IVANČIĆ, Ljubo, slikar i kipar (Split, 18. I. 1925 — Zagreb, 20. IV. 2003). U Splitu pohađao gimnaziju (nastavnici crtanja A. Zuppa i Ž. Kljaković), a od 1939. Srednju tehničku školu (V. Parać). God. 1941. prekida školovanje, 1942. odlazi u Pučišća i započinje suradnju s partizanima crtajući propagandni materijal. Djelovao i na Hvaru, Visu, Splitu te Šibeniku. God. 1945. doselio se u Zagreb, gdje je na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) 1949. diplomirao slikarstvo, a 1951. završio specijalku Đ. Tiljka. Od 1961. asistent, docent 1964–69, izvanredni i od 1975. do umirovljenja 1979. redoviti profesor na ALU. Izučavao 1955–74. slikarstvo starih majstora i klasika moderne na studijskim putovanjima (Italija, Francuska, Španjolska, Njemačka, Austrija, Mađarska). God. 1975–84. voditelj je Majstorske radionice likovnih umjetnosti JAZU. Živi i stvara u Zagrebu i Bolu. U krajnje subjektivnom načinu izražavanja povezuje bogatu slikarsku tradiciju i suvremenu likovnost, utiskujući modernosti osobni pečat. Slika u ulju, radi crteže (tuš, tinta, olovka, kemijska olovka, tempera, akvarel), kolaže i skulpture. Obrađuje klasične slikarske teme (pejzaž, veduta, autoportret, portret, mrtva priroda, figura, akt, figuralna kompozicija, interijer) ukorijenjen u egzistencijalističkoj zebnji i ekspresionističkom slikarskom stavu. Stvaralaštvo mu je prožeto vlastitim iskustvom tragičnosti života. U početku se obraća slikarstvu prethodnikâ kojemu je Dalmacija dala određenje (E. Vidović, J. Plančić, M. Tartaglia, I. Job), ali mu se ne podvrgava. Zaokupljen biti dalmatinskoga podneblja, sjećanjima na bogatstvo crnila starih ognjišta, strukturu izgorjelih tava, sivilo južine, bjelinu ribljega trbuha slika ugođaj, a ne pojedinačne predmete, naglašujući likovnu komponentu. Njegovo stvaralaštvo obilježeno je nazočnošću čovjeka i Mediterana, borbom svjetla i tame, bogatim površinama fakture slojevite od lazura, gustih nanosa i nakupina boje, jasnoćom kompozicije, virtuoznim crtežom, posebnom dubinom i sjajem te nekim novim redom. U svim fazama bogatstvo likovnoga jezika prevladava nad motivom. Već se 1954, prvom samostalnom izložbom u Zagrebu, predstavlja kao slikarska osobnost. Slika konkretne krajolike i vedute, Krka (Pejzaž iz Baške, 1952, Galerija Osijek; Jurandvor), Dalmacije (Starigrad, Kiša u Dalmaciji, obje 1954, Galerija »Branko Dešković« u Bolu), zagrebačke motive (Zagrebačko predgrađe, 1953, MSU u Zagrebu), svoje vizije kiše, život materije (Meso, 1952), blistanje noći ili jata srdela. Iza mrtvih priroda s ribama naziru se gusti slojevi doživljaja (Srdelice, 1953, Galerija umjetnina Split; Moli, 1953). Od 1954. slike dobivaju dramatičnost, kraj riba srebreni se nož (Nož i ribe, MSU u Zagrebu; Čovjek i ribe, MSU u Beogradu). Nastaje dojmljiv ciklus ljudskih figura (Ribar, 1955; Figure, 1957; voluminozni Ženski akt, 1956, Galerija umjetnina Split; Figura u interieru, 1957; Čovjek i ribe, 1957; Ženski akt, 1959). Potkraj 1950-ih počinje proces promjena. God. 1958. nastaju dva remek-djela, Autoportret sa stalkom (Autoportret II, MG u Zagrebu) i Riblja kost i tava (Mrtva priroda I), na kojima se crno zgušnjava do materije – reljefa. Ekspresija slike sve se više očituje kroz materiju, velike zasićene površine istiskuju predmetno, kromatiku zamjenjuju odnosi svijetlo–tamno ili crna monokromija. God. 1958–61. stvara