Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

LESKOVAR, Janko, prozaik (Valentinovo kraj Pregrade, 12. XII. 1861 — Valentinovo, 5. II. 1949). Nakon završetka preparandije 1880. u Zagrebu, službovao kao učitelj 1881–83. u Slavoniji, potom do 1897. u Hrvatskom zagorju (od poč. 1890-ih dulje ravnatelj u Krapinskim Toplicama), od 1900. u Karlovcu i od 1906. u Zagrebu. Bio je županijski školski nadzornik, 1908. kratko u Osijeku te do umirovljenja 1914. u Zagrebu. Reaktiviran 1920, do ponovnoga umirovljenja 1922. učiteljevao u Lovrećim Selima. U književnosti se javio na zalasku realizma kao već formiran pisac novelom Misao na vječnost (Vienac, 1891, 13), u kojoj otklonom od realističke pripovjedne matrice, napose kreacijom tankoćutna, psihički nestabilna lika Đure Martića, unosi novinu u hrvatsku prozu. Opterećen unutrašnjim proživljavanjem, iscrpnim intelektualističkim analizama, sjenama prošlosti te košmarnim snovima, poniranjem u sebe i svoju patnju, učitelj Martić sublimira glavne značajke modernističke proze. Prepoznat kao novelist intimnosti (M. Marjanović), L. u novelističkom ciklusu nastavlja raščlanjivati duševne dvojbe samotnih, labilnih čudaka, idealizmu sklonih individualista, nadahnutih književnom i filozofskom tradicijom (I. S. Turgenjev, P. Bourget, A. Schopenhauer, E. Swedenborg, E. Hartmann), koji u životnim prekretnicama završavaju u samoći, ludilu ili smrti. Nedjelatni i neodlučni Leskovarovi antijunaci tragične su osobe, socijalno i klasno uvjetovani patnici, slomljeni egzistencijalnom zbiljom (F. Ljubić – Katastrofa. Vienac, 1892, 17–19), nemoćnici sputani krutim moralnim obzirima i gubitkom samopouzdanja (I. Ivanović – Poslije nesreće. Vienac, 1894, 37–40; vlastelin Imrović – Jesenski cvijetci. Nada, 1897, 1–4) ili zaneseni preljubnici koji postaju čak i ubojice (M. Tihanović – Priča o ljubavi. Život, 1900, 2). U romanu naoko realistične tematike Propali dvori (1896), junakovo djelovanje ostaje na maglovitoj, nerealiziranoj ideji; nepoduzetan i kolebljiv, Pavao Petrović, sputan strahom od života, u presudnom trenutku odustaje od donošenja odluke. U psihološkom pak romanu Sjene ljubavi (1898), glavni junak, preosjetljivi Marcel Bušinski, u svojoj pasivnosti, malodušju, bezvoljnosti i sebičnoj zatvorenosti ostaje usmjeren isključivo na svoj unutarnji svijet. Autoanalitična misaonost, osjećajnost i podrobno psihološko portretiranje reduciraju akciju, te Leskovarovi junaci, prepušteni prebiranju po vlastitoj prošlosti, zapadaju u tjeskobu i pesimizam. Nemoćni i melankolični dekadenti preosjetljivih živaca, izgubljeni u malim i duhovno skučenim provincijskim okolinama, mazohističkim seciranjem vlastite intime i rezignacijom promiču spoznaju da se razumom ne može sve dokučiti jer »pokraj našega iskustvenog svijeta postoji još jedan metapsihički svijet«. Stoga su jednostavne kompozicije i sažete fabule Leskovarove proze podređene opisu unutarnjega doživljaja; razvijaju se u slikama psihičkih stanja i raspoloženja, ugođajima, osjećajima za nijansu i pojedinost u karakterizaciji likova te opisu krajolika i interijera. Nakon 1900 (s iznimkom novele Kita cvijeća, 1903) L. se okrenuo društvenoj tematici s elementima naglašene socijalne dimenzije (Patnik, 1900; Bez doma, 1901; Izgubljeni sin, 1903). Ostvaren prije početka hrvatske moderne (1897), glavni dio Leskovarova koherentna opusa od devet novela i dvaju romana, likovima kolebljivaca i slabića – leskovarcima (I. Frangeš) – posve se uklopio u prozni model s prototipom modernističkoga antijunaka fin de sièclea, koji pod represivnim režimom K. Khuena Héderváryja zapada u beznađe i pesimizam. Tematskim i stilskim iskorakom iz tradicije realizma L. je zaslužan za uspostavu prozne paradigme hrvatske književne moderne, napose kreiranjem lika intelektualca »nove duhovne i misaone dispozicije« (K. Nemec), pripadnika naraštaja prokušanoga neimaštinom, političkim progonima i nasiljem tuđinske vlasti, koji postaje simbolom nesretne hrvatske inteligencije. Realistički zasnovanom autorskom pričom u trećoj osobi blizak je impresionizmu, nedohvatljivošću junakovih težnja za idealnim neoromantizmu, a metafizičkim i okultnim sadržajima svrstava se među prve hrvatske fantastičare. Novelama, književnokritičkim člancima i polemikama javljao se u periodicima Smilje (1879–82, 1895–96), Agramer Tagblatt (1891, 1905, 1908, 1923), Agramer Zeitung (1891), Vienac (1891–92, 1894, 1903), Narodne novine (1893), Nada (1897, 1903), Die Drau (1900, 1904), Na domaćem ognjištu (1900–01), Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (Zagreb 1900), Život (1900), Novice gospodarske, ob(e)rtniške in narodne (Ljubljana 1901), Pokret (1905), Sijelo (Prag 1905–06), Strossmayer koledar (1907), Domači prijatelj (Prag 1908), Slovenski jug (Beograd 1912), Hrvatska njiva (1917–18), Murska straža (Radgona 1919), Zagreber Tagblatt (1923–24), Jugoslavija (1930), Hrvatski dnevnik (1940) i Neue Ordnung (1942–43). Autobiografske zapiske Janko Leskovar o sebi i O slučaju Janka Leskovara objavio je u Vijencu (1944, 1, 6–10); odlomci su tiskani i u Hrvatskom zagorju (2004). Uvršten je u izbore Hrvatski pripovjedači (1907) M. Ogrizovića, Hrvatski pripovjedači (1917) B. Vodnika te Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrvatski pripovjedači (2001), Tijelo tvoje duše (2004) i Još uvijek lijepe (2009), sve tiskano u Zagrebu. Djela su mu prevođena na njemački, engleski, francuski, talijanski, češki, mađarski, slovenski i španjolski jezik te esperanto. Promicao odgojno-nastavni rad te bio djelatan u povjerenstvima za hrvatski jezik i kao predavač na tečajevima Saveza učiteljskih društava (1906). Od 1991. u Pregradi se održava kulturna manifestacija Dani Janka Leskovara, a 1992. priređen je znanstveni skup te pokrenuta edicija Zagorski cvijeci, u kojoj su objavljene dvije knjige Sabranih djela.

DJELA: Propali dvori. Zagreb 1896 (7 izd. do 2005). — Sjene ljubavi. Zagreb 1898, 19202. — Katastrofa. Zagreb 1901. — Pripovijesti. Zagreb 1917. — Pripoviesti, 1–2. Zagreb 1944. — Djela. Zagreb 1953, 223–450. — Propali dvori. Pripovijesti. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 59. Zagreb 1963. — Propali dvori. Sjene ljubavi. Zagreb 1978. — Sabrana djela, 1–2. Pregrada 1993–1996. — Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1997. — Pripovijesti. Vinkovci 1997. — Propali dvori. Misao na vječnost. Zagreb 1997. — Misao na vječnost. Propali dvori. Zagreb 2005.
 
LIT.: (O romanu Propali dvori): M. Cihlar Nehajev (M. Borišev), Nada, 3(1896–97) 14, str. 219–220. — J. Barlè, Dom in svet (Ljubljana), 10(1897) 6, str. 190. — M. Dežman (Ivanov), Vienac, 29(1897) 28, str. 448–452. — O. Dürr (Oskar Karlov), Napredak, 38(1897) 23, str. 366–367; 24, str. 381–382. — A. Petravić (A. P), Lovor, 1(1897) 5, str. 40. — D. Sirovica (Jefto Gjonbes), Novi viek, 1(1897) 6, str. 366–373. — K. Šegvić, Nada, 3(1897) 15, str. 299–300. — M. Cihlar Nehajev (M. Hajev): Janko Leskovar. Nova nada, 2(1898) 4/5, str. 150–156. — (O romanu Sjene ljubavi): S. S. Kranjčević, Nada, 5(1899) 6, str. 96. — S. Luković, Nova iskra (Beograd), 1(1899) 12, str. 210–211. — D. Sirovica, Novi viek, 4(1899) 9, str. 466–470; 10, str. 509–514; 11/12, str. 554–562. — M. Šarić (M. Š.), Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine (Beč), 1(1899–1900) 1, str. 36–40. — J. Čuka (J. Č): Janko Leskovar. Vienac, 31(1899) 17, str. 277–278; 19, str. 303–306. — M. Cihlar Nehajev: Janko Leskovar. Život, 2(1900) 7, str. 14–18; 8, str. 54–56. — M. Marjanović: Prvaci hrvatskog realizma. Brankovo kolo (Sremski Karlovci), 6(1900) 31/32, str. 1004–1011. — P. Skok (P. S. Mikov): Janko Leskovar. Svjetlo, 15(1900) 38, str. 36–38. — J. Hranilović (J. Hr.): (O noveli Katastrofa). Vienac, 33(1901) 45, str. 911–913. — M. Marjanović: Janko Leskovar. Nada, 7(1901) 1, str. 5–7; 2, str. 19–20; 3, str. 35–38; 4, str. 51–52. — J. Janušić (J. J.): »Savremenik«. Transformacija