KUŠAN, Ivan

KUŠAN, Ivan, romanopisac, dramatičar i prevoditelj (Sarajevo, 30. VIII. 1933 — Zagreb, 20. XI. 2012). Sin Jakše, pisca i prevoditelja. U Zagrebu 1952. završio gimnaziju, 1957. diplomirao na ALU te 1959. završio specijalku u I. Režeka. Potom radio u književnoj redakciji Radio-Zagreba, od 1967. bio urednik u Školskoj knjizi te od 1981. do umirovljenja 1994. predavao na dramaturškom odsjeku ADU, od 1986. kao redoviti profesor. God. 1985–98. u Znanju uređivao biblioteku Hit junior. Romanom Uzbuna na Zelenom vrhu (1956) unosi novine u tradiciju hrvatskoga dječjega romana, napose fabularno, stilski te izborom likova. Neopterećen ideološkom zadanošću dječje ratne proze i lovrakovskoga ruralnoga kolektivizma, nadahnjuje se kästnerovskim detektivskim romanom, prožimljući fabulu elementima kriminalističke priče, te, služeći se tehnikom dramskoga djela, radnju zasniva na uzbudljivoj akciji s neočekivanim zapletima i komičnim razrješenjima. Opisujući poglavito zbivanja iz zagrebačke okoline, oblikuje simpatične, psihološki uvjerljive, pustolovinama i igri sklone junake, prepoznatljive u suvremenom dječjem svijetu, a naracija mu odiše humorom i vedrinom. Poimence navedeni, u maniri stripa, crtanoga filma i TV serijala, junaci (Koko i prijatelji) poznati iz prvoga romana pojavljuju se i u djelima Koko i duhovi (1958; igrani film 2011, D. Kušan), Zagonetni dječak (1963; igrani film 2013, D. Žarković), Koko u Parizu (1972, nagrade »Grigor Vitez« i »Ivana Brlić-Mažuranić«), zbirci šaljivih priča Strašni kauboj (1982) te romanu s idejno-tematskim otklonom Koko u Kninu (1996), a na duhovit i originalan način i u romanu Ljubav ili smrt (1987), u kojem se kao autor predstavlja sam lik Koko, koji piscu Kušanu predaje roman da ga lektorira i redigira. Detektivske zaplete zamjenjuje situacijama iz dječje svagdašnjice u romanima Domaća zadaća (1960) i Lažeš, Melita (1965; zagrebačko Dječje kazalište Dubrava, 2000; Gradsko kazalište Žar ptica, 2011), u kojem je glavni lik djevojčica, što je, s iznimkom u Jagode Truhelke, novina u dotadanjoj hrvatskoj dječjoj romanesknoj prozi. Oblikujući Melitin lik na sklonosti izmišljanju i pretjerivanju, dodavanjem i preuveličavanjem tih osobina K. stvara komične zaplete i humorističnu atmosferu. Vrstan poznavatelj domaće i svjetske dječje književnosti, nadograđujući na tečevine dječjega romana, uspješno ga je modernizirao te se, učinivši ga sadržajno, stilski i jezično bliskijim suvremenomu djetetu, svrstao među njegove najbolje predstavnike u hrvatskoj književnosti (M. Crnković, D. Težak). U opusu za odrasle – zbirci novela Trenutak unaprijed (1957), romanima Razapet između (1958) i Zidom zazidani (1960) te pripovjednoj zbirci Veliki dan (1970) – u duhu krugovaške poetike, posebno elementima književnoga egzistencijalizma, psihološkoga realizma te primjesama kafkijanske fantastike okreće se kritici građanskoga društva. Zaokret pak prema ironijskom i satiričnom diskursu ostvaruje romanom Toranj (1970), prema nekima jednim od najboljih hrvatskih romana druge pol. XX. st. (S. Primorac), u kojem banalnom pričom iz panonske provincije, ležernim jezikom naoko bezazlenoga pripovjedača, učestalim ironijskim efektima (duhoviti komentari, aluzije, sarkazmi) ismijava duhovni i politički primitivizam i megalomaniju. Sklonost parodiji i persiflaži očituje i u romanu Naivci (1975), a u iznimno duhovitoj, autoironičnoj i žanrovski slojevitoj prozi Prerušeni prosjak (1986), prepletom memoarsko-dnevničkih i putopisnih značajka te erotskih motiva, oblikuje fiktivnu autobiografiju. Postmodernističku tehniku pastiša, parodije i amalgamiranja stilova i postupaka primjenjuje u djelu 100 najvećih rupa (1992), u kojem, dopisujući nepostojeće odlomke u najpoznatijim djelima svjetske književnosti, avangardističkom strategijom šoka i karnevalizacijom zbilje reinterpretira književnoumjetničku građu te poigravanjem ključnim semantičkim odrednicama klasičnih djela, izvrtanjem konteksta i inzistiranjem na erotskoj tematici ruši njihov poetički identitet i tradicionalne korijene. Hiperbolizaciju erotskih elemenata unosi i u povijesni humoristični roman Medvedgradski golubovi (1995) te parodijskim odmakom od povijesne znanosti, kroz vizuru pripovjedača ljetopisca, prešućivanjem činjenica, ironiziranjem i izrugivanjem društveno-političkoga konteksta, otkriva osobnu, suvremenim konotacijama obilježenu sliku povijesti. Zaokupljenost erotskom tematikom potvrđuje i zbirkom novelističko-anegdotalne proze Ljubi susjeda svoga (1995). Objavio i humoristični roman Čaruga pamti (1991; prema filmu Čaruga