Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

IVANIŠ KORVIN (Ivan; János Corvin, Johannes Corvinus), slavonski herceg i hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Wrocław, 2. IV. 1473 – Krapina, 12. X. 1504). Izvanbračni sin hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina i šleske sitne plemkinje Barbare. Odgajao ga je talijanski humanist T. Ugoleto. Već od 1479. otac ga je pripremao za nasljednika, darujući mu posjede diljem Kraljevstva, kako bi via facti nakon njegove smrti bio najozbiljnijim kandidatom za prijestolje. Tako je I. K. 1479–85. stekao posjede u Transilvaniji, Siklós u Baranji, Morović u Vukovskoj županiji te posjede bake po ocu Elizabete Szilágyi. Kao kandidatu za nasljednika otvoreno mu se suprotstavila kraljeva supruga Beatrica Aragonska, koja je 1487–88. uspjela spriječiti njegov brak s milanskom vojvotkinjom Blankom Marijom Sforzom. Tijekom 1489. mnogi kapetani kraljevskih gradova i utvrda prisegnuli su da će mu nakon kraljeve smrti predati svoje gradove. Odlazeći u Beč, otac mu je na poč. 1490. na upravljanje predao kraljevski dvor, utvrdu Visegrád na Dunavu s ondje pohranjenom krunom sv. Stjepana, Komárno i Požun s tamošnjim županijama, posjede zagorskih grofova u Slavoniji, Senj i druge gradove u srednjovjekovnoj Hrvatskoj te više mjesta u osvojenom dijelu austrijskih pokrajina. Svoje posjede u Moravskoj, Šleskoj i Lužici kralj je također naumio ostaviti sinu. Iako je nakon očeve smrti u travnju 1490. I. K. bio najbogatiji kandidat za prijestolje, za kralja je proglašen Vladislav II. Jagelović. Prvi je nevoljko pristao na gubitak prijestolja, a za uzvrat je tražio naslov »kralja Bosne, hercega Slavonije, Opave i Liptovije te bana Dalmacije i Hrvatske«. Većinu je svojih posjeda zadržao, posebno u hrvatskim zemljama, a najviše ih je izgubio u austrijskim pokrajinama te Šleskoj i Lužici; Vladislavu je uz to morao predati kraljevske gradove i utvrde. Novi mu kralj ipak nije povjerio obećanu bansku čast u Hrvatskoj, već samo položaj slavonskoga hercega, potvrdivši banom L. Egervárija. U sukobu Vladislava s njemačkim kraljem Maksimilijanom I. Habsburgovcem I. K. ostao je vjeran prvomu. Zajedno s banom Egervárijem uspješno je ratovao protiv Nijemaca 1491. na zagrebačkom području. U ožujku 1494. ratovao je s Pavlom Kanizsayem u Županiji Temes protiv Turaka. Te se godine odreknuo naslova slavonskoga hercega, nakon čega je u Slavoniji izbio građanski rat u kojem se I. K. zbog vlasti nad nekim gradovima sukobio sa zagrebačkim biskupom O. Thuzom. God. 1495. kralj ga je imenovao banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Iz Transilvanije je s vojskom došao u Slavoniju, gdje je prvo morao suzbiti stare protivnike i uvesti red, a zatim i zajamčiti plemstvu utjecaj na izbor slavonskoga banovca, župana i podžupana. Potkraj godine došao je u Hrvatsku, u Bihać. U obavljanju banske dužnosti suočio se s više teškoća i otpora nego kao slavonski herceg. Kako bi učvrstio položaj i osnažio ga među hrvatskim plemstvom, odlučio se oženiti pripadnicom najuglednijega velikaškoga roda, Beatricom Frankapan. Premda je preuzeo bansku čast, njegovi odnosi s Vladislavom nisu se potpuno sredili sve do 1499, kada mu je kralj banski naslov priznao za doživotni. Stoga je primjerice u Slavoniji 1497–98. trajalo gotovo pravo dvovlašće; kralj je banom imenovao i J. Kanizsaya. Poslije su se ban i kralj pomirili; Vladislav je banu ustupio Senj i druge gradove u Hrvatskoj, a za uzvrat je dobio opavsko i liptovsko herceštvo. Na rakoškom saboru u travnju 1500. sudjelovao je i I. K. sa svojih 500 konjanika, vjerojatno se nadajući stjecanju naslova ugarskoga palatina; to mu nije uspjelo, ali mu je potvrđena doživotna banska čast. Tim imenovanjem pripala mu je i dužnost ratovanja protiv Turaka. Već je na poč. 1499. na kninskom području nad njima izvojevao nekoliko pobjeda. Za rat se pripremao u Slavoniji u jesen 1500. Osobito se istaknuo potkraj 1501, kada je provalio u Bosnu i pobijedio Turke kraj Jajca razbivši opsadu grada. Bila je to njegova najveća pobjeda i prva uspješna obrana Jajca nakon stvaranja korvinovskoga obrambenoga sustava na južnim granicama Kraljevstva. Dao je obnoviti jajačku utvrdu i grad opskrbiti zalihama hrane. God. 1502. neko je vrijeme boravio u Veneciji te bio na zavjetnom hodočašću u Loretu. U jesen te godine ponovo je boravio na jajačkom području i dopremio zalihe hrane i ostalih potrepština. Primirje ugovoreno s Turcima 1503. nije oslabilo njihov položaj, jer su zadržali sva svoja uporišta, primjerice Kamengrad, odakle su lako mogli napadati hrvatske zemlje. Kad se 1504. kralj Vladislav razbolio, mnogi su u Kraljevstvu počeli razmišljati o mogućoj promjeni na prijestolju. Tako je knez B. Frankapan Ozaljski svojega zeta i kraljevskoga sina naumio ponovo istaknuti kao kandidata. Svi su planovi ubrzo prekinuti; nakon što je u rujnu 1504. u Kninu zamalo dopao u tursko zarobljeništvo, I. K. razbolio se i umro. – Iako je ocu trebao poslužiti kao oslonac utemeljenja nove srednjoeuropske dinastije Hunyadijevaca, I. K. nije se uspio izdignuti do kraljevskoga prijestolja. Kao herceg i ban, uz to i kraljev sin, pripadao je krugu najmoćnijih ljudi u Kraljevstvu i kralju Vladislavu bio trajno zazoran. U razdoblju neprekidnoga slabljenja kraljevske vlasti u hrvatskim je zemljama imao prilično neovisan položaj, koji je učvrstio osmišljenom bračnom strategijom i aktivnim sudjelovanjem u protuturskoj obrani. Kako se slabljenje vlasti i institucija osjećalo na svim razinama, u Slavoniji i Hrvatskoj suočio se s priličnim otporom, ali ga je uspješno svladao. Zbog jačanja turske moći, njegove pobjede nad Turcima nisu mogle znatnije utjecati na cjelinu hrvatsko-turskih odnosa. Osim po političkoj i vojnoj ulozi, u hrvatskoj je povijesti I. K. ostao zapamćen kao podupiratelj i zaštitnik kulturne djelatnosti pavlinâ u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Prema osobnoj želji, pokopan je u pavlinskoj samostanskoj crkvi u Lepoglavi, gdje mu je pouzdanik I. Gyulay 1505. dao postaviti nadgrobnu ploču. Tamošnjim je redovnicima za života pomagao i darivao ih te im obnovio samostan i crkvu. Njegov portret s poč. XVIII. st. među zidnim slikama u samostanskoj ljetnoj blagovaonici poznat je prema fotografiji iz 1938. Drži ga se utemeljiteljem i donatorom velike gotičke samostanske crkve u Voćinu (Anđela Horvat), od koje su sačuvane samo zidine.

LIT.: I. Kukuljević Sakcinski: Odnošaji skupnovlade mletačke prema južnim Slavenom priobćeni u izvadcih iz rukopisnih ljetopisah Marina Sanuda. Od godine 1496. do 1533. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1859, 5, str. V–VI, 1–160. – M. Mesić: Hrvati na izmaku XV. i na početku XVI. vieka. Književnik, 1(1864) 3, str. 401–431; 4, str. 505–543; 2(1865) 1, str. 61–78, 197–217. – Isti: Gradja mojih razprava u »Radu«. Starine, 1873, 5, str. 109–288. – I. Kukuljević Sakcinski: Beatrica Frankapan i njezin rod. Zagreb 1885. – G. Schönherr: Hunyadi Corvin János (1473–1504). Budapest 1894. – I. K. Tkalčić: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 2. Zagreb 1894. – R. Horvat: Ivan Korvin ban hrvatski. Zagreb 1896. – L. Thallóczy i A. Hodinka: A horvát véghelyek oklevéltára, 1. Budapest 1903. – V. Klaić: Hrvatsko kraljevstvo u XV. stoljeću i prvoj četvrti XVI. stoljeća. Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, NS 8(1905) str. 129–147. – E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, 2. Zagreb 1905. – G. Vassilich: Una duchessina che fu moglie e non fu moglie di Giovanni Corvino. La Bilancia, 42(1909) 290, str. (1). – L. Thallóczy i S. Horváth: Codex diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum. (Banatus, castrum et oppidum Jajcza). Budapest 1915. – Gj. Szabo: Spomenici kotara Ivanec. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 14(1915–19) str. 27–28, 34–36, 42–43, 48, 50. – L. Thallóczy: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450–1527. Zagreb 1916, 121–150. – F. Šišić: Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima (1473–1496). Starine, 1934, 37, str. 189–344; 1937, 38, str. 1–180. – A. Bonfini: Rerum Ungaricarum decades, 3. Lipsiae 1936. – L. Glesinger: O bolesti Ivaniša Korvina. Liječnički vjesnik, 91(1969) 10, str. 1109–1112. – A. Horvat: Novi pogledi na gotičku crkvu u Voćinu. Rad JAZU, 1971, 360, str. 13–18. – Ista: Između gotike i baroka. Zagreb 1975. – V. Klaić: Povijest Hrvata, 4–5. Zagreb 19802, passim. – F. Szakály: The Hungarian-Croatian Border Defense System and its Collapse. U: From Hunyadi to Rákóczi. War and Society in Late Medieval and Early Modern Hungary. (New York) 1982, 141–158. – T. Raukar: Turci i hrvatsko kasnosrednjovjekovno društvo. Historijski zbornik, 37(1984) str. 247–254. – N. Klaić: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987. – M. D. Birnbaum: The Orb and the Pen. Janus Pannonius, Matthias Corvinus, and the Buda Court. Budapest 1996.      
 
Borislav Grgin (2005)