KUNIĆ, Rajmund

KUNIĆ, Rajmund (Cunichius, Cunich; Raymundus, Raimondo, Stjepan), pjesnik i prevoditelj (Dubrovnik, 24. I. 1719 — Rim, 22. XI. 1794). Stekavši osnovnu izobrazbu u Dubrovačkom kolegiju, 1734. stupio u isusovački novicijat u Rimu te ondje polazio studij superiora i filozofije u Rimskom kolegiju, gdje mu je profesor matematike bio R. Bošković. U šestogodišnjem razdoblju tzv. intersticija između studija filozofije i teologije predavao je kao »magister« gramatiku (godinu dana u Fermu) te klasične književnosti (godinu dana u Città di Castello i četiri godine u Firenci). U Rimu je završio i studij teologije te bio zaređen za svećenika 1750. Svečane zavjete u Družbi Isusovoj položio 1752. Predavao 1751–64. u Rimu retoriku u kući novicijata, a 1764–73. retoriku te grčki jezik i književnost u Rimskom kolegiju. Nakon ukinuća Družbe 1773. odbio je prelazak na Sveučilište u Pisi te je kao svjetovni svećenik nastavio do kraja života predavati u Rimu, gdje je pokopan u bazilici Svetih apostola. — Poeziju je počeo pisati u mladosti, a prva mu je datirana pjesma elegija Ad amicum in Illyrico prope Epidaurum rusticantem (1738). Postavši oko 1750. članom rimske akademije Arkadije (Perelaus Megarides), od 1755. surađivao je u njezinim publikacijama; tri su mu pjesme (De Beatae Mariae Virginis in coelum assumptae carmen; Matri Moestissimae carmen; De acerbissimo Christi cruciatu ac Beatae Virginis Matris moerore elegia) tiskane u zbirci Prose e versi degli Academici Infecondi (Rim 1764), četiri epigrama u zbirci Adunanza tenuta dagli Arcadi per l’acclamazione di Sua Eccelenza Donna Flaminia Odescalco Chigi (Rim 1768), a četiri elegije (Ad Myraeum Arcadiae custodem; Rogerio Josepho Boscovich … ex longis itineribus reduci; Arcadia instaurata a Clemente XIII P. O. M.; Ad Boream ne in puerum Jesum tam inclementer saeviat) u zbirci Arcadum carmina, pars tertia (Rim 1768). Bio je cenzor Akademije (1756, 1764, 1775–76, 1779–83) i kolega (1792–93). U časopisu Giornale arcadico (Rim 1824–27) objavljena su mu 173 epigrama (prikupio njegov učenik F. Cancellieri). Bio je i član akademije »degli Occulti«. Autor je više prigodnih govora; cijenjen mu je onaj održan prigodom proglašenja C. Rezzonica papom (Klement XIII) 1758, a govori koje je držao na početku školske godine ili prigodom obnavljanja zavjeta u Družbi ostali su u rukopisu. Prozni mu je stil prožet utjecajima Izokrata, Lizije i Cicerona (F. M. Appendini). U pjesničkom opusu izdvajaju se elegije (uglavnom tiskane za života) i epigrami, koji su postali popularnima nakon njegove smrti. Od 47 sačuvanih elegija objavljene su 22, a ostale se, skupljene u najopsežnijoj rukopisnoj zbirci njegovih autorskih djela (prijepis R. Radelja), čuvaju u arhivu franjevačkoga samostana u Dubrovniku (AMB; sign. 1156/I i II). Tematikom su sakralne, didaktične i prigodne, a osobito se ističu Ad Bernardum Zamagnam suum olim auditorem (1764), u kojoj komentira vlastitu i prijevodnu poeziju te se kritički osvrće i na književno djelovanje Akademije, Ad auditores suos in studiorum instauratione, u kojoj potiče učenike na bavljenje pastirskom poezijom, Ad Balthasarem Odescalchium … Iliadis Latino carmine vertendae auctorem atque auspicem, kojom