KREŠIMIR III.

KREŠIMIR III (Kresimir), kralj (?, druga pol. X. st. — ?, nakon 1030). Sin kralja Stjepana Držislava. Najstariji Držislavov sin Svetoslav njega je i mlađega im brata Gojslava isključio iz vlasti, pa je u zemlji izbio rat oko prijestolja, koji je (pod godinom 997/998) opisao mletački kroničar Ivan Đakon. Prednost je u početku bila na Svetoslavovoj strani (uz njega je bio i ban Gvarda), pa su se braća (uz koje su bili dalmatinski gradovi) obratila za pomoć duždu Petru II. Orseolu i prisilila Svetoslava da napusti zemlju. U to je doba makedonski car Samuilo napao Hrvatsku, prema jednima kako bi pomogao svojim štićenicima da se učvrste na prijestolju (N. Klaić), a prema drugima kako bi proširio područje vlasti i napao mletački Zadar (I. Goldstein). Nakon sloma Samuilove države, 1018. bizantskomu caru Baziliju II. pokoravaju se hrvatski vladari Krešimir i Gojslav i obvezuju se na plaćanje danka (pop Dukljanin piše da se car zaustavio pred granicama Krešimirove Hrvatske, a Ivan Skilica da su mu se braća predala, primivši od njega počasti i nagrade). F. Šišić zaključuje da su braća osobno stupila pred cara i poklonila mu se kao vrhovnomu gospodaru, a on im je podijelio naslov patricija. Te godine Krešimir je, čini se uz pomoć ugarskoga kralja Stjepana I. Arpadovića (prema Ivanu Arhiđakonu Goričkom, Krešimirovom kćeri bio je zaručen Stjepanov sin Emerik, pa je kralj prepustio hrvatskomu vladaru Slavoniju, koju je poslije dobio kao miraz), uzalud napao Zadar i druge dalmatinske gradove, jer se nije mogao nositi s Venecijom u borbi za Dalmaciju. Drži se da se Krešimir zbog dalmatinskih gradova sukobio s Bizantom, koji mu ih nije želio prepustiti, pa je 1024. u Hrvatsku s mornaricom stigao langobardski katepan Bazilije Bojoan, zarobio kraljicu – ne i sina, kako se prije mislilo – i poslao ju u Carigrad. Nakon smrti Bazilija II. 1025. i izgona Orseola iz Venecije 1026, Hrvatskoj počinje prijetiti Ugarska, koje je kralj, prema A. Dandolu, 1027. napao Dalmaciju. U historiografiji je odbačena tvrdnja o uspostavi hrvatske biskupije između 1024. i 1030. pod okriljem Bizanta i splitskoga nadbiskupa. Krešimira je naslijedio sin Stjepan.