Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KRŠINIĆ, Frano (Fran, Frane, Franjo), kipar (Lumbarda, 24. VII. 1897 — Zagreb, 1. I. 1982). U Korčuli učio klesarstvo u oca kamenara i klesarskom odjelu zanatske škole 1909–12, potom završio kiparsko-kamenarsku školu u Hořicama 1916 (Q. Kocian) i ALU u Pragu 1920 (J. V. Myslbek i J. Štursa). Studijski putovao u Njemačku 1920, Grčku 1922. i Francusku 1925. Od 1920. djelovao kao slobodni umjetnik u Pragu i Zagrebu, od 1922. u Beogradu. God. 1924. doselio se u Zagreb i zaposlio na ALU, gdje je od 1940. izvanredni, od 1947. do umirovljenja 1967. redoviti profesor, od 1947. i voditelj Majstorske radionice. Suosnivač skupine Zemlja 1929 (istupio 1930). Stvarao je u tradicionalnim kiparskim materijalima, nadahnut vedrinom i ljepotom Mediterana, trajno zaokupljen ženskom figurom te povremeno zavičajnom, portretnom i spomeničkom tematikom. Nastavljajući korčulansku kamenoklesarsku tradiciju, najviše umjetničke domete postignuo je u malim i velikim mramornim ženskim aktovima prepoznatljiva izraza obilježena sintezom klasične forme i lirskoga sadržaja, pročišćenim zaobljenim oblicima, jedinstvenom ravnotežom, sažetošću i napetošću volumena, mekanim linijama, svjetlom, majstorskom obradbom površine te poetizacijom intimnosti i smirenoga života. Zapaženi su sporadični utjecaji praških učitelja, modernoga francuskoga kiparstva (É. A. Bourdelle, C. Despiau, A. Maillol) te I. Meštrovića (Molitva, 1930, bronca, Narodni muzej Beograd, NMB). Dosegnuvši samosvojni lirski stil potkraj 1920-ih, razvijao ga je neometano, bez većih otklona (Proljeće/Daphnis i Chloe, 1922, bronca, reljef, MG; Beračica cvijeća, 1924, sadra, Gliptoteka HAZU, GHAZU; Majčina ljubav, 1924, Galerija umjetnina Split, GUS; Sjećanje, oko 1924, drvo, GUS; Amazonka/Pobjeda, oko 1925, bronca, MG; Djevojčica plete kosu, 1926, bronca; sadra, GHAZU; Judita, 1927, mramor, MG; Plesačica, 1933, bronca, MG; Ležeći ženski akt, 1936, terakota, MG; Djevojka vadi trn, 1942, bronca, MG; Sjećanje, 1943, kamen, Skoplje, Umjetnička galerija; Pjesma suncu, 1962, mramor; Pozdrav, 1967, sadra). Razrađujući u mnogobrojnim inačicama motiv gracilnih stojećih djevojačkih i senzualnih krupnijih ženskih figura u sjedećem ili ležećem položaju, ostvario je antologijska djela: Buđenje (1926, sadra; 1929, bronca, MG; 1930, kamen, NMB; 1968, mramor), Dijana (1929, Umjetnička galerija Dubrovnik, MG i Park skulpture ALU, sve bronca), Njegovateljica ruža (1953, Zagreb, park na Trgu kralja Petra Krešimira IV. i Korčula, obje bronca), kupačice (Poslije kupanja, 1928, Na kupanju, 1934, obje MG; Pri kupanju, 1928, GUS), Meditacija (1942, 1958; 1965, MG), Sputana (1952; 1957, Zagreb, park Ureda predsjednika RH, Pantovčak, kbr. 241, UPRH). Od pol. 1930-ih učestali su mu motivi majčinstva (Majka kupa dijete, 1936, 1958; Majka s djetetom, 1940, bronca, MSU u Zagrebu; Majka doji dijete, 1944; Pleti me, pleti, majčice, 1946, UPRH; Prvi koraci, bronca, 1958, Karlovac, Ul. F. Kurelca). U brončanoj skulpturi Majčina igra (1940; 1963, ispred Zavoda za javno zdravstvo »Dr. Andrija Štampar«, Zagreb, Mirogojska cesta, kbr. 16, 1978; na otvorenom i u Koprivnici, Poreču i Korčuli) kompozicijom nalik kolijevci postignuo je »nov zahvat u prostornoj problematici skulpture« (A. V. Mihičić, 1981). Na otvorenom su mu postavljene i fontana Žena s mijehom (Veli Brijun, 1956) te inačica skulpture Čitačica (ispred Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, Šalata, kbr. 3, 1991). Od kraja 1950-ih posvetio se poglavito klesanju i oblikovanju malih