LUBYNSKI, Rudolf

LUBYNSKI, Rudolf (Loewy, Lubinski), arhitekt (Zagreb, 31. X. 1873 — Zagreb, 27. III. 1935). U Karlsruheu 1899. završio Tehničku visoku školu u klasi J. Durma. Kao vježbenik u njegovu atelijeru 1900–06. surađivao na projektu Sveučilišne knjižnice u Heidelbergu, kliničkih zavoda i gimnazije u Freiburgu im Breisgauu te građevina u Offenburgu, Kölnu, Karlsruheu i Zürichu. U Zagrebu je od 1907. ovlašteni civilni arhitekt te glavni projektant Građevnoga poduzetništva »Müller i Lubynski« (vile Zaić, Nazorova ul., kbr. 3, i Renz, Hercegovačka ul., kbr. 31), 1908–35. vlasnik arhitektonskoga atelijera. Član Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta od 1912. Kao jedan od najplodnijih zagrebačkih arhitekata do I. svjetskoga rata, izgradio je dvorišno krilo evangeličke škole (Gundulićeva ul., kbr. 28, 1908–09), oslanjajući se na neostilski oblikovni repertoar kojim su se pri gradnji susjednoga evangeličkoga župnoga dvora služili H. Bollé i K. Waidmann, te niz najamnih stambenih kuća, većinom pod utjecajem njemačke arhitektonske škole u Karlsruheu. Podignuo je zgradu Eisner (Petrinjska ul., kbr. 50–52, 1909), za Hipotekarnu banku za promet nekretninama stambene zgrade u Palmotićevoj ul., kbr. 80, Mrazovićevoj ul., kbr. 5, Ilici, kbr. 146–148a (sve 1909–10) i niz stambenih zgrada ostvarenih jedinstvenim projektantskim postupkom – istim tlocrtom s različitim rješenjima secesijskih pročelja (Prilaz Gj. Deželića, kbr. 42–46, 1910–11; Petrinjska ul., kbr. 32a, 1911) – stambene zgrade Schumacher (Svačićev trg, kbr. 8, 1909–10) i Huth-Zorac (Masarykova ul., kbr. 11/3, 1909–10), »Svećenički dom« Mirovinskoga fonda svećenika Zagrebačke nadbiskupije (Palmotićeva ul., kbr. 3, 1909–10), stambene zgrade Klein (Kumičićeva ul., kbr. 6, 1910–11) i Mihelić (Palmotićeva ul., kbr. 5, 1911), Dobrotvorov dom (Haulikova ul., kbr. 4, 1911–12), kuću Vujnović (Hercegovačka ul., kbr. 37, 1911–14), veliku poslovno-stambenu uglovnicu Kotarske oblasti (ugao Vodnikove ul., kbr. 1, i Runjaninove ul., kbr. 2, 1913–14), stambene zgrade Schick (Amruševa ul., kbr. 7, 1913–14) i Roller (Marulićev trg, kbr. 2, 1913–14) te zgradu Kemijskoga analitičkoga zavoda (Kačićeva ul., kbr. 9, 1914–15). Pod utjecajem Durma i J. Stübbena, koji je 1890. u knjizi Der Städtebau iznio temeljna načela modernoga urbanizma kao nove znanstvene discipline, projektira tipološki nove najamne stambene zgrade s tlocrtnim rješenjem kojega su detalji umnogome bili određeni odredbama građevinskih pravilnika. Opredjeljujući se većinom za kvalitetnu stambenu gradnju nasuprot špekulativnoj, varira dva osnovna tipa: najamnu stambenu zgradu s vlasnikovim stanom na prvom katu (piano nobile) i najamnu stambenu zgradu (najčešće s po dva stana na katu) za nepoznatoga korisnika, kojima je zajedničko uspjelo zoniranje osnovnih i pomoćnih funkcija. Izveo je neke izložbene zgrade Zagrebačkoga zbora, istočno od Draškovićeve ul. (1910–13), među ostalim 1911. glavni izložbeni paviljon s unutarnjim uređenjem (srušeno). Također u Zagrebu sudjelovao u natječaju Commerciala d. d. za hotel s kavanom »Merkur« (oko 1910) i za crkvu sv. Blaža (1908–09); kako pobjednik natječaja V. Kovačić nije na vrijeme predao izvedbene projekte, njemu je povjeren nadzor nad gradnjom crkve (Prilaz Gj. Deželića, kbr. 64, dovršena 1913). God. 1909. njegov rad »Proprio Marte« pobijedio je na natječaju za zgradu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu te na poč. 1910. s V. Deželićem st., budućim ravnateljem Knjižnice, odlazi na studijsko putovanje u Budimpeštu, Cluj, Lavov, Krakov, Berlin, Leipzig i Hamburg kako bi razgledao nove sveučilišne knjižnice. Ta zgrada (Marulićev trg, kbr. 21, 1911–13, danas HDA) najvrsniji je primjer kasnosecesijske arhitekture u Hrvatskoj. Zamišljena kao jedna od samostojećih zgrada u sklopu tzv. zelene potkove, koncipirana je kao aksijalna simetrična struktura, s poštovanjem temeljne urbanističke