borbe »mladih« sa »starima«. Pokret, 3(1906) 87, str. 10. — B. Vodnik (V-k.): Hrvatska književnost među Česima. Savremenik, 1(1906) I/5, str. 399. — M. Ogrizović: Hrvatski pripovjedači. Zagreb 1907, 232–235. — S. Parmačević: Noviji hrvatski pripovjedači. Bosanska vila, 24(1909) 23, str. 353–354. — M. Bauer (or.): (O knj. Pripovijesti). Agramer Tagblatt, 32(1917) 240, str. 1–2. — D. Prohaska: Janko Leskovar. Hrvatska njiva, 1(1917) 39, str. 695–698; Novosti, 11(1917) 255, str. 2–3. — S. Jutriša: Janko Leskovar. Savremenik, 14(1919) 1, str. 50–52. — A. Milinković: Naš literarni realizam i selo. Riječ, 27(1931) 50, str. 6–12. — I. Kozarčanin: Učitelji u našoj književnosti. Obitelj, 4(1932) 17, str. 267–268. — M. Magdić: Pitanje proleterske književnosti u Hrvatskoj. Socijalna misao, 5(1932) 11/12, str. 130–133. — M. Kombol: Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina. Zagreb 1935, 5–18. — M. Dežman: Janko Leskovar. Ljetopis JAZU, 1936, 48, str. 158–159. — M. Cerovac: Jesu li Leskovarove ličnosti egoiste, kukavice i dekadenti. Obzor, 79(1939) 56, str. 1–2. — T. Cerovac: Hrvatsko zagorje u hrvatskoj literaturi. Hrvatski Zagorac, 7(1940) 271, str. 7. — E. Samlaić: Nordau i Leskovar. Omanut, 4(1940) 9, str. 134–135. — A. Barac: Književnost i narod. Zagreb 1941, 115–131. — T. Jakić: Začetnik hrvatske psihološke novele. Hrvatski list, 22(1941) 343, str. 9. — M. Ujević (M. U.): Susret s Jankom Leskovarom. Književni tjednik, 2(1942) 20/21, str. 1. — V. Jurčić: Janko Leskovar. Pisac psiholožkih novela. Novi list, 3(1943) 657, str. 9. — S. Ježić: Hrvatska književnost od početaka do danas. Zagreb 1944, 301–302. — I. Ladika: Slučaj Janka Leskovara. Vienac, 36(1944) 5, str. 49–72. — M. Mlinarić: Pogled na književni rad Janka Leskovara. Hrvatska mladost, 28(1944–45) 1/2, str. 70–72. — M. Cerovac: Jedno zaboravljeno djelo Janka Leskovara. Spremnost, 4(1945) 166, str. 6. — F. Pavešić (f. p.): Da li je Leskovar pogriješio? Ili Leskovar o »Slučaju Leskovar«. Novine, 5(1945) 172, str. 9. — I. Frangeš: Leskovarovi romani. Krugovi, 2(1953) 3, str. 233–279. — M. Božićević: Književnik Janko Leskovar kao narodni učitelj. Pedagoški rad, 14(1959) 3/4, str. 115–118. — A. Šljivarić: Pripovijesti Janka Leskovara. Radovi Slavenskog instituta, 3(1959) str. 55–90. — M. Džaja: Janko Leskovar u Krapinskim Toplicama. Putevi, 9(1963) 5, str. 516–518. — I. Frangeš: (Predgovor). U: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 59. Zagreb 1963, 7–27. — S. Korać: Dvadeset godina hrvatskog romana 1895–1914. Rad JAZU, 1963, 333, str. 343–352. — A. Flaker: Književne poredbe. Zagreb 1968, 150–158. — M. Cerovac: Janko Leskovar. Rad JAZU, 1969, 355, str. 195–401. — Š. Jurišić: Pisma Janka Leskovara. Zagorski kolendar, 1969, str. 39–47. — Janko Leskovar (s bibliografijom). Kaj, 7(1974) br. 1. — B. Donat: Zrcalo čudesnog. Forum, 15(1976) 1/2, str. 281–282. — M. Mojsinović: Razbijanje realističkih kanona. Riječi, 5(1977) 2, str. 108–114. — M. Šicel: Književnost moderne. Zagreb 1978. — I. Sović: Jezik Janka Leskovara (s bibliografijom). Zagreb 1982. — C. Milanja: Janko Leskovar. Zagreb 1987. — Zbornik radova o Janku Leskovaru. Pregrada 1992. — M. Šicel: Književno djelo Janka Leskovara. U: Sabrana djela, 1. Pregrada 1993, 9–19. — K. Nemec: Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća. Zagreb 1994. — J. Brnčić: Predgovor. U: Pripovijesti. Vinkovci 1997, 7–11. — K. Nemec: Poetika Leskovarove proze. Forum, 38(1999) 4/6, str. 703–709. — M. Šicel: Suvremenost proze Janka Leskovara. Ibid., str. 697–702. — M. Gazari: Janko Leskovar i strategija nemoći. Hrvatsko zagorje, 8(2002) 1, str. 85–101. — D. Jelčić: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb 2004. — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti, 2. Split 2004. — M. Šicel: Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća, 3. Zagreb 2005. — A. Pavešković: Rubovi. Zagreb 2006.
 
Katica Čorkalo-Jemrić (2013)