aktova (Unutarnji razgovor, 1957; Privrženost, 1964, bronca; Zabrinutost, 1958; Meditacija, 1965, MG). Među kipovima (Ribar, 1919, bronca, MSU u Beogradu; Seljanka, 1924, sadra, GHAZU; Frulaš, 1926, bronca, Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, MZJK; 1930, drvo; Pastirica, 1927, bronca, Beograd, Muzej istorije Jugoslavije; Glava ribara, 1929, terakota; Prelja, 1939, bronca, MSU u Beogradu) i reljefima (Pastir i pastirica, oko 1930, drvo, Beograd, Bijeli dvor; Ribari, bronca, 1934, Beograd, Narodni muzej; Ribarska pjesma, 1934, sadra, GHAZU) zavičajne tematike ističu se Ribari dinamične kompozicije (1947, bronca; ispred Klinike za tumore, Zagreb, Ilica, kbr. 197, 1968, također u Bakru i Bolu). Oblikovao je realističke portrete u bronci (Jozo Kljaković, 1928; Anđela Jagodić, 1932, od 1935. Kršinićeva supruga; Molitva, kamen, GUS; Marija Ružička-Strozzi, 1932, Ivan Zajc, Vatroslav Lisinski, Dimitrije Demeter, Josip Freudenreich i Adam Mandrović, 1934, Ivo Badalić, 1937, sve Zagreb, predvorje HNK; Ante Starčević, 1941, MG, od 1995. Osnovna škola Ante Starčevića, Zagreb, Ul. sv. Leopolda Mandića, kbr. 55; Autoportret, 1955; Nikola Tesla, 1955), sadri (Pešanek, 1920; Julije Klović, 1928, GHAZU; Ivo Lozica, 1946) i terakoti (Moj otac, 1965) te medalju Sokolski slet u Zagrebu (1934, bronca, MG) i plaketu Seljak (terakota, GHAZU). Od spomenika osobama postavljeni su mu Frane Bulić 1935 (Trg M. Marulića) i Eugen Kumičić 1937 (Rooseveltov trg) u Zagrebu, Kralj Aleksandar (Sušak, 1935) i Kralj Petar (Sarajevo, 1940), oba uništena u II. svjetskom ratu, Ivan Meštrović (1946; ispred Spomen-galerije Ivana Meštrovića u Vrpolju 1972), Nikola Tesla (Beograd, Studentski trg, 1956; Niagara Falls, 1978; Gospić, 1981, uništen 1992), Josip Broz Tito (Užice, 1961, uklonjen 1991), Emanuel Vidović (Split, Park E. Vidovića 1963) te Julije Klović (1928, odliven 1984, Galerija Klovićevi dvori 1996), a Andrija Buvina (1948, GUS) i A. G. Matoš (1953, bronca, Mali Lošinj, Lošinjski muzej, zbirka Mihičić) nisu realizirani. U antifašističkim spomenicima (Strijeljani/Taoci, reljef, 1951, Zagreb, Strossmayerov trg 1958; Spomenik palim borcima, Bakar, 1953; Ustanak, Sisak, 1954; Borac na straži, Dubrovnik, 1954, uništen 1992) »vanjska dinamika gestike i mimike zamijenila je unutrašnji govor tijela i volumena« (G. Gamulin). S A. Augustinčićem izveo je za etiopsku vladu Spomenik žrtvama fašizma (Addis Abeba, 1955) i konjanički Spomenik rasu Makonnenu (Harar, 1958). Ostvario i djela sakralne tematike (Sveti Sebastijan, oko 1930, pozlaćena bronca, MZJK; Madona s djetetom, 1967, kamen, Sarajevo, crkva sv. Ante; Krist, 1968, bronca, krstionica korčulanske katedrale), nadgrobne spomenike, uglavnom u kamenu, Blanki Novak (ženska figura, 1930), S. Popoviću (Anđeo, 1930), obiteljima Rittig (Polaganje u grob, 1929, reljef) i Kraus (ženska figura, 1939, bronca), sve na zagrebačkom Mirogoju, te obitelji Lipanović u Dubrovniku (Anđeo, 1929) i Azri Humo u Beogradu (Djevojka s ružom, 1956, bronca). Izlagao samostalno u Zagrebu (1921, 1929, 1932, 1968), Beogradu (1922, 1962, 1968), Dubrovniku (1971), Korčuli (1977) i Kijevu (1980. s Meštrovićem i Augustinčićem) te skupno na izložbama Proljetni salon (Zagreb 1921–22, 1924, Beograd 1922), Jugoslavenska umjetnička izložba (Beograd 1922), Grupa nezavisnih umjetnika (Novi Sad, Split 1924, Stari Bečej 1925), Međunarodna izložba dekorativnih umjetnosti (Pariz 1925 – Grand prix za dvije karijatide, drvo, NMB), Jadranska izložba (Split 1925), Društvo »Djelo« (Zagreb 1927), Međunarodna izložba