LHOTKA, Fran (František), skladatelj, dirigent i pedagog (Mladá Vožice, 25. XII. 1883 — Zagreb, 26. I. 1962). Od 1899. studirao na Konzervatoriju u Pragu kompoziciju i rog u K. Steckera, J. Kličke i A. Dvořáka; diplomirao 1905. Nastavnik u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu (Dnipropetrovs’k) 1908. God. 1909. počeo je djelovati u Zagrebu kao kornist i korepetitor opernoga ansambla u HNK, od 1910. bio nastavnik u školi HGZ, 1922–62. profesor na Muzičkoj akademiji (1941–45. umirovljen) te njezin rektor 1923–40. i 1948–52. Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, 1913–21. HPD »Lisinski« te 1923–29. Društvenim orkestrom HGZ. Skladati počeo nadovezujući se na tradiciju čeških klasika (romantičara); dolaskom u Hrvatsku priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije kompozicijske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s plesnom ritmikom i pokretima. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom Zlatokosi kraljević (tekst M. Ogrizović), 1918. opera Minka, a 1920. opera More, »glazbena vizija« na libreto M. Nehajeva i stihove V. Nazora, u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. God. 1935, surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima Pijom i P. Mlakarom, glazbu kraćega baleta Đavo i njegov šegrt (praizvedba 1931. u HNK, libreto Z. Grgošević) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet Đavo u selu (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njem je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje. Majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom orkestracijom u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, Đavo u selu stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu Ero s onoga svijeta J. Gotovca najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u hrvatskoj glazbi. U orkestralnim i komornim skladbama L. se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima tonalnosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborne skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je za igrane filmove Živjet će ovaj narod (N. Popović, 1947), Major Bauk (Popović, 1951) i Svoga tela gospodar (F. Hanžeković, 1957) te dokumentarne Cement (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947), Na novom putu (K. Golik, 1948), Jugoslavenski Jadran (M. Katić, 1950) i (Dubrovnik, Katić, 1952). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (1922–41) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« (S. Zlatić), a kao zborovođa uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika Dirigiranje (Zagreb 1931, 1968²) i Osnovi homofonog sloga, 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948, više izd. do 1986). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja (1943), Zbirka muških zborova (1952), Zborovi (1956), Album zborova (1957) i Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića, 4 (1985) te snimljena na kasete Lijepa naša (Orfej, 1990) i Pizzicato (Zg Zoe Music, 1997), Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 5 (1973), Đavo u selu (1983) i Marijana Radev (1991), CD Hrvatska komorna glazba 20. st., Zagrebački puhački trio (oba Croatia Records, 1992), Antologija hrvatske glazbe za rog (Hrvatsko društvo skladatelja i Muzički biennale Zagreb, 1997) i Minijature za rog (Cantus, 2010). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u periodicima Muzika (1928), Jutarnji list (1932), Muzički glasnik (1932), Kulisa (1937), Novo doba (1938) i Novosti (1938). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture XX. st. Po njem je 1963. imenovana glazbena škola u Sisku. Veći dio ostavštine pohranjen je u NSK i HDA.
DJELA (praizvedbe i tisak, izbor): Rej. Scherzo u F-duru za orkestar. Beč 1905. — Zlatokosi kraljević, scenska bajka s baletom. Zagreb 1909. — Serenada za violinu i glasovir. Zagreb 1910. Tiskano Zagreb 1962. — Simfonija u E-duru. Zagreb 1912. — U carstvu sanja, glazbena priča. Zagreb 1912. — Koncert za violinu i orkestar u d-molu. Prag 1914. — Sjećanja, tri skladbe za glasovir. Zagreb 1916. Tiskano Beč (1918). — Minka, opera (libreto M. Ogrizović). Zagreb 1918. — Šest narodnih pjesama za sitno grlo uz pratnju glasovira. Tiskano Beč (1919). — More, opera. Zagreb 1920. — Gudački kvartet u g-molu. Zagreb 1923. Tiskano Zagreb 2005. — Kletva za muški zbor. Tiskano Zagreb 1921. — Jugoslavenski capriccio za orkestar. Zagreb 1921. — Perun za muški zbor. Tiskano Zagreb 1923. — Koncert za gudački kvartet. Zagreb 1925. — Mala suita za četiri flaute. Beograd 1926. — Đavo i njegov šegrt, balet. Zagreb 1931. — Svečana uvertira za orkestar. Zagreb 1932. — Budnica Trenkovih pandura za orkestar. Zagreb 1933. — Elegija i Scherzo za gudački kvartet. Zagreb 1934. — Đavo u selu, balet. Zürich 1935 (Zagreb 1937). Tiskano Zagreb 1937 (glasovirski izvadak), Mainz 1964 (partitura). — Dvije hrvatske rapsodije. I Sljepačka, II Žetelačka za violinu i komorni orkestar. Zagreb 1936. Tiskano (verzija za violinu i glasovir) Zagreb 1961. — Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi, balet. Zürich 1937 (Zagreb 1951). — Lȗk, balet. München 1939. — Pastorala i Scherzo za puhački kvintet. Zagreb 1950. — Kakva j’ to ptica i Dremala, spavala za mješoviti zbor. Tiskano Zagreb 1952. — Kaži meni za glas i glasovir. Tiskano Zagreb 1953. — Epilog, simfonijske slike (prema baletu Duša mora). Zagreb 1957. — Koncert za gudače. Tiskano Zagreb 1957. — Freske, tri simfonijska stavka. Zagreb 1959. — Uspomena za rog i glasovir. Tiskano Zagreb 1968, 1983². — Serenada za dvije flaute, klarinet i glasovir. Tiskano Zagreb 1983. — Tempo di valse za gudački kvartet. Tiskano Zagreb 1983. — Trio u a-molu za violinu, violončelo i glasovir. Zagreb 1983. — Trio za obou, klarinet i fagot. Zagreb 2002. — Mala suita za četiri flaute. Tiskano Zagreb 2009. — Potpuniji popis djela u: A. Lhotka, Fran Lhotka 1883.–1962. Zagreb 1982.
LIT.: J. Benešić (J. B-ć.): M. Ogrizović, Zlatokosi kraljević. Narodne novine, 75(1909) br. 292. — I. Molinar (I. M-r.): Zlatokosi kraljević. Hrvatska sloboda, 2(1909) 292, str. 3. — B. Gavella (-ll-): Tucić, Im Lande der Träume, Musik von Prof. Lhotka. Agramer Tagblatt, 27(1912) 76, str. 6. — Prof. Fran Lhotka u Pragu. Hrvatski pokret, 10(1914) 31, str. 5. — (O operi Minka): A. Dobronić, Savremenik, 13(1918) str. 156–160. — P. Konjović (P. K.), Hrvatska njiva, 2(1918) 13, str. 227–228. — D. Plamenac: Jugoslavenski koncerat Lisinskoga. Književni jug, 1(1918) I/5, str. 199–201. — K. Krenedić (Kd.): More. Riječ, 2(1920) 221, str. 5. — M. Polič (P.): Fran Lhotka. Talija, almanak, 1(1922) str. 147. — M. Graf (M. G.): Die E-dur Symphonie von Fran Lhotka. Zagreber Tagblatt, 39(1924) 75, str. 5. — L. Šafranek Kavić: More. Obzor, 66(1925) 305, str. 2–3. — M. Graf: Koncerat F. Lhotke u Americi. Život, 1(1927) 8, str. 135. — P. Markovac (m.): Fran Lhotka. Glazbeni vjesnik, 9(1927) 7/8, str. 69–70. — B. Dragutinović (B. D.): Prof. Fran Lhotka, Dirigiranje. Muzički glasnik (Beograd), 4(1931) 7/8, str. 221–222. — M. Graf: Đavo i njegov šegrt. Novosti, 25(1931) 159, str. 9. — B. Dragutinović (D.): Fran Lhotka, Žetelačka za violinu i klavir. Zvuk (Beograd), 3(1935) 10, str. 396–397. — V. Ciprin (C-in): Jubilarni koncerat rektora Muzičke akademije Frana Lhotke. Jutarnji list, 25(1936) 8721, str. 9. — I. Sučić (-is.): Proslava 25 godišnjeg pedagoškog i kompozitorskog rada Frana Lhotke. Ibid., 8711, str. 11. — (O baletu Đavo u selu): Ž. Hirschler (-žh-), Večer, 18(1937) 4904, str. 7. — B. Ivakić, Obzor, 77(1937) 77, str. 2. — P. Markovac, Književnik, 10(1937) 5, str. 217–218. — S. Stražnicki (S. S.), Novosti, 31(1937) 93, str. 6. — Z. Špoljar, Hrvatski dnevnik, 2(1937) 313, str. 11. — D. Žanko, Hrvatska smotra, 5(1937) 5/6, str. 348–350. — J. Andreis, Spremnost, 2(1943) 59, str. 12. — A. Dobronić, Gospodarstvo, 3(1943) 76, str. 6. — M. Katić, Nova Hrvatska, 3(1943) 82, str. 8. — (tm), Ibid., 80, str. 8. — M. Katić (-mk.): Kako je nastalo Lhotkino djelo Sredovječna ljubav. Novosti, 31(1937) 47, str. 10. — U razgovoru s autorom baleta Đavo u selu. Novo doba, 21(1938) 159, str. 10. — M. Bravničar: Fran Lhotka. Gledališki list Narodnega gledališča v Ljubljani – Opera, 1939–40, 9, str. 71–72. — (O baletu Luk): B. Ivakić (B. I.), Obzor, 80(1940) 44, str. 2. — M. Katić (-mk), Novosti, 34(1940) 11, str. 13. — B. Širola: Vom kroatischen Ballett. Neue Ordnung, 3(1944) 130, str. 10. — K. Kovačević: Hrvatski kompozitori i njihova djela. Zagreb 1960. — (Nekrolozi): P. Mlakar, N. Devčić, B. Babić, I. Lhotka Kalinski, Zvuk, 1962, 54, str. 401–417. — K. Kovačević: Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945–1965. Zagreb 1966. — V. Odak: Fran Lhotka, »Đavo u selu« (diplomski rad). Muzička akademija u Zagrebu, 1977. — Iz muzičke ostavštine Frana Lhotke u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (katalog izložbe). Zagreb 1982. — Fran Lhotka 1883–1962 (zbornik). Zagreb 1985. — J. Haluza: 40. obljetnica smrti Frana Lhotke. Cantus, 2002, 114, str. 44–45. — I. Paulus: Glazba s ekrana. Zagreb 2002. — T. Čunko: Hrvatska glazba i Hrvatski radio. Zagreb 2012. — Potpunija lit. do 1941. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 13–14. Zagreb 1984–1986.
Ivona Ajanović-Malinar (2013)
