LEPETIĆ, Zvonko

LEPETIĆ, Zvonko (Zvonimir), glumac (Berane, 17. XI. 1928 — Split, 4. I. 1991). U Sarajevu polazio gimnaziju i Dramski studio pri Narodnom kazalištu, potom radio kao asistent režije u Bosna-filmu. Od 1953. glumio u kazalištima u Sarajevu, Kopru, Subotici, Nišu, Bujama, Zadru i Šibeniku (Broj 7, R. Rose, Dvanaest gnjevnih ljudi, 1959), 1963–68. u splitskom HNK, gdje je podjednako uspjelo interpretirao dramske i komične likove: Vladimir Baločanski (M. Krleža i T. Strozzi, Povratak Filipa Latinovicza, 1963), Vića (B. Nušić, Sumnjivo lice, 1964), Puba Fabriczy (Krleža, Gospoda Glembajevi, 1965), Tiresija (T. Wilder, Alkestija, 1965), Luko (V. Stulli, Kate Kapuralica, 1967), Ugo Tudešak (M. Držić, Dundo Maroje, 1967), Vitez de Ripafratta (C. Goldoni, Mirandolina, 1967) i Albert Cobb (F. D. Gilroy, Tko će spasiti orača?, 1968). Od 1968. u statusu slobodnoga umjetnika glumio u Zagrebačkom dramskom kazalištu (od 1970. Dramsko kazalište »Gavella«) Kanonika Petra (I. Supek, Heretik, 1969), Lacroixa (G. Büchner, Dantonova smrt, 1969), Josinu (P. Budak, Klupko, 1971) i Kočijaša (Krleža, Kraljevo, 1972), a posebno je zapamćen u Teatru &TD kao Puljo u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja općina Blatuša (I. Brešan, 1971). Sudjelovao je na Dubrovačkim ljetnim igrama (1969, 1972–80; Bokčilo, Držić, Dundo Maroje, 1974) i Splitskom ljetu (Mengo, Lope de Vega, Fuenteovejuna, 1971). Nakon umirovljenja 1983. ponovo glumio u splitskom HNK, ostvarivši dojmljive kreacije Strica (S. Novak, Izgubljeni zavičaj, 1984), Karla (M. Matišić, Bljesak zlatnog zuba, 1987), Kancelara (W. Gombrowicz, Ivona, kneginjica burgundska, 1989), Parapuša (I. Bakmaz, Šimun Cirenac, 1989) i Bernardina (Goldoni, Trilogija o ljetovanju, 1990). Na filmu je debitirao 1966 (Konjuh planinom, F. Hadžić) te je, s približno 50 uloga, postao jednim od vodećih hrvatskih filmskih epizodista (glumio i u srpskim, bosansko-hercegovačkim i makedonskim produkcijama), sporadično tumačeći i glavne uloge. Debeljuškast, karakteristične gestikulacije rukama te suzdržana izraza lica, sugestivno je utjelovljivao posve različite osobine i stanja, od dobrodušnosti i prostodušnosti preko izgubljenosti i tuge do prepredenosti. Najčešće je tumačio pučke likove u rasponu od poštenih, ali snalažljivih predstavnika »narodnoga duha« (U gori raste zelen bor A. Vrdoljaka, 1971; Visoki napon, 1981, i Veliki transport, 1983, V. Bulajića) preko lažno samouvjerenih pa i razmetljivih ali nedoraslih pravilima društvene igre (Ludi dani N. Babića, 1977, Srebrna arena u Puli) do grotesknih ili tragikomičnih karaktera (Balkanski špijun D. Kovačevića i B. Nikolića i O pokojniku sve najlepše P. Antonijevića, 1984) pa i, sporadično, nasilnika (Okupacija u 26 slika L. Zafranovića, 1978; Vreme vodi B. Gapa, 1980). Istaknutije uloge ostvario je i u Vrdoljakovim filmovima Ljubav i poneka psovka (1969) i Mećava (1977), Put u raj (1970) M. Fanellija, Hadžićevu Lov na jelene (1972), Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja K. Papića i Živjeti u ljubavi K. Golika (1973), Hitler iz našeg sokaka (1975) V. Tadeja, Daj što daš (1979) B. Žižića, Kraljevski voz (1981) A. Đorđevića, Marjuča ili smrt V. Kljakovića i Strategija svrake Z. Lavanića (1987) te Azra (1988) M. Idrizovića. Glumio i na TV (debitirao u Fanellijevu filmu Smrt se odgađa do uveče, 1964), zapaženo u Fanellijevim filmovima U mreži (1972), Sitne igre (1981) i Tamburaši (1982), Dramolet po Ćiribiliju (1972) E. Galića, Kljakovićevim Giovanni (1976) i Domaći stranac (1977), Šjora Nikoleta (1976) V. Fulgosija, Špijunska veza (1980) i Kasno, natporučniče! (1981) B. Ivande, Duet za jednu noć (1984) Z. Ogreste i Čovjek koji je znao gdje je sjever a gdje jug (1989) N. Đuherića te, stekavši osobitu prepoznatljivost, u serijama Kuda idu divlje svinje (1970–71) i Kapelski kresovi (1975–76) I. Hetricha, Vrdoljakovoj Prosjaci i sinovi (1972; prikazana 1984), Čovik i po (1974) D. Marušića, Fanellijevoj Punom parom (1978–80), Jelenko (1980–81) O. Gluščevića, Nepokoreni grad (Galićeva epizoda Crna kožna torba, 1982) i Galićevoj Putovanje u Vučjak (1986). O njem su snimljeni portreti u okviru emisija Planetarij – Zvijezde iznad (Galić, 1995) i Kvadar (G. Kulenović, 2003).