LISINSKI, Vatroslav

LISINSKI, Vatroslav (Fuchs, Fuhs, Fuks, Fux; Ignacije), skladatelj (Zagreb, 1819 — Zagreb, 31. V. 1854). Kršten 8. VII. 1819. U Zagrebu završio gimnaziju 1837. te na Kraljevskoj akademiji znanosti studij filozofije 1840. i prava 1842. Glazbu učio privatno, isprva u J. Sojke, potom u J. K. Wisnera Morgensterna. God. 1842–47. neplaćeni je bilježnik pri Banskom stolu. Istodobno sklada prva prigodna djela u ozračju hrvatskoga narodnoga preporoda, kojemu se priključio kao gimnazijalac. Nakon što je 8. VII. 1841, u prigodi svečanoga dočeka Lj. Gaja, u Zagrebu izvedena njegova budnica Iz Zagorja od prastara (tekst P. Štoos; preradio ju je 1847. pod naslovom Prosto zrakom ptica leti na tekst D. Demetra), iznenada je postao poznat. Na nagovor prijatelja A. Štrige sklada prvu hrvatsku nacionalnu operu, Ljubav i zloba (libreto Demeter prema predlošku J. Cara), koja je u općem preporodnom zanosu praizvedena u Zagrebu 28. III. 1846, uglavnom s izvođačima amaterima, te u idućih mjesec dana izvedena još šest puta. Trogodišnja stipendija hrvatskih rodoljuba omogućila mu je školovanje u Pragu. Kako se zbog poodmakle dobi nije mogao upisati na Konzervatorij, privatno je u njegova ravnatelja J. B. Kittla učio kompoziciju i instrumentaciju. Nije prihvatio njegov prijedlog da se upiše u Orguljašku školu, samo je jedan semestar polazio predavanja iz tonskoga sloga u ravnatelja te škole K. F. Pitscha, a izostanak i te diplome poslije je u Zagrebu nepovoljno utjecao na njegovu afirmaciju. Za prvoga boravka u Pragu (od listopada 1847. do rujna 1849) skladao je niz vrijednih vokalnih i instrumentalnih djela i započeo rad na drugoj operi, Porin, na Demetrov libreto. Nakon kraćega odmora u rujnu u domovini, gdje je zatekao izmijenjene političke i kulturne prilike, vraća se u listopadu u Prag, no zbog bolesti u prosincu dolazi u Zagreb i ondje ostaje do lipnja 1850. U to je doba bio aktivan kao dirigent i organizator koncerata, a uz to je intenzivno radio na Porinu; na poč. 1850. mijenja prezime Fuchs u Lisinski. Tijekom trećega boravka u Pragu (od početka lipnja do početka rujna 1850) posvetio se izdavanju svojih popijevka na češkom jeziku te doživio vrhunac priznanja, ujedno jedini svoj inozemni uspjeh, u tisku pohvalno popraćenom izvedbom orkestralne idile Der Abend (Večer) pod Kittlovim ravnanjem 7. kolovoza na koncertu diplomanata Konzervatorija u Staleškom kazalištu. Nakon konačnoga povratka u Zagreb, prva mu je godina bila obilježena skladateljskim radom (11. I. 1851. dovršio je Porina) te organizatorskom, pedagoškom i reproduktivnom djelatnošću u HGZ; ondje s Lj. Šplajtom radi na novim društvenim pravilima te organizira i vodi kao dirigent društvenoga zbora i orkestra sedam koncerata. Okupivši zagrebačke glazbenike amatere i vojni orkestar pukovnije Colloredo, 6. VI. 1851. organizirao je vlastiti Veliki orkestralni koncert na kojem su izvedene uvertira operi Porin i uvertira Bellona (praizvedbe), idila Večer te skladbe D. Spohra. Životno mu je razdoblje od kraja 1851. obilježeno razočaranjem i borbom za opstanak jer mu se glazbeni planovi nisu ostvarili. Na sjednici uprave HGZ u studenom 1851. nije mu povjereno mjesto