KRIŽANIĆ, Pjer

KRIŽANIĆ, Pjer (Petar), karikaturist i likovni kritičar (Glina, 19. V. 1890 — Beograd, 31. I. 1962). Završio 1907. Obrtnu školu u Zagrebu (dekorativno-slikarski smjer) te 1908–11. polazio Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt (M. C. Crnčić). S potporom A. G. Matoša već od prve godine studija objavljivao karikature u zagrebačkom satiričnom listu Koprive. Jugoslavenski orijentiran, nakon atentata na S. Cuvaja 1912. pobjegao u Srbiju. U manastiru Grgeteg na Fruškoj gori naslikao je ikonostas korske kapele (nesačuvan), a kad se 1914. vratio u Hrvatsku, u Mečenčane kraj Donjih Kukuruzara, naslikao je ikonostas za župnu crkvu. God. 1915. unovačen je i poslan na talijansku frontu. U Zagrebu 1918. postao urednikom Kopriva, gdje se okušao i kao pisac satiričnih priloga objavljujući rubriku Pisma Ilije Tarbuka na dijalektu banovinskih seljaka. Povremeno objavljivao karikature i u zagrebačkom Savremeniku, a potkraj 1921. bio je karikaturist, likovni kritičar i korektor u listu Pokret. U knjizi Par nas s Parnasa K. Kovačića (Zagreb 1922) objavio više portretnih karikatura hrvatskih pisaca (G. Krklec, M. Krleža, D. Domjanić, A. B. Šimić, N. Polić i dr.). Od 1922. živi u Beogradu i suradnik je tamošnjega Novoga lista, a od 1923. stalni karikaturist (povremeno i likovni kritičar) Politike. Svoj prvi izbor karikatura objavio je u knjizi Naše muke (Beograd 1923), a potom i u mapama Kuku Todore (Beograd 1926) i Protiv fašizma (Beograd 1948, s prilogom o Križaniću V. Ribnikara). Bio je supokretač 1935. i dugogodišnji suradnik časopisa Ošišani jež (Beograd). Od 1941. živio u Mostaru, a od 1944. ponovo u Beogradu. Umirovljen 1950. Karikaturu je shvaćao kao sredstvo političke i socijalne borbe, ali joj nije nijekao mogućnost umjetničkih dosega. Najviše je cijenjen kao autor političkih karikatura; izrazito lijevo orijentiran, isprva ih je usmjerivao protiv Austro-Ugarske Monarhije, potom politike lažnoga parlamentarizma kralja Aleksandra te osobito protiv fašizma (od 1933. mnogobrojne karikature Hitlera i Mussolinija). Iako oštar u svojoj satiri, vješto je izbjegavao cenzuru. Njegovi duhoviti, no ne i zlobni komentari povremeno su bili upereni i protiv nekih društvenih skupina ili zanimanja (novinari, umjetnici, svećenstvo), koje je crtao kao portretne karikature dvaju ili više likova u dijalogu. Najčešće je crtao sigurnim linijama među kojima su obrisne bile okvir za karakter lika. Karikaturama umjerene stilizacije i karakterizacije, koje ostavljaju realističan dojam kako u pokretu tijela tako i u portretu, te s lako prepoznatljivim likovnim izrazom postignuo je iznimnu popularnost. Izlagao samostalno u Beogradu, Sarajevu i Mostaru (1954), Cetinju, Rijeci i Opatiji (1955) te Skoplju (1956), a skupno na Proljetnom salonu (Zagreb 1921), sa skupinom Oblik (Beograd 1931–32, Zagreb i Ljubljana 1933, Prag, Plovdiv i Sofija 1934), na Jesenjoj izložbi (Beograd 1937), Izložbi jugoslavenskih karikaturista (Sofija 1938) i Izložbi karikature (Beograd 1950). Posmrtno su mu priređene izložbe u Kraljevu (1968), Zagrebu i Petrinji (1985), a djela izložena na izložbama Miroslav Krleža i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1982), Partizanska karikatura (Zagreb 1989) i Autoportreti hrvatske moderne (Zagreb 2000). Pisao o zagrebačkom i beogradskom likovnom životu i u zagrebačkim listovima Riječ i Kritika (do 1941) te tekstove o karikaturi (Kritika, 1921), u kojima spominje i francuske i njemačke karikaturiste (O. L. Gulbransson, T. T. Heine, R. Wilke, E. Thöny), među kojima su i njegovi uzori. Njemu u počast objavljena je mapa Pjer karikature (Beograd 1965, s prilogom o Križaniću B. Dimitrijevića), a 1967. beogradski dnevnik Večernje novosti pokrenuo je dodjelu godišnje nagrade »Pjer« za karikaturu. God. 2004. osnovana je Zbirka crteža i karikatura Pjera Križanića u Umjetničkoj galeriji Nadežda Petrović u Čačku.