KUMIČIĆ, Marija

KUMIČIĆ, Marija, pjesnikinja, publicistica, društvena i kulturna djelatnica (Varaždin, 11. XII. 1863 — Zagreb, 22. II. 1945). Višu djevojačku školu završila u Varaždinu 1878. Nakon udaje za književnika i političara E. Kumičića 1882. kao članica Stranke prava sudjelovala u političkom životu, a nakon suprugove smrti 1904. posvetila se karitativnomu i socijalnomu radu te brizi o njegovoj književnoj ostavštini, polemizirajući s kritičarima i MH (Hrvatsko pravo, 1904, 2658, 1908, 3787; Hrvatska smotra, 1907, 331; Hrvatska, 1912, 59). Pjesmama i prozom, populističkim polemičnim člancima, govorima i predavanjima te prijevodima s francuskoga i njemačkoga surađivala je u periodicima Hrvatska vila (1882–83), Hrvatska (1888–90, 1892–97, 1912, 1914), Crvena Hrvatska (1893), Obzor (1893), Prosvjeta (1893–95, 1913), Bršljan (1896), Hrvatsko pravo (1896, 1899–1900, 1903–09, 1926, 1929), Novi viek (1897–99), Hrvat (1903, 1905), Hrvatska zastava (1903), Hrvatska kruna (1904–05), Hrvatska smotra (1906–07, 1944), Osječki tjednik (1906), Dom i svijet (1907), Savremenik (1907), Neven (1908), Posavska Hrvatska (1908), Domaće ognjište (1910–12), Zora (1911), Dečije novine (Novi Sad 1921–22), Hrvatsko kolo (1929, 1943), Naša žena (1935–36), Klasje naših ravni (Subotica 1936), Hrvatska straža (1938), Hrvatica (1939–40), Kalendar sv. Ante (1940–41), Subotička Danica (1940), Obitelj (1941), Hrvatska gruda (1942–43), Osvit (1942), Hrvatski krugoval (1943) i Nova Hrvatska (1944). Njezine pjesme, spomenarskoga stila i autobiografskih značajka, uglavnom na tragu sentimentalne preporodne lirike i patetičnoga zanosa, skupljene u zbirkama Pjesme (1903), Zadnje ruže (1913) i Pjesmom kroz život (1940), posvećene su domovini i zavičaju, znamenitim Hrvatima, ljepotama prirode, moralnim vrjednotama te uspomeni na supruga. S M. Ogrizovićem preradila je suprugov roman Kraljica Lepa u povijesnu dramu Propast kraljeva hrvatske krvi (1905), polemizirajući s P. Krstinićem i F. Biničkim o autorskoj i povijesnoj vjerodostojnosti njegovih romana (Hrvatsko pravo, 1904–05). Zauzeta prosvjetnom i odgojnom misijom, u proznim djelima poučava hrvatsku mladež, promiče ljubav prema domovini, djelatan i ćudoredan život (Put k pravoj sreći, 1909) te osobne odgojne i domoljubno-političke ideale (Valovi čuvstava, 1911; prvotno u Domaćem ognjištu, 1910–11). Objavila i predavanje o mladim, socijalno ugroženim književnicima Književno cvijeće (Zagreb 1929), ilustriranu knjižicu mudrih izrjeka Za spomenar (Zagreb 1896) te više prigodnih govora (A. Pavelić, 1903; A. Starčević, 1923. i 1941; F. Bulić, 1935). Priredila je Novu zagrebačku kuharicu (1888) s hrvatskim i njemačkim nazivljem, vrijedno djelo hrvatske gastronomske i kulturne baštine. God. 1921. osnovala je u Zagrebu društvo Hrvatska žena. Potaknula je obnovu crkve i izgradnju postaja križnoga puta na Ksaveru te podizanje Bulićeva spomenika (1935). Bila je predsjednica društva Tomislav te je pomagala hrvatska društva i ženske udruge u BiH. Potpisivala se inicijalima, šiframa i pseudonimima E., E-a, E-a Kumičić, Marija Jurjevna, Marija Fortuna, Enjuška, Enjuškina. Korespondencija joj se čuva u NSK u Zagrebu.