R. Grlića, koscenarist), zbirke pripovijesti i zapisaka Promišljeni, dugi gnjev (1997) i izabrane proze Za mladež i starež (1998), memoarsko-biografsku prozu Nasljednik indijskog cara (2000), Zubalo na ošitu (2001), Slavnih 89 iz soca (2002) i Kad ljubav i seks odu u vjetar (2003) te izbor iz djela Tri tornja (2001) i korespondenciju sa Z. Crnkovićem Oko Sljemena i globusa (2006). U dramskom stvaralaštvu, započetom radijskom igrom Spomenik Demostenu (1968; HNK u Zagrebu, 1969), okrenut je napose komediografskomu žanru. Za scensku izvedbu preradio i prilagodio djela Toranj (Zagrebačko kazalište mladih, ZKM, 1971, 1982), Naivci (ZKM, 1976), Koko u Parizu (ZKM, 1979), Ljubav ili smrt (1987) i Lažeš, Melita (1995). Napisao povijesnu političku farsu Svrha od slobode (Dubrovačke ljetne igre, 1971), komediju u duhu francuskoga vodvilja Čaruga (Teatar u gostima, 1976, 1978; TV Beograd 1976, Sterijina nagrada; HNK u Osijeku, 1988; Satiričko kazalište »Jazavac« i Regionalno kazalište Virovitica, 1990), prema predlošcima A. P. Čehova satiričke jednočinke Vaudeville (Teatar SOS, 1975; ZKM, 1978; HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, 1990) i Psihopati (Teatar SOS, 1976; ZKM, 1978), a prema burleskama E. Ionesca Rupa za udaju (Café theatre Bagatella Zagreb, 1980; dubrovačko Kazalište Marina Držića, 1984). Na zagrebačkoj radijskoj postaji izvođene su mu igre za djecu Pismo djedu (1961), Melita vidi plavo sunce (1965), Tko je taj dječak (1965), Naopaki dan (1968), a na TV drame Osuda inženjera Meglara (1965, M. Puhlovski), Sajam na svoj način (1968, P. Tešlić), Za njegovo dobro (1968, Z. Bajsić), film Psihopati (1974, B. Ivanda) i serije Dvadeset slavnih (1968, T. Globočnik), Lažeš, Melita (1983, Bajsić), Operacija Barbarossa (1990, B. Schmidt, prema romanu Zagonetni dječak) i Ljubav ili smrt (1999, L. Vindakijević). Koscenarist je filmova Kužiš, stari moj (1973, V. Kljaković), Tajna Nikole Tesle (1980, K. Papić) i Zločin u školi (1982, Ivanda). Izbor dramskih tekstova objavio u knjizi Svrha od slobode (1995). Proznim i pjesničkim prilozima, esejima i kritikama surađivao, među ostalim, u periodicima Krugovi (1954–55), Republika (1955–61, 1986, 1992–93, 1997, 2000–03), Vjesnik (1956, 1958–61, 1964, 1970–71), Književne novine (Beograd 1960, 1963), Telegram (1960–64, 1966–70; urednik 1960–62), Forum (1963–64, 1976, 1978, 1992–94, 1996–98, 2000, 2002–03), Kolo (1963, 1970, 1995, 1997), VUS (1965–66), Modra lasta (1967, 1979, 1981), Večernji list (1967, 1969–70, 1981), Most (1968, 1971, 1991, 1994, 2002; urednik 1966–77), Smib (1970, 1973, 1975–76), Hrvatsko slovo (1995–97), Hrvatska revija (1997–98), Glumište (1998), Nova Istra (1998), Dubrovnik (2003) i Književna republika (2004). Zastupljen u antologijama Pripovjedači Zagrebu (1965), Suvremena hrvatska novela, 2 (1971), Suvremena hrvatska novela (1997), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrestomatija novije hrvatske drame, 2 (2001), Antologija hrvatske erotske proze (2002), Hrvatski putopis (2002), objavljenima u Zagrebu, Hrvatska proza Bosne i Hercegovine (Mostar—Split—Međugorje 1995), Hrvatska drama Bosne i Hercegovine (Mostar 2008) i V objeti reky (Brno 2002). Supriređivač je izbora Dvadeset godina jugoslavenske proze (Zagreb 1966) i La poésie croate (Pariz 1972). Stihovi i prepjevi te dramatizacije djela snimljeni su mu na pločama i CD (1969, 2006, 2008–10). Preveo s engleskoga Kalifornijske pripovijesti B. Hartea (Zagreb 1955), Kraljevića i prosjaka i Pustolovine Toma Sawyera M. Twaina (Zagreb 1965) te Jarčevu obratnicu H. Millera (Rijeka 1967), s francuskoga Noćni let A. de Saint-Exupéryja (Sarajevo 1956), Bel-Ami G. de Maupassanta (Zagreb 1959), Maigret i žrtva iz Seine G. Simenona (Zagreb 1966), Stolice E. Ionesca (Zagreb 1992) i Cyrano de Bergerac E. Rostanda (Zagreb 1994), a s ruskoga Čehovljeve Priče drevne Kine (Sarajevo 1958, s J. Kušanom; ilustrirao) i Drama u lovu i druge novele (Zagreb 1959, s T. Prpićem), Plemićko gnijezdo I. S.Turgenjeva (Zagreb 1963) te Bjesovi (s J. Kušanom), Bijedni ljudi (s I. Velikanovićem) i Dnevnik Raskoljnikova F. M. Dostojevskoga (Zagreb 1975). Djela su mu prevođena na albanski, češki, engleski, esperanto, japanski, mađarski, makedonski, njemački, slovački i slovenski jezik. Ostavština mu se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. — Slikao u akvarelu i ulju, crtao i ilustrirao vlastite knjige (Uzbuna na Zelenom vrhu, Lažeš, Melita) te samostalno izlagao (Zagreb 1984, 1993). Redoviti član HAZU od 2002. Dobio Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1997.