najviše »graničnih djela« koja aktualiziraju »rasprave o granicama između figurativnog i apstraktnog izraza« (I. Zidić). U Starim vratima (1958, MSU u Zagrebu) predmet je potisnut i na njegovu mjestu izbija tvar. Tretmanom površine blizak je informelu (Šareni zid, 1958, Umjetnička galerija Rijeka; Mala slika, Smeđa slika, obje 1959, MSU u Zagrebu), posebice u ciklusu Tragovi čovjeka (1959–61), apstraktno materičkih obilježja. Krajolike i mrtve prirode oslobođene deskripcije sintetizira u raskoš likovnoga sadržaja (Nebo i zemlja, 1959, Umjetnička galerija Dubrovnik; Mrtva priroda s ribom, 1959, 1961; Bor u kiši, 1967, MG u Zagrebu). Na poč. 1960-ih vraća se figuri (Ženski akt, 1962, II. nagrada za slikarstvo na Mediteranskom bijenalu u Aleksandriji; Dvije figure, 1962; Ženski akt, MG u Zagrebu; Figure u crvenom, 1965). Od poč. 1970-ih središnjom mu temom postaje beznađe usamljene figure izolirane u praznom prostoru (Figura I, 1972; Crveni akt, 1973, obje u MG u Zagrebu). Na velikim platnima dominira rastegnuti lik u neprobojnoj tami (Ležeća figura s ribama, nazvana i Čovjek i ribe, 1974, MG u Zagrebu) ili na bijelom (Figura na bijelom, 1974; Ženski akt, 1977). U antologijskom Bolničkom triptihu (1978) prikazuje dramu tijela u tri položaja u prostoru i vremenu, a u velikoj kompoziciji Atelijer (1981–82) gotovo sve svoje slikarske teme. Ponovo likovno ispituje Mediteran (Osjećanje Mediterana, 1974, Muzejska zbirka Rovinj; pejzaži s čempresom, 1980, 1981, 1984; Ljeto, 1982) i temu o čovjekovim tragovima (1981, 1983). U 1990-ima nastavlja s velikim formatima (Smeđi interieur s figurom, 1991; Nazočnost smrti, 1992; Monstrum rata; Svijetli interieur s figurom, 1993) i počinje raditi djela sakralne tematike: slike u ulju (Pietà, 1991; Raspeće, 1993; Stigmatizacija, 1999; Govor na gori, 2000) i temperi (Božić), ilustracije u knjizi Apokalipsa (Plehan 1992) te veliki mozaik Raspeće (1995–96) za novu crkvu srušenoga samostana u Plehanu kraj Dervente. Portretirajući se u ulju (Autoportret, 1954; Autoportret, 1956, Galerija umjetnina Split; Autoportret, 1960, Galerija »Branko Dešković«), crtežu (Autoportret, 1974, 1975) i plastici (Autoportret s izduženim zatiljkom, 1982), stvorio je jedinstveni autoportretni opus u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (izložen u Splitu 1985, Rovinju 1994, Zagrebu 1995). Svjedočeći osjećaj tragičnosti i istražujući likovne probleme, vođen stvaranjem izraza, slobodno deformira lice (najviše se poigrava očima), usmjeren na ravnotežu oblika i sadržaja te na odnos lica i pozadine (Autoportret na crnoj pozadini, 1977; Autoportret s podbočenom rukom, 1984; Autoportret na plavkastoj pozadini, 1989; Autoportret s kistom i paletom, 1992; Autoportret s rukom i naočalama, 1994). Izniman je crtač. Crtež je u službi slikanja, određuje odnose, formu, kompoziciju i masu. Ostvario je i golem opus minijaturne plastike obilježene bolom i misaonošću u patiniranoj glini i sadri, istodobno slika i skulptura. Prevladavaju zbijene ljudske figure. U kiparstvu je prije negoli u slikarstvu »došao do nekih zaključaka o sintezi ljudske figure« (Figura, 1952; Napor, 1953; Ležeći muški akt, 1969; Produžena figura, 1983). Najviše modelira 1975–77 (autoportreti, Tragovi čovjeka), kada je zbog bolesti nepokretan. Autor je portretne medalje Željko Janeš (1972), suautor mape drvoreza Grafika otoka