nastavnika već neplaćenoga upravitelja »muzikalnih učionah« te nastavak vođenja društvenoga orkestra. Postupno je zbog njegove pretjerane revnosti došlo do napetosti između njega i nekih članova HGZ, pa je na temelju njihove zamolbe na sjednici zavodskoga odbora u prosincu 1852. zaključeno da se u učione uputi povjerenstvo koje će ispitati razloge neslaganja između Lisinskoga i ostalih nastavnika, a ravnanje orkestrom povjereno je F. Pokornomu. L. je ostao član tehničkoga odbora i upravitelj učiona, ali se povukao i prestao skladati. Nije uspjelo ni njegovo nastojanje oko plasmana vlastitih skladba, a u posljednji je trenutak bio isključen iz plana prema kojem bi u listopadu 1852. kao skladatelj (izvedbom Ljubavi i zlobe i uvertire br. 7) i dirigent zbora HGZ prema zamisli zaštitnika, bana J. Jelačića, sudjelovao na svečanostima u povodu posjeta kraljevskoga para Zagrebu. Kako bi osigurao egzistenciju, u travnju 1853. zaposlio se kao prislušnik Banskoga stola. U jesen te godine razbolio se, a negativni odgovor na molbu za mjesto kotarskoga bilježnika nije doživio. Njegova tragična sudbina potaknula je različita tumačenja i kontroverzije. Činjenica je da mu je skladateljski razvoj bio zakočen nepovoljnim političkim prilikama i da zagrebačka okolina u ono doba nije bila dovoljno zrela kako bi ga poduprla. U 11 stvaralačkih godina skladao je oko 160 djela, a ostavio je i 17 zapisa narodnih napjeva te nekoliko harmonizacija narodnih napjeva za glas i glasovir i za muški zbor. U opusu su mu zastupljene gotovo sve onodobne glazbene vrste, različite brojem i vrijednošću. Njegovo zanimanje za neke od njih posljedica je političkih i kulturnih prilika te glazbenih potreba, ali i stručne spreme koja mu nije omogućila sučeljivanje s formama simfonije, glasovirske sonate te komorne glazbe. U vokalnoj je lirici, slobodniji nego u drugim vrstama, izrazio introvertiranu, sanjarsku stranu svoje romantičarske osobnosti. Ako se od 68 solo-popijevka, prema popisu L. Županovića (1969), izuzmu tri izgubljene, dvije nedovršene i jedna koja je harmonizacija narodnoga napjeva, ostaje opsežan opus od 62 popijevke i dva dvopjeva kojim je L., nakon F. Livadića, uzdignuo solo-popijevku u nas iz njezine rubne pozicije do umjetničke glazbene vrste ravnopravne ostalima. Skladane na tekstove suvremenika (P. Preradović, I. Kukuljević Sakcinski, I. Trnski) i danas zaboravljenih čeških i njemačkih pjesnika, njegove su popijevke, izuzevši prigodnice i budnice, iskazi hrvatskoga glazbenoga romantizma. To je vidljivo već u izboru pjesničkih predložaka s temama ljubavne čežnje, sjete, osamljenosti, idile, domoljublja, ali i političke ironije (Ribar). Nova je i glazba: za razliku od dotadašnjega shematiziranoga odnosa riječi i tona u opsežnoj literaturi salonske popijevke, L. produbljuje odnos vokalne i glasovirske dionice, u koju povremeno ugrađuje i samostalne motive te oblikuje vokalnu melodiju samosvojnoga tijeka primjerenu karakteru i deklamaciji teksta, ostvarujući vrhunce u popijevkama Prosjak, Tuga, Tuga djevojke, Ribar, Dvije ptice, Miruj, miruj, srce moje, Osamljen, Der Zufluchtsort, An die Tanne, An die Frühlingswinde, Maj, Vltava. Velik broj njegovih uspjelih djela za zborove (41) svjedoči o potrebama građanstva za tom vrstom glazbe. Među njima su budnice (Iz Zagorja od prastara/Prosto zrakom ptica leti), intimni lirski zborovi (Putnik, Prelja, Otče naš, Lahku noć, Moja lađa, Pogrebnica, Die Nacht) te potresni Cum invocarem, posljednje sačuvano djelo. U zbornom je slogu, oživljenom umjerenom polifonijom i istančanom harmonizacijom, ostvario neke od svojih najboljih skladba. Tridesetak glasovirskih skladba minijature su među kojima prevladavaju stilizirani plesovi (mazurke, polke, valceri, hrvatska kola), što odražava potrebu da se kao skladatelj afirmira na društvenim zabavama ili ostvari literaturu za kućno muziciranje, a tu su i koračnice, fantazije na narodne napjeve te preradbe orkestralnih skladba (Večer, uvertire operama Ljubav i zloba i Porin). Glasovirski mu je slog tanak, te se unatoč ljupkim i duhovitim zamislima te skladbe ne mogu mjeriti s onodobnom europskom glasovirskom literaturom. Još je skromniji njegov prinos komornoj glazbi, u skladanju koje očito nije bio vješt; sedam skladba iz tog dijela opusa većinom su preradbe, plesovi ili kratka programna djela, a vrijednošću se izdvaja Ouvertura za violinu i glasovir u Es-duru (1847), dok je Trio za glasovir, fisharmoniku i flautu (1850) izgubljen. Središnje mjesto među njegovim orkestralnim skladbama pripada uvertirama. Skladao ih je sedam; prve tri, nastale na početku studija, svjedoče o postupnom ovladavanju sonatnom formom i orkestracijom, Ouvertura br. 4 (Jugoslavenka, 1848; praizvedba Zagreb 1850) tehnički je dorađeno i efektno djelo, a najuspjelije su uvertire br. 5 (Bellona, 1849), br. 6 (1851) i br. 7 (Velika Koncert-ouvertura, 1852). Najvrjednije mu je orkestralno djelo idila Večer, lirska, prozračno orkestrirana skladba tek naznačene programnosti, ujedno jedan od najljepših iskaza romantizma u hrvatskoj glazbi. Skladao je i nekoliko stiliziranih plesova za orkestar, među njima Slavonsko kolo (1850) i blještavo orkestriranu Grande polonaise (1848) te karišik Jeka ilirskih napěvah (1848). Svojim je glazbeno-scenskim djelima položio temelje hrvatskoj nacionalnoj operi. Ljubav i zloba (1843–45), nakon Ivana Susanjina M. Glinke (1836), druga je opera na nacionalnom jeziku u slavenskih naroda. Njezina radnja zbiva se na poč. XVI. st. u okolici Splita, a tema je romantični ljubavni zaplet. Zbog crno-bijelih likova, statičnosti zbora i slabosti libreta nije se održala na opernoj sceni. Glazba u toj »operi spasa« nadovezuje se na tradiciju talijanske romantičke opere s brojevima, s melodijski nadahnutim (dijelom koloraturnim) arijama i ansamblima. Instrumentaciju je vjerojatno izradio Wisner Morgenstern jer L. za to tada nije bio dovoljno stručan. Punu zrelost glazbeno-scenskoga izraza ostvario je u Porinu (1848–51; praizvedba Zagreb, 2. X. 1897), romantičkoj povijesnoj nacionalnoj operi sadržaj koje, aludirajući na aktualne političke prilike u Hrvatskoj, prikazuje borbu Hrvata protiv Franaka u IX. st., a u koju je ugrađena etnički konfliktna ljubavna priča između franačke kneginje Irmengarde i hrvatskoga junaka Porina. Skladatelj je glazbom vješto profilirao likove i oblikovao skupne