u Barceloni (1929 – nagrada), Izložba jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva (London 1930 – otkup Djevojčica, 1929, mramor, Galerija Tate), Proljetna izložba jugoslavenskih umjetnika (Beograd 1930, 1932, 1934–36, 1938), Grupa Oblik (Beograd 1932), Grupa zagrebačkih umjetnika (Osijek 1932, Zagreb 1934, 1936), Grupa hrvatskih umjetnika (Varaždin 1936), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Biennale u Veneciji (1940, 1950), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1941–44), Izložba modela za spomenik Starčeviću (Zagreb 1942), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč, Bratislava 1943), ULUH/HDLU (od 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Prag 1946–48), Beogradski trijenale (1961), Porečki annale (1969–70), Zagrebački salon (1971 – retrospektiva Zemlje, 1974 – tendenciozni realizam), Jugoslavenska skulptura 1870–1950 (Beograd 1975), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Lik žene u suvremenom hrvatskom kiparstvu (Zagreb 1979). Posmrtno su mu priređene izložbe u Veloj Luci (1988) i Lumbardi (1997), a djela izlagana na izložbama u Zagrebu (Triennale hrvatskoga kiparstva, 1982, 1994; Autoportret u hrvatskom kiparstvu od moderne do danas, 1985; Slikari i kipari članovi Razreda za likovne umjetnosti JAZU, U susret Muzeju suvremene umjetnosti, 1986; Zbirka Bauer, 1989; Tisuću godina hrvatske skulpture, 1991; 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti, 1996; ALU 1907–97, 1997; Sto vrhunskih djela hrvatskih umjetnika 1850–1950. iz zbirki Narodnog muzeja u Beogradu, 2008; Art déco, 2011), Klanjcu (Motiv konja i konjanika u hrvatskoj skulpturi XX. stoljeća, 2001) i Rijeci (Stotinu godina hrvatske umjetnosti iz zbirki Narodnog muzeja Crne Gore, 2009). Redoviti član JAZU od 1948. Svojom skulpturom, koja je mlađim kiparima »jedina mogla biti korisno iskustvo u shvaćanju značenja koncentriranih i relativno purificiranih plastičkih oblika« (V. Horvat-Pintarić), i pedagoškim pristupom obilježenim pružanjem slobode učenicima znatno je pridonio razvoju suvremenoga hrvatskoga kiparstva. Dobitnik je Državne nagrade za kiparstvo 1949, Nagrade grada Zagreba 1956, Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1962. O njem su snimljeni dokumentarni filmovi Jutro čistog tijela 1969 (B. Žižić) i Frano Kršinić 1981 (Milka Ganza). Portretirali su ga V. Varlaj (1925, akvarel), J. Kljaković (1935, karikatura) i I. Lozica (oko 1940, bronca, Zagreb, ALU). Mnogobrojne skulpture i crteži te dokumentacija u posjedu su obitelji.

LIT.: B. Lovrić: Frano Kršinić. Riječ, 3(1921) 83, str. 2. — J. Miše: Iz naših atelijera, Fran Kršinić. Obzor, 66(1925) 72, str. 5. — K. Krenedić (Dr. K-ić.): Najnoviji radovi kipara Frana Kršinića. Novosti, 21(1927) 307, str. 7. — A. Padovan: Franjo Kršinić. Hrvatska prosvjeta, 16(1929) 6, str. 144. — I. Šrepel (Ivo Š-l.): Osvrt na izložbu Frana Kršinića. Obzor, 70(1929) 124, str. 2. — M. Hanžeković: Umjetnost kipara Frane Kršinića. Zora, 2(1931) 32, str. 5. — I. Hergešić (I. H.): Likovna kronika. Hrvatska revija, 5(1932) 11, str. 713–714. — A. Padovan: Franjo Kršinić. Hrvatska straža, 4(1932) 240, str. 4. — I. Franić (Ivo Fr): Fran Kršinić. Narodne novine, 100(1934) 18. V, str. 3. — J. Draganić: Prikazi o umjetnosti. Zagreb 1935, 23–36. — (Razgovori): V. B. M., Sad i nekad (Beograd), 1(1936) 14, str. 7–11. — A. Gjurski (A. G.), Danica, 7(1937) 31, str. 8. — R. Balaš, Hrvatski narod, 5(1943) 834, str. 5. — J. D., Narodni list, 8(1952) 10. II, str. 4. — D. Horvatić, Telegram, 9(1968) 20. IX, str. 5. — J. M. Milović, Zadarska revija, 27(1978) 1, str. 1–32. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943, 226–229. — V. Kušan: Frano Kršinić.Hrvatska revija, 16(1943) 6, str. 332–336. — J. Miše: Pojava Frana Kršinića. Vienac, 36(1944) 3, str. 41–46. — Frano Kršinić. Ljetopis JAZU, 1949, 54, str. 184. — D. Kečkemet: Hrvatska moderna plastika. Urbanizam i arhitektura, 4(1950) 3/4, str. 69. — O. Bihalji-Merin: Jugoslovenska skulptura. Beograd 1955, 12–13, 185. — K. Angeli Radovani: Zaljubljenik ravnoteže. Narodni list, 13(1957) 24. VII, str. 4. — Lj. Babić: Jedna šezdesetogodišnjica. Bulletin JAZU, 5(1957) 2, str. 134–138. — A. V. Mihičić: Kršinić. Umjetnost riječi, 1(1957) 1, str. 6–7. — M. Peić: Frano Kršinić. Vjesnik, 18(1957) 21. VII, str. 7. — (Katalozi izložba): A. V. Mihičić, Beograd 1962. — P. Šegedin, Zagreb 1968, Dubrovnik 1971. — D. Dragojević: Frano Kršinić. Oslobođenje, 20(1963) 20. X, str. 8. — V. Horvat-Pintarić: Suvremena jugoslavenska umjetnost. Razlog, 4(1964) 5, str. 463. — V. Maleković: Frano Kršinić. Vjesnik, 28(1967) 30. VII, str. 5. — Ž. Domljan i P. Šegedin: Frano Kršinić (monografija). Zagreb 1968. — Ž. Domljan: Obljetnica Frane Kršinića. Život umjetnosti, 1968, 7/8, str. 225–230. — S. Gračan: Mjerom čovjeka. Glas Slavonije, 25(1968) 21. IX, str. 7. — V. Maleković: Nezaobilazna međuvizija. Vjesnik, 29(1968) 24. IX, str. 9. — Drugi o Kršiniću. Zbornik otoka Korčule, 1(1970) str. 51–53. — I. Babić: Mramor ozaren svjetlom. Slobodna Dalmacija, 29(1971) 5. X, str. 4. — K. Angeli Radovani: Genealoška razmatranja o našoj skulpturi. Forum, 14(1975) 9, str. 334. — B. Gagro: Hrvatska skulptura građanskog perioda. U: Jugoslovenska skulptura 1870–1950 (katalog izložbe). Beograd 1975, 37, 40, 244–246. — V. Kušan: Moderna skulptura u Hrvata. Forum, 19(1980) 1/2, str. 306–308. — V. Zlamalik: Memorijal Ive Kerdića (katalog izložbe). Osijek—Zagreb 1980, 90. — A. V. Mihičić: Kršinić. Marulić, 14(1981) 3, str. 229–238. — (Nekrolozi): K. Angeli Radovani, V. Barbić, Z. Novak, S. Sikirica, Oko, 10(1982) 257, str. 10. — J. Belamarić, Slobodna Dalmacija, 40(1982) 4. I, str. 5. — V. Ekl, Novi list, 36(1982) 4. I, str. 11. — A. Karaman, Dubrovnik, 25(1982) 1/3, str. 263–264. — V. Kopač, Numizmatičke vijesti, 25(1982) 36, str. 60–61. — M. Peić, Glas Slavonije, 39(1982) 9. I, str. 11. — Isti, Matica, 32(1982) 1/2, str. 28–30. — Z. Rus, Večernji list, 26(1982) 4. I, str. 5. — P. Šegedin, Marulić, 15(1982) 2, str. 116–117. — Ljetopis JAZU, 1983, 86, str. 282. — K. Angeli Radovani: Kip bez grive. Zagreb 1985. — M. Grbić: Zajednički radovi Antuna Augustinčića i Frana Kršinića. Anali Galerije Antuna Augustinčića, 1985, 5, str. 3–24. — Z. Rus: Postojanost figurativnog 1950–1987 (katalog izložbe). Zagreb 1987. — V. Mažuran-Subotić: Nepoznata plaketa Frana Kršinića. Numizmatika, 7(1988) 1, str. 120–121. — R. Ivančević: Kršinićev Meštrović protiv Kovačića. Čovjek i prostor, 36(1989) 11/12, str. 26–27. — V. B. Jarak: Sjećanje na kipara Franu Kršinića. Napredak (kalendar), 1991, str. 222–231. — T. Maroević: Kiparstvo u 19. i 20. stoljeću. U: Tisuću godina hrvatskog kiparstva. Zagreb 1997. — B. Kličinović: Frano Kršinić (monografija s potpunijim popisom lit.). Zagreb 1998. — G. Gamulin: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1999. — I. Šimat Banov (I. Š. B.): Frano Kršinić. U: Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907–1997. Zagreb 2002, 232–233. — Spomenici i fontane u gradu Zagrebu. Vodič. Zagreb (2007). — www.krsinic.com (2. IX. 2010).
 
Maro Grbić, Ana Šeparović i Višnja Flego (2013)