LEŠIĆ, Zdenko

LEŠIĆ, Zdenko, književni teoretičar i povjesničar (Ugljan, 2. I. 1934). Brat teatrologa i književnoga povjesničara Josipa. U Sarajevu završio učiteljsku školu 1950. i Višu pedagošku 1952. te na Filozofskom fakultetu diplomirao 1957. i doktorirao 1965. tezom Književno djelo Ivana Gorana Kovačića (Polja svijetla i tamna. Književno djelo Ivana Gorana Kovačića. Sarajevo 1971; Ivan Goran Kovačić. Zagreb 1984). Nastavnik u Kreševu 1952–54, na sarajevskom Filozofskom fakultetu asistent od 1957, docent 1965, izvanredni profesor 1971. te redoviti 1977–93, potom lektor u Školi za slavenske i istočnoeuropske studije u Londonu, profesor na Korejskom sveučilištu za strane studije u Seulu 1996–99. te ponovo u Sarajevu do umirovljenja 2004. Gostujući profesor na sveučilištima u Londonu 1967–69, New Yorku 1974, Novom Sadu 1976. i Bloomingtonu 1987–88. Glavna su mu područja rada teorija i povijest književnosti, novija hrvatska i bosanskohercegovačka književnost te teorija dramske književnosti. Surađuje u izdanjima Zora (1951), Pitanja književnosti i jezika (1958, 1967–68), Izraz (1961, 1963, 1965–68, 1970–73, 1975–78, 1982, 1989), Putevi (1963, 1965), Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu (1963–65, 1969, 1971, 2000), Život (1963), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1967, 1973, 1976), Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (Novi Sad 1967), Odjek (1969–73, 1976, 2008), Oslobođenje (1973), Treći program Radio Sarajeva (1973, 1978, 1982), Most (1975), Croatica (1976, 1980), Hrvatska književnost u evropskom kontekstu (Zagreb 1978), Republika (1997–98), Novi izraz (1998–2001, 2003, 2005, 2007–08), Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (2004), Novi Kamov (2008) i Ivo Andrić – 50 godina kasnije (Sarajevo 2012; suurednik). Objavio je radove o A. B. Šimiću, V. Nazoru, T. Ujeviću, M. Krleži, G. Krklecu, I. Andriću, I. F. Jukiću i S. S. Kranjčeviću (Letopis Matice srpske, 1966, 1976; Klasici avangarde, 1986; Novi izraz, 2005, 30; 2008, 39, 42), strukturalnoj osnovi hrvatske književnosti između dvaju svjetskih ratova (Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1965) te knjige Pripovjedači (1988) i Pripovjedačka Bosna (1991). U priručniku Jezik i književno djelo (1971) sustavno interpretirao te citatima iz teorijskih i književnih djela dokumentirao moderna lingvistička, estetička i filozofska shvaćanja o naravi jezika i jeziku kao mediju umjetnosti, stilu u jeziku i književnosti, jezičnoj strukturi književnoga djela. Istraživanja teorije i povijesti književnosti sintetizirao u udžbeniku Teorija književnosti (Sarajevo 1972, 8 izd. do 1979, prošireno 2005; Beograd 2008, 2010²) i monografiji Književnost i njena istorija (1985), izradio studije o poststrukturalističkim smjerovima u pristupu književnosti te izbor i prijevod tekstova glavnih predstavnika (Nova čitanja, 2003, skraćeno izd. Novi istoricizam i kulturni materijalizam. Beograd 2003; Suvremena tumačenja književnosti. Sarajevo 2006). Bavio se i književnopovijesnom analizom tekstova koji teoretiziraju dramsku književnost te sastavio antologiju Teorija drame (1977–1990). Među ostalim priredio izdanja P. Kočića (1981), M. Crnjanskoga (1982) i J. Lešića (2006), tiskana u Sarajevu, I. Samokovlije (London—Portland 1997) i S. Petrovića (Beograd 2009), zbirku proze izbjeglih studenata (Children of Atlantis. Voices from the Former Yugoslavia. Budapest—London—New York 1995), sastavio više srednjoškolskih čitanka. Piše i romane, u kojima kombinira fikcijsko i dokumentarno iz sarajevske ratne svakidašnjice (Sarajevski tabloid, 2001) te beletrizira iskustva smrti, časti, milosti, žrtve, zločina i pripadnosti u kontekstu zapadne i istočne civilizacije (Knjiga o Tari, 2004). Prevodio s engleskoga, navlastito za kazalište. Redoviti član ANUBiH od 2002.