PEJAČEVIĆ, Dora

traži dalje ...

PEJAČEVIĆ, Dora (Pejacsevich, Pejacsevich-Lumbe; Theodora), skladateljica (Budimpešta, 10. IX. 1885 — München, 5. III. 1923). Kći bana Teodora. U obiteljskom dvorcu u Našicama stekla opću naobrazbu, na majčin poticaj učila i glazbu (K. Noszeda). Glazbeno se nastavila školovati 1903–07. u Zagrebu (violina u V. Humla, teorija u Ć. Juneka, instrumentacija u D. Kaisera), potom u Dresdenu (H. Petri, violina, P. Sherwood, kompozicija i kontrapunkt) i Münchenu (W. Courvoisier, kompozicija). Sklada već od 1897; svladavši violinsku i glasovirsku tehniku, zarana počinje nastupati u komornim ansamblima. Usporedno kontinuirano nadopunjuje svoje glazbeno znanje samoizobrazbom, putovanjima, lektirom i doticajima s intelektualcima i umjetnicima (K. Kraus, R. M. Rilke, M. Vanka). Njezinu skladbu Verwandlung za glas, violinu i orgulje, op. 37 (1915), na Krausove stihove pjesnik je pokazao A. Schönbergu, koji ju je pohvalio i predložio javnu izvedbu u Beču. Dok joj se mladenačka djela izvode ponajviše u inozemstvu (Dresden, Budimpešta), a interpretiraju ih umjetnici poput pijanista W. Bachmanna i Alice Ripper te violinista J. Manéna, koncert održan 5. II. 1916. u HNK u Zagrebu početak je afirmacije u domovini. Izvedba Glasovirskoga koncerta u g-molu, op. 33, u interpretaciji S. Stančića pod ravnanjem F. Rukavine na tom »povijesnom« koncertu, uz djela B. Širole, F. Dugana st., A. Dobronića, K. Baranovića i Stančića, povezala ju je s naraštajem mladih skladatelja, koji – premda različitih stvaralačkih poetika – najavljuju nova kretanja u hrvatskoj glazbi. Otad se povremeno u nas izvode njezine skladbe, poput autorskoga koncerta s komornim djelima 1918. u HGZ s vrhunskim domaćim interpretatorima (Stančić, Huml, Z. Baloković, J. Tkalčić, M. Schlick). Vanjski uspjesi kulminirali su izvedbom dvaju stavaka njezine simfonije 1918. u Beču (u cijelosti praizvedena u Dresdenu 1920). Do udaje za austrijskoga časnika O. von Lumbea 1921. putovala u europske glazbene metropole (Beč, München, Budimpešta, Prag), često boravila u dvorcu Janovice u Češkoj u prijateljice Sidonije Nádherný von Borutin, no mir i koncentraciju za stvaranje nalazila je u obiteljskom dvorcu u Našicama. Od 1921. sa suprugom živi u Dresdenu i Münchenu, gdje umire nakon porođaja. Prema vlastitoj želji, pokopana je kraj obiteljske grobnice u Našicama. U popisu njezinih djela zabilježeno je 58 opusa (neki obuhvaćaju i više skladba), od kojih su 54 sačuvana. Izgubljena je skladba s oznakom op. 1, Rêverie za violinu i glasovir, op. 3 (1897), Albumblatt za glasovir, op. 12 (1901), prvi gudački kvartet, op. 31 (1911), te prva glasovirska minijatura iz opusa 32a (Vier Klavierstücke, 1912). Skladala je glasovirska, komorna, orkestralna i vokalna djela. Da pripada evolucijskomu skladateljskomu tipu vidljivo je na svim područjima njezina stvaralaštva, a poglavito u glasovirskim i vokalnim skladbama, koje je pisala cijeli život. Sazrijevanje na području Lieda vidi se u promjeni odnosa između vokalne i glasovirske dionice, koja postupno napušta ulogu »pratnje« i postaje ravnopravni sudionik stapajući se s glasom u jedinstvenu cjelinu, harmonijski bogatoga sloga i melodijski istančanu, daleko od salonske privlačnosti. Produbljivanje odnosa prema solo-popijevci prepoznaje se i u njezinu sve pomnjivijem odabiru pjesničkih predložaka. Skladala je 33 solo-popijevke (obuhvaćene s 14 opusa), dijelom povezane