se za nadahnuće pri prevođenju Homera obraća Vergiliju, te nabožne o A. Gonzagi i Kristovoj muci. Uzori su mu Katul, Tibul, Propercije i Vergilije. Sa 16 elegija zastupljen je u izdanju sedmerice isusovačkih pjesnika (1772), 14 njih uvršteno je u antologiju Poetarum elegiographorum par nobile Simon Simonides Leopoliensis (1771), tri su u prvom izdanju Zamagnae, Cunichii et Mazzolarii Romanorum elegiae (1776), a 17 ih je u proširenome Collectio poetarum elegiacorum stylo, et sapore Catulliano scribentium (1784–1785). Glavne preprjeke objavljivanju djela, kako su isticali suvremenici, bile su Kunićeva skromnost i samokritičnost. Čini se da se to posebno odnosi na epigrame, većina kojih je otkrivena tek nakon njegove smrti (585 epigrama objavljeno 1803, 966 novih 1827, tristotinjak u prijevodu na talijanski 1832). Najveći broj epigrama, oko 3600, skupio je Radelja u prijepisu AMB, podijelivši ih u devet skupina. Najviše je satiričnih (satyrica; oko 1470), a omiljene su im mete poruge pod fiktivnim imenima skriveni loši pjesnici, bahati kritičari, neupućeni liječnici i ljudske mane, katkad i fizički nedostatci. Uzori su u helenističkim (Kalimah, Asklepijad) i rimskim (Katul, Marcijal) epigramatičarima. Kritička je oštrica nešto blaža u šaljivim epigramima (ludicra; oko 240), a u svima se iščitava Kunićev etički pristup žrtvi satire: ismijava se samo »u onoj mjeri u kojoj iza njezinih mana stoji autonomna volja« (M. Bricko). U pohvalnim sastavcima (encomiastica; oko 400) veliča suvremenike (prijatelje, umjetnike, crkvene velikodostojnike) te povijesne i mitske osobe i događaje. Najviše je pohvalnih epigrama napisao Mariji Pizzelli Cuccovilli, zvanoj Lyda (oko 630; Radelja odijelio u skupinu Ad Lydam Lydaeque familiam). O etičkim načelima i krjepostima progovara u moralnim epigramima (moralia; oko 330), koji su, kao i nabožni (sacra; 75), ponajviše didaktični. Okušao se i u antičkim podvrstama zavjetnih (votiva; 22) te nadgrobnih i žalobnih epigrama (sepulcralia et lugubria; 71). Epigrame neuvrštene u spomenute cikluse Radelja je označio kao raznolike (varia; oko 360). Ostatak Kunićeva autorskoga opusa čine rjeđe tiskane epske pjesme (carmina), pjesničke poslanice i pjesme u hendekasilabima. U epskim pjesmama (sačuvano ih je vjerojatno 14) dotiče se i biblijskih i svetačkih tema te onih iz grčke mitologije. Heksametarske epistole, pisane po uzoru na Horacija, posvećene su najčešće prijateljima (posebno učeniku I. Buoncompagniju) i raspravljaju o književnim temama (poznato ih je 13). Hendekasilabi (nabožni, prigodni, poetički, satirični) ponavljaju neke motive iz epigrama pisanih elegijskim distihom. Od ukupno 44 takve, 22 pjesme tiskane su 1803. Na granici između autorske i prijevodne književnosti parafraze su Katulovih i Horacijevih pjesama. — K. je prevodio s grčkoga i talijanskoga na latinski. Prijevodi s talijanskoga (početak prvoga pjevanja Oslobođenoga Jeruzalema T. Tassa, soneti D. Durantija i F. M. Zanottija te trodijelna poema G. C. Cordare o Boškovićevoj vlasulji) manje su poznati. Prijevodima pak s grčkoga već za života postignuo je priznanje i ugled europskih razmjera. Prema mišljenju nekih suvremenika bio je najvrsniji grecist svojega doba. Prevodio