, pa i tekst napreduje skokovito, »od jedne zaoštrene formulacije do druge« (H. Pejaković). Polemički odnos prema zbilji, britkost i zgusnutost misli, crni humor te aforističnost zaokupljeni su i tu najčešće bitnim i načelnim pitanjima. G. je klasični oblik eseja razlomio aforizmima, bilješkama, napomenama u nizovima, različitim dodatcima, brojevima, opaskama pri redigiranju, post scriptumima, komentarima, zaokružujući ga u ključu nefabularne kompozicije: teza–naracija–zaključak (poučak). Fragmentarni zapisi o uzaludnosti iskustva, o filozofskom pjesništvu, o smislu književnosti, o neizbježnoj neizvjesnosti, o voluntarizmu odlikuju se težnjom k apstrakciji univerzalnih iskaza, ali i pokušajem da se univerzalnomu dade svježina pojedinačnoga (B. Donat); Principu djela (1966), kojim je bitno utjecao na razlogovsku strukturu, slijedila je razradba često neposrednih povoda u Autsajderskim fragmentima i Tijeku odnosa. Osobitu razradbu dodir osobnoga i općega dobiva u tekstovima s povodom u vlastitu životnom primjeru: knjiga Moj slučaj sadržava tako i Obranu pred sudskim vijećem 1981, a Zvjezdana kuga žanrovski je podnaslovno određena »zatvorskim zapisima 1972–73«. Dok kao filozofski pisac znade biti hermetičan, G. je kao angažirani intelektualac, publicist i govornik razgovjetan i jasan, pa su njegovi iskazi u više dramatičnih trenutaka (Čuvanje nade – proslov posljednjem broju Hrvatskog tjednika prigodom sloma nacionalnog pokreta 1971; Generali, Hrvatska se ne boji – govor pred tadašnjim zapovjedništvom JNA u Zagrebu 1991) kondenzirali emocionalni naboj narodnih težnja do identifikacije s kolektivom. Djela su mu u 7 knjiga izašla 1995 (Nakladni zavod Globus, Zagreb), a urednica izdanja Jelena Hekman priredila je i u kolekciju uvrstila i zbirku citatnih teza iz njegova opusa (Poetika duše), zaključujući kako je »rukopisom filozofa ispisao svoju duhovnu biografiju, razvio kroniku vlastita slučaja i iznio poetiku svoje duše«. Prevodio je sa slovenskoga (D. Jančar: Polarna svjetlost; R. Šeligo: Šutnje), a pjesme su mu prevođene na albanski, engleski, francuski, njemački, rumunjski, talijanski te neke slavenske jezike; uvrštene su u gotovo sve antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva. Dobio je nagrade Grada Zagreba 1968. i »Tin Ujević« 1991.