Visa (Zagreb 1964, Nagrada grada Zagreba 1965). Ilustrirao knjigu Priče u pjesmi B. Tonija (Zagreb 1951), potom poglavito izdanja Školske knjige u Zagrebu, samostalno (A. Šenoa, Povjestice, 1956) i sa suprugom, slikaricom Brankom Korelić (Šenoa, Čuvaj se senjske ruke, 1968; V. Jelić, Ukradeno dvorište, 1971; M. Žeželj, Veli Nazor, 1976; Antica Menac, Udžbenik ruskog jezika, 1982). Izlagao samostalno u Zagrebu (1960, Nagrada grada Zagreba; 1963; 1968. s F. Dolenecom, I. Sabolićem; 1979–80 – retrospektiva slika, skulptura i crteža), Splitu (1959, 1980, 1989 – retrospektiva crteža i kolaža), Rijeci (1959), Beogradu (1961, 1980), Ljubljani i Skoplju (1963), Celju (1964), Bolu (1979), Sarajevu (1980), Rovinju (1983), Pučišću (1984), Supetru (1988), Dubrovniku i Varaždinu (1990), Poreču (1994), a skupno, među ostalim, na Izložbi crteža i fotografija iz NOB-a (Hvar 1944), izložbama ULUH/HDLU (od 1954), Likuma (od 1955), na Mediteranskom bijenalu (Aleksandrija 1955, nagrada; 1963, nagrada), izložbi grupe Petorice (uz I. Kožarića, V. Michielija, M. Stančića i J. Vaništu) u Zagrebu (1955), na izložbi 60 slika jugoslavenskog modernog slikarstva (u više europskih gradova 1954–56), na izložbama Suvremeno slikarstvo Jugoslavije, Suvremena jugoslavenska umjetnost (Dubrovnik 1956, 1957), Plavi salon (Zadar 1957, 1962, 1966, 1972, nagrada; 1974), Riječki salon (1959, nagrada; 1961, 1967), Suvremena jugoslavenska umjetnost (Pariz 1959, 1961), Guggenheimova nagrada (New York 1960), Beogradski trijenale (1961, nagrada; 1964), Premio Morgan’s Paint (Rimini 1961), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Porečki anale (1963, 1982, 1986), Memorijal Nadežde Petrović (Čačak 1964, nagrada; 1972), Bijenale u São Paulu (1965), Zagrebački salon (1965, 1969, nagrada; 1970, nagrada; 1973, nagrada; 1975, Velika nagrada; 1981, 1984), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Svjetska izložba u Montrealu (1967), Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz 1971), Kretanja u suvremenoj likovnoj umjetnosti (Dubrovnik 1974), Izložba Saveza udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije (Sarajevo 1975, nagrada), Erotika u hrvatskom slikarstvu (Zagreb 1977), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Triennale hrvatskog kiparstva (1982, 1985, 1988, 1991), Memorijal Ive Kerdića (Osijek 1984), Autoportret u hrvatskom kiparstvu od moderne do danas (Zagreb 1985), Slikari i kipari članovi razreda za likovnu umjetnost JAZU (Zagreb 1986), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu (Milano 1991), Slikari u zavičaju (Kaštel-Sućurac 1991), Međunarodni bijenale male plastike (Ljubljana, Graz 1992), ALU (München 1994; Zagreb 1997/98), Racionalno i spontano (Rijeka 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Antologijska djela Galerije umjetnina Split (Split 2001). Od 1963. bio sudionik Likovne kolonije Rovinj. Više svojih djela poklonio je 1970. Galeriji »Branko Dešković«. God. 1980. snimljen je TV film o Ivančiću (scenarij Zidić). Njegovo je djelo sintezom i ravnotežom europskoga modernizma i domaće tradicije »stvorilo mogućnost neprekinuta razvitka hrvatskog modernog slikarstva« (Zidić). Od 1977. bio izvanredni, od 1991. redoviti član JAZU/HAZU. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1984, Nagrade grada Splita za životno djelo 1989. i Nagrade Slobodne Dalmacije 1990.
