BAKŠIĆ, Petar Bogdan

BAKŠIĆ, Petar Bogdan (Bachsich, Bacsich, Baksich, Petrus Deodatus), sofijski nadbiskup i pisac (Čiprovac, Bugarska, 1601 — Čiprovac, 1674). Školovao se u čiprovačkomu franjevačkom samostanu koji su osnovali franjevački misionari iz Bosne, na čelu sa sofijskim biskupom Petrom Zlojutrićem iz Tuzle. U Čiprovcu je 1617. ili 1618. ušao u Franjevački red i nakon jednogodišnjeg novicijata učio ondje tri godine filozofiju. God. 1622–1626. studirao je teologiju u rimskom kolegiju Clementinum, odakle 1627. odlazi u Propagandin Ilirski kolegij u Loreto, a početkom 1629. u Rim, gdje u franjevačkom samostanu Ara coeli pomaže R. Levakoviću na redigiranju glagoljskog izdanja Missal rimskij (1631). Vrativši se u Čiprovac, bio je 1630–1638. kustod franjevačke kustodije, koja je 1624. raščlanjenjem od Bosne Srebrene, osamostaljena. God. 1637. imenovan je naslovnim biskupom Galipolja i koadjutorom sofijskog biskupa Ilije Marinića, a po njegovoj smrti 1641, postaje njegov nasljednik te vikar za Vlašku i Moldavsku. U Rimu je ubrzo isposlovao da Sofijska biskupija bude podignuta na stupanj nadbiskupije, a on je 1643. postao prvi nadbiskup. — B. je u XVII st. bio najistaknutiji bugarski katolički dostojanstvenik. Bio je vrlo agilan misionar, redovito je obilazio katolike u Bugarskoj, Vlaškoj i Moldavskoj i o svojim kanonskim pohodima iscrpno izvješćivao Propagandu. Zajedno s vlaškim vojvodom Matijom Basarabom snovao je planove o oslobođenju balkanskih naroda od Turaka. U duhu tridentinskih smjernica nastojao je oko katoličke obnove i uvelike je zaslužan za uspješan rad čiprovačke gramatikalne škole, u kojoj su se iz priručnika na hrvatskom jeziku obučavali svećenički i franjevački pripravnici. Za čestih putovanja, koja su ga vodila i preko naših krajeva, i za službenih boravaka u Rimu, povezao se s mnogim našim crkvenim i kulturnim djelatnicima. S talijanskog je na hrvatski preveo i izdao dva vjersko-nabožna djela: Meditationes S. Bonaventurae, to jest Bogoljubna razmišljanja od otajstva odkupljenja čovičanskoga (1638) i Blagoskrovišće nebesko Marie Divice Majke Božje (1643). Autorstvo prvog djela dugo je bilo pripisivano Sv. Bonaventuri, a zacijelo ga je napisao talijanski franjevac Giovanni de Caulibus. B. je svoj prijevod po svoj prilici izradio prema skraćenomu mletačkom izdanju Meditationi divotissime di San Bonaventura cardinale sopra il mistero dell’umane redenzione (1605). Popratio ga je predgovorom i na kraju dodao tekst pjesme Od dvostruke smrti čovjeka. Cenzor prijevoda bio je R. Levaković. To je prvi tiskani hrvatski prijevod ovoga inače vrlo popularnog pseudobonaventurskoga asketskog djela koje su u nas širili franjevci. Sačuvano je više hrvatskih rukopisnih prijevoda; jedan iz XVI st. pisan bosančicom (franjevački samostan u Omišu) i nekoliko latiničkih s kraja XVI st., od kojih se dva čuvaju u Arhivu JAZU, gdje je pohranjen i jedan glagoljički iz XVII st. Poznata su i dva kasnije tiskana prijevoda tog djela, Ivana Velikanovića (Osijek 1776) i Sebastijana Frankovića (Rim 1861). Blagoskrovišće nebesko, koje je cenzurirao B. Kašić, prijevod je talijanskog izdanja Tesoro celeste della divozione di Maria Vergine Madre di Dio (1618) od augustinca Andrea Gelsominija. B. je svoja izdanja namijenio bugarskim katolicima koji su – odgojeni na hrvatskoj vjerskoj knjizi – »već početkom XVII st. prihvatili naš jezik sebi za književni« (J. Turčinović), no očekivao je da će se plod njegova rada »i po druzih Daržavah jezika našega raslati«. Da se u tome nije prevario, svjedoči drugo izdanje Bogoljubnih razmišljanja koje je jedno stoljeće nakon prvoga uz neznatne jezične izmjene objavio fra Marijan Lekušić iz Mostara ne spomenuvši Bakšićeva imena. — B. je pisao živim govornim jezikom bosanskih franjevačkih pisaca, poglavito M. Divkovića, držeći se uglavnom Kašićeve ortografije (P. Kolendić) te se tako uključio u hrvatsko jezično-književno stvaralaštvo prve pol. XVII st.