je epigrame iz Grčke antologije, homerske himne, Tirtejeve, Mimnermove i Kalimahove pjesme, Ezopove basne, Teokritove idile te Ilijadu. Nekoliko ih je prvi put tiskano uz Jeku B. Zamanje (1764), a u samostalnom izdanju 1771. izlaze prepjevi 499 epigrama, koji su, slijedom podjele u Planudovoj antologiji, raspoređeni u osam skupina (Encomiastica, Satirica, Moralia, Votiva, Sepulcralia, Lugubria, Ludicra, Varia) i popraćeni iscrpnim prevoditeljevim bilješkama. U prepjevima 26 Teokritovih idila K. se ne drži doslovno izvornika, nego nastoji stvoriti »samostalno umjetničko djelo visoke književne vrijednosti« (M. Bricko), što je u skladu s teorijskim načelima koja je iznio u traduktološkoj raspravi Operis ratio – predgovoru prepjevu Ilijade (1776). Obrazlažući prevoditeljski pristup, inzistira na spoju vjernosti (fides) i ljepote (venustas). Njegov prepjev, za gotovo 3000 heksametara duži od izvornika, odiše vergilijevskom dikcijom. Posvetio ga je B. Odescalchiju, koji ga je potaknuo da ga nakon 12 godina rada objavi, financijski poduprijevši projekt. Prepjevom se, prema vlastitu svjedočanstvu u pismu U. Foscolu, obilno poslužio V. Monti prevodeći ep na talijanski. — Iako još nisu skupljeni i proučeni svi rukopisi iz Kunićeve književne ostavštine, oni, osim što otkrivaju vrijednost njegova rada na vlastitim pjesmama, potvrđuju i postojanje bogate dubrovačke prepisivačke tradicije. Dio rukopisa nalazi se u Rimu, a najviše u AMB i Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku (ZKD). Među njima su i autografi (AMB 988, 990–991, 993–996, 998–1003, 2246, 2248; ZKD 550), najčešće na listićima manjega formata. Zanimljivi su i kodeksi AMB 594, u koji su, uz autografe, uvezani i različiti prijepisi, npr. prijepis epigrama A. M. Agića nastao u Rimu iz autografa AMB 244, te AMB 2055, prijepis elegija i drugih pjesama, također iz autografa. Radeljin prijepis (AMB 1156) obuhvatio je cjelovit autorski opus u stihu (osim tiskanih elegija) te prijevode s talijanskoga i prepjeve Ezopa, Mimnerma, Tirteja i himne Cereri s grčkoga. Kunićev opus, osim što se odlikuje iznimnim versifikacijskim umijećem, izdvaja se i opsegom (više od 20 000 epigramatskih stihova te približno toliko stihova u prepjevima Ilijade i epigrama s grčkoga). Njegovo djelo, iznimno cijenjeno potkraj XVIII. i u prvoj pol. XIX. st., proučavano je i na skupu u Dubrovniku prigodom 200. obljetnice smrti 1994. Zastupljen je u antologijama Latinsko pjesništvo u Hrvata (Zagreb 1997) i Hrvatske muze na latinskom (Zagreb 1998). — K. se u Rimu kretao u krugovima najuglednijih književnika i umjetnika (Monti, P. Metastasio, I. Pindemonte, V. Alfieri, A. Canova, A. R. Mengs, D. Cimarosa, Bošković, Zamanja, B. i K. Stay). U travnju 1795. održana je komemorativna sjednica rimske Arkadije njemu u spomen, a smrt su mu, među ostalima, obilježili M. Sorkočević, A. Chigi, G. Tosi, G. Marotti, M. Boni i M. F. Galjuf. Temeljem njegova izgubljenoga portreta (prema Appendiniju, rad P. Katušića) nastale su kopije C. Reggia (između 1802. i 1805), nepoznatoga slikara u dubrovačkom samostanu Male braće te crtež i litografija P. F. Martecchinija u izdanju Galleria di Ragusei illustri (1841, sa studijom N. Tommasea o Kuniću).