prizore, dajući posebno značenje zbornim prizorima i ansamblima (zbor Hrvatica Sva se bijeli opet gora u drugom činu, finale). Zahtjevne Irmengardine koloraturne arije kontrastiraju jednostavnijim pjevnim arijama Hrvatice Zorke, starca Sveslava (Strogi otče na nebesi, drugi čin) i Porina (Zorko moja, treći čin). Jedan je od glazbenih vrhunaca Porinova arija O, slobodo, slasti s neba (drugi čin), u kojoj L. razvija svoju izražajnim melizmima obogaćenu melodiku. Pojedini likovi označeni su provodim motivima (Porin), a dramatske su gradacije znalački ostvarene glazbom. Uvertira opere majstorski je orkestralni stavak s glavnim temama djela. Umjetnička ostavština Lisinskoga, najnadarenijega hrvatskoga skladatelja XIX. st., svojim je najboljim dostignućima na vokalnom, glazbeno-scenskom i orkestralnom području utemeljila hrvatski glazbeni romantizam. Njegov je glazbeni izričaj obilježen izrazitom klasičnom tradicijom, a romantička obilježja prepoznaju se u istančanosti vokalne lirike, naslućenoj programnosti orkestralnih skladba i ideji nacionalne opere, koju je ponajprije ostvario u Porinu. Osnivač je hrvatske orkestralne glazbe i, uz Livadića, začetnik romantičke glasovirske minijature. »Nacionalno« u glazbenom izričaju ne može mu se svesti na povremene (često tek naznačene) citate narodnih napjeva, koje je u njegovu opusu pronalazio F. K. Kuhač; opus mu je nacionalan u širem smislu jer je duboko urastao u hrvatsku tradiciju i bio usmjeren potrebama i poticajima presudnih društvenih, političkih i kulturoloških kretanja u prvoj pol. XIX. st. Istodobno, svojim se najboljim skladbama pridružio plejadi malih majstora koji su sudjelovali u pluralitetu europskoga romantizma.

Koraljka Kos (2013)

Pedesetak skladba tiskano mu je u izdanjima Milovan. Sbirka hrvatskih napjevah, I/2–3 (S. l., s. a.), Vienac jedno i dvoglasnih pjesama (Beč s. a.), Album hrvatskih napjeva (Braunschweig s. a.) te u zbirkama Album hrvatskih pjesama, 1, 3 (s. a.), Album jugoslavenskih pjesama, 1 (s. a.), Drugi album hrvatskih napjeva (s. a.), Sbirka različitih četveropjevah mužkoga zbora, 1–2 (oko 1862), Sbirka različitih herv. napjevah za jedan glas uz glasovir, 1 (oko 1862), Bisernica. Sbirka popievaka za četiri muška grla (1874), Pjevanka (1885), Glasbotvorine za orgulje (1892), Hrvatska pjesmarica (1893), Hrvatska pjesmarica za porabu učenicima i učenicama Narodnoga zemaljskoga glasbenoga zavoda, 1 (1893), Vienac hrvatskih pjesama (1894, 1902), Pjevanka (1904), Kolo (1905), Novi album hrvatsko-slovenskih pjesama (1910), Lira, 1 (1921), Hrvatska pjesmarica (1942), Jaglaci (1942), Hrvatska pjeva i svira (1943), Vijenac (1970), Muški zborovi. Izabrana djela, 1 (1972), Popijevke hrvatskih skladatelja, 3 (1985), Hrvatske domoljubne pjesme 1835–1844, 1–2 (1994), Hrvatski skladatelji za klavir (1992) i Ljuven sanak (2004), izdanima u Zagrebu, Zbirka odabranih pjesama (Osijek 1933), Osnove dirigiranja, 3 (Osijek 2001) i Duša narodna (Sarajevo—Zagreb 2007), u glazbenim prilozima časopisa Gusle (1892, 7), Sv. Cecilija (1919, 4; 1942, 5–6; 1969, 2), Sklad (1935, 66) i Obitelj (1944, 13–16, 17–20) te u pojedinačnim izdanjima Hrvatskoga sabora kulture. Osim na autorske šelak-ploče Miruj, miruj srdce moje (E. Berliner’s Gramophone, 1901) i Zorko moja (Premier Record, 1909) te Jugotonove LP ploče Djelo Vatroslava Lisinskog (1969) i Vatroslav Lisinski. Porin. Izbor (1969), skladbe su mu snimljene i na kasete Najljepše stranice stare hrvatske klavirske glazbe (Jugoton, 1992), Hrvatske budnice (1992) i Domovini i ljubavi (1994), Croatia Records, Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 3 (1973), Hrvatska popjevka (1976) i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić (1978), Orfejeve Lijepa naša (1990) i Tamburaški orkestar HRTV (1991) te na CD Zagrebačka filharmonija (Zagrebačka filharmonija, 1992), Hrvatska glasovirska glazba 18. i 19. stoljeća, Hrvatska orkestralna glazba i Zagrebački puhački trio (sva tri Croatia Records, 1992), Liturgijske skladbe 19. i 20. stoljeća i Mirella Toić (oba Orfej, 1996), Glanc bravure CRO tambure (Orfej, 1997), Franjo Petrušanec (Hrvatsko društvo skladatelja i BIEM, 1998), Vladimir Krpan. In a Program of Croatian Piano Music (SanKor Music Publishing i Recording Corporation, 1998), O, zemljo naša 1899–1999 i Božena Ruk-Fočić (oba Croatia Records, 1999), Josip Gostič (Orfej, 2000), Vladimir Ruždjak (Orfej, 2006), Antologijska djela hrvatske zborske glazbe, 4 (Cantus, 2008), Classic 1 (Croatia Records, 2008), Blaženka Milić-Bajka (Orfej, 2009), Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije (2010), Snoviđenja (2011) i Zaboravljeni pjevi (2011) u izdanju Cantusa. Skladbe su mu u rukopisima i dijelom u Kuhačevu prijepisu pohranjene u HDA, knjižnici HGZ i NSK u Zagrebu. Pojedina pisma i molbe objavljene su mu u periodicima Obzor (1890, 4), Građa za povjest književnosti hrvatske (1901, 3; 1904, 4), Sv. Cecilija (1918, 1; 1923, 1; 1935, 4), Obitelj (1938, 13–14), Glas Matice hrvatske (1940, 6), Novosti (1940, 223). O njem je 1944. snimljen igrani film Lisinski (scenarij M. Katić, režija O. Miletić). U Zagrebu mu je 1969. obljetnica obilježena koncertima, skupom (neki radovi tiskani u Zvuku), izložbom te objavljivanjem monografije (Županović) i Izabranih djela. Njegovo ime nose pjevački zbor (1910–49. HPD; 1966–87. Vokalni ansambl, od 1983. Renesansni ansambl), Glazbena škola (od 1962) i Koncertna dvorana, KD (od 1973) u Zagrebu te Glazbena škola u Bjelovaru (od 1954). Poprsja su mu izradili R. Frangeš Mihanović (1895, Preporodna dvorana), F. Kršinić (1934, HNK), V. Radauš (1940, od 1969. na raskrižju Jurjevske ul. i Mlinarske ceste) i M. Grgas (1969, od 2004. ispred KD). Portretirali su ga i D. Župan 1850, T. Mayerhofer na skupnom portretu Muževi ilirske dobe (litografije, HPM), R. Jean Ivanović (reljef, 1919, Zagreb, Ilica, kbr. 37) te V. Bakić (glava, 1973, KD); jedan je od likova kompozicije V. Bukovca Hrvatski narodni preporod (1896, HPM; zastor zagrebačkoga HNK) i Razvitak hrvatske kulture (1913, HDA). God. 1994. izdana je poštanska marka s njegovim likom u seriji Povijest hrvatske glazbe. Hrvatsko društvo skladatelja utemeljilo je 1970. nagradu »Vatroslav Lisinski« za skladateljski, muzikološki i organizacijski rad, a 1994, s HRT, Hrvatskom diskografskom udrugom i Hrvatskom glazbenom unijom, diskografsku nagradu »Porin«.