LANG, Ivana

LANG, Ivana, udana Beck, skladateljica, pijanistica i pedagoginja (Zagreb, 15. XI. 1912 — Zagreb, 2. I. 1982). Kći liječnika Artura. U Zagrebu završila 1932. glasovir u Margite Matz u srednjoj školi Muzičke akademije, na kojoj je 1937. diplomirala u Antonije Geiger-Eichhorn. Kompoziciju učila privatno u M. Cipre te u J. Marxa na Mozarteumu u Salzburgu. Koncertirala solistički i kao pratiteljica pjevača koji su izvodili njezine solo-popijevke, potom se posvetila pedagoškomu radu i kompoziciji. Poučavala glasovir u Zagrebu, 1936–41. u Glazbenom studiju R. Matza, 1940–43. u Učiteljskoj školi, a od 1943. do umirovljenja 1978. u srednjoj školi Muzičke akademije (od 1962. Muzička škola »Vatroslav Lisinski«). U skladateljskom opusu od 110 djela najbrojnije su joj glasovirske skladbe (41) i solo-popijevke (30). Skladala je i Koncert za klavir i orkestar (1944), komorne i orkestralne skladbe, zborska djela, operu Kastavski kapetan (libreto T. Prpić, neizvedeno), balete (Nijeme sjene, 1959; Lažni vitez, 1960) te igrokaze s glazbom (Cvijet života i Žabica djevojka, 1950; Pospanko i zmaj, 1951; Tri točke za igrokaz »Veli Jože«, 1952; Kako je Vilko postao pionir, 1957). U početku s osloncem na tradiciji (neoklasicizam, neoromantizam), a sazrijevajući, u doticaju s glazbenim folklorom Istre, razvila je osobni izraz, umjereno moderan i, prema vlastitom mišljenju, »oporo liričan«. Među glasovirskim skladbama, uz klasične oblike (suita, sonatina, fuga, etida), izdvajaju se glasovirske minijature, povezane u cikluse ili samostalne, žanr-slike, nadahnute izvanjskim prizorima (Na ladanju, Ptičica) ili prožete vlastitim trenutačnim raspoloženjem (Sedam krokija), katkad nastale kao improvizacije (Impresije). Solo-popijevke skladala je na tekstove hrvatskih književnika (D. Domjanić, A. G. Matoš, V. Vidrić, Vesna Parun) ili narodnih pjesama. Melodiku oblikuje prema tekstu, a u popijevke na narodnu poeziju unosi obilježja istarskoga i zagorskoga folklora. U glasovirskim skladbama programnoga sadržaja melodika je podređena tonskomu slikanju, pa je dijatonska ili kromatska, pjevna ili isprekidana. Harmonijsko tkivo gradi u okvirima tonalnosti, koju često proširuje skretanjima u bitonalnost. Bogata harmonijska građa protkana joj je kromatikom, alteracijama, naglim i neočekivanim modulacijama. U mnogim skladbama nasljeduje impresionistički harmonijski stil (Notturno, Impresionistički valcer). U ritmici, poglavito glasovirskih skladba, sklona je motoričkomu protoku i punktiranju; često stvara metrički slobodne taktove, pa i vertikalnu polimetriju. Mnoge su joj skladbe zaživjele u nastavi glasovira. Djela su joj objavljena u zagrebačkim izdanjima Album-skladba za najmlađe, 2 (1965), Album jugoslavenskih klavirskih kompozicija za najmlađe, 1 (1966), Solo popijevke hrvatskih skladatelja, 2 (1975), Djela za harfu hrvatskih skladatelja (1993), Ljuven sanak (2004) i Popijevke hrvatskih skladatelja (2005) te časopisu Sv. Cecilija (2002, 1–2), snimljena na CD Hrvatska vokalna lirika (Hrvatsko društvo skladatelja, 1992), Lidija Horvat-Dunjko (Likro Investments, 1997), Snoviđenja (Cantus, 2011), Antologijska djela hrvatske glazbe za glasovirski trio (Cantus, 2012) te u izdanju Croatia Recordsa Dragulji duhovne glazbe (1998), Tamara Jurkić Sviben (2006), Harfosfera (2007) i Začarani klavir (2011), a mnogobrojne snimke sačuvane su u Fonoodjelu Hrvatskoga radija. U Zagrebu su 2012. koncertom obilježene obljetnice njezina rođenja i smrti. Cjelokupna glazbena ostavština sačuvana je u kćeri, pjevačice (mezzosopran) Kristine Beck-Kukavčić.