ideje cjeline kojoj pripada. Kompaktan, suzdržano razveden korpus s visoko uzdignutom monumentalnom kupolom svoj moderni arhitektonski identitet ostvaruje preradbom klasicističkih zasada u duhu geometrijske faze secesije prvoga desetljeća XX. st. Čitkost i racionalnost vertikalno artikuliranih pročelja dopunjuje simbolička oprema nužna za karakterizaciju sadržaja i namjene (reljefi s alegorijskim prikazima na rizalitima, sove na svim četirima uglovima kupole). Unutrašnjost je naglašeno reprezentativnoga sadržaja u skladu s poimanjem knjižnice kao hrama znanja, a duhovni identitet ostvaren je ikonografskim programom povjerenim kiparskim i slikarskim djelima (M. Rački, Mila Wod, V. Bukovac, M. C. Crnčić, O. Iveković, R. Auer, I. Tišov, F. Kovačević, G. Jurkić, R. Frangeš Mihanović, R. Valdec). Poput onodobnih europskih knjižnica, i ona nosi univerzalne i nacionalne poruke te pokazuje kako se ideal hrvatskoga jedinstva XIX. st. ostvarivao kulturom. Izgradnja knjižnice s arhivom bila je velik građevinski pothvat, a isključivo je djelo domaćih umjetnika, majstora i tvrtka, podignuto pod vodstvom i nadzorom Lubynskoga. Od 1920-ih ponovo intenzivno projektira i gradi: stambenu zgradu Kanitz (Zvonimirova ul., kbr. 1, 1922–23), vile Wasserthal (Gvozd, kbr. 6, 1922–23) i Brahm (Medveščak, kbr. 20, 1923–25), kuću Donner (Masarykova ul., kbr. 7, 1925), uglovnicu Lubynski (Smičiklasova ul., kbr. 19, 1925–26), vilu atelijer Frangeš (Rokov perivoj, kbr. 3, 1926), kuću Špišić-Dürrigl (Jurjevska ul., kbr. 25, 1926–27), vilu Rein (Gvozd, kbr. 23, 1928–29), kuću Modec (Vinogradska ul., kbr. 10, 1928–29) te nadogradnju mansarde i prigradnju stubišta u Visokoj ul., kbr. 20 (1922) i novo pročelje kuće Hahn u Boškovićevoj ul., kbr. 38 (1927). Sudjelovao je 1924. u međunarodnom natječaju za Sefardski hram u Sarajevu (I. nagrada, izvedba 1926–30, pregrađeno 1964), 1925. u natječaju za zgradu Središnjega ureda za osiguranje radnika (SUZOR) u Zagrebu (I. nagrada, Mihanovićeva ul., kbr. 3), koju podiže kao samostalni poslovni blok reduciranih klasicističkih oblika, te za zgradu SUZOR-a u Beogradu (1929, otkup). Između dvaju svjetskih ratova njegov je atelijer prerastao u veliki projektni biro u kojem su djelovali mnogi mladi arhitekti, protagonisti modernizma 1930-ih (S. Planić, S. Gomboš, L. Horvat, J. Neidhardt, H. Bauer, M. Haberle, B. Petrović). Iako je Lubynski sam koncipirao projekte, oni su odigrali veliku ulogu u purifikaciji oblikovanja, što ju je započeo na kućama Mayer (Dežmanova ul., kbr. 10, 1930) i Dostal (Frankopanska ul., kbr. 5a, 1930) te dosegnuo vrhunac na poslovnoj zgradi tvrtke »Shell« (Anglo-jugoslavensko petrolejsko d. d., Gajeva ul., kbr. 5, 1932) s trgovačkim prolazom u prizemlju (Marićev prolaz), vrijednim primjerom art déco oblikovanja. Građevina je rani primjer dvodijelne zgrade sa zajedničkim stubištem, gdje su konstruktivni sustav i rješenje pročelja potpuno u skladu s modernističkim načelima na tragu slobodnoga plana. Projektirao je oko 70 građevina, među ostalim podignuo tiskaru i knjižaru Bauer u Novoj Gradiški (oko 1909), vile Božić u Banjoj Luci (oko 1912) i Oršić u Novom Vinodolskom, a zbog nestanka arhiva nije sačuvana dokumentacija za mnoge gradnje (kuće u Bjelovaru, crkve u Mariboru i Banjoj Luci) i natječajne projekte. Poput najvrsnijih protagonista razdoblja, težio je individualnoj stilskoj ekspresiji i subjektivnomu formalnomu jeziku. Njegova je arhitektura najamnih stambenih zgrada na poč. XX. st. programski, morfološki i arhitektonskom kvalitetom stvorila prototipove za buduću stambenu izgradnju Zagreba i tzv. zagrebački način rješavanja tlocrtnih dispozicija, korišten do pojave funkcionalizma. Sudjelovao je na izložbi natječajnih radova za Sveučilišnu knjižnicu (Zagreb 1909), izložbama »Lade« (Beograd 1912), Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1913) i, posmrtno, Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39).