u cikluse na stihove odabranoga pjesnika. Osim posljednjih (Tri dječje pjesme na tekst J. Jovanovića Zmaja), sve su nastale na njemačke stihove. Glazba ranih vokalnih radova (1900–11), kojih je tema najčešće ljubav (neke skladala na vlastite stihove), slijedi tradiciju s težištem na dionici glasa. Sazrijevanje vokalnoga izraza (ponajviše u harmoniji) prepoznaje se u ciklusima Sieben Lieder, op. 23 (1907), Zwei Lieder, op. 27 (1909), i Vier Lieder, op. 30 (1911), kojima stilski pripada i Zwei Lieder, op. 55 (1920). S popijevkom Verwandlung započinje razdoblje introspektivnoga Lieda. Otad bira istančane tekstove često slobodna stiha koji je potiču na iskorak iz tradicionalnih okvira, pa u prostoru proširenoga tonaliteta nalazi nova rješenja u harmoniji, slogu i koloritu, kao i u podatnoj metrici, ritmu i organizaciji forme. Sučeljivanje s višeslojnim Krausovim (Verwandlung, An eine Falte, 1918), Rilkeovim (Liebeslied, 1915; Mädchengestalten, 1916) i pjesničkim ostvarenjima F. Nietzschea (Drei Gesänge, 1919–20) vodi je do odustajanja od vanjske atraktivnosti melodijske linije, pa glas samo u kontekstu s instrumentalnim zvukom ostvaruje svoj puni smisao. Ugođajnost tih vokalnih radova meditativna je i tmurna, a opsežni instrumentalni odsječci nastavljaju ondje gdje je utihnula pjesnička riječ. Nasuprot njima, Zwei Schmetterlingslieder, op. 52 (1920, K. Henckell), plesno su razigrane i skercozne skladbe. Solo-popijevke Verwandlung, Liebeslied i Zwei Schmetterlingslieder postoje i u inačicama za glas i orkestar, osebujna sastava za svaku skladbu. Instrumentalnoj je glazbi posvetila najveći dio svojega stvaralaštva. Glavninu njezina glasovirskoga opusa čine minijature (uz dvije sonate), a u komornom i orkestralnom dijelu prevladavaju klasične vrste (sonata, trio, kvartet, kvintet, uvertira, simfonija, koncert), pri čem u višestavačnim djelima slijedi tradicionalni raspored stavaka s njihovim uobičajenim tempima i karakterima. U nekim djelima (simfonija) uspjelo ostvaruje načelo cikličnosti ponavljanjem glavnih tema djela na kraju posljednjega stavka. Evoluciju glazbenoga izraza ostvaruje poglavito harmonijom, koja postupno osvaja raspone proširenoga tonaliteta, a usporedno se produbljuje i njezino poimanje naslijeđene klasične forme koja se, osobito u brzim stavcima, obogaćuje i proširuje novim epizodama te bogatim modulacijskim planom. Markantne, kinetičkom energijom nabijene teme vode je do složene motivske razradbe, što rezultira zasićenim, povremeno kontrapunktski oživljenim slogom. Kao suprotnost javljaju se prozračni odsječci impresionističke profinjenosti. Polagani stavci odišu lirizmom, skercozni su treći stavci često u plesnom pokretu. Posljedica istraživačkoga odnosa prema glazbenoj formi njezina su dva srodna opsežna jednostavačna prokomponirana djela na tragu romantičke fantazije: druga Sonata za glasovir (As-dur, op. 57, 1921) i Phantasie concertante za glasovir i orkestar (d-mol, op. 48, 1919), oba visoka stupnja integracije tematske građe i forme, s naziranjem obrisa triju stavaka. U orkestralnoj glazbi, u kojoj je bila gotovo samouka (u ostavštini joj je bilježnica Notizen über Instrumente und deren Anwendung im Orchester, 1909, s primjerima iz partitura R. Wagnera), razvoj izraza vidljiv je i u instrumentaciji (od klasičnoga do kasnoromantičkoga sastava orkestra, obogaćena puhaćim glazbalima), odn. boji zvuka; istančan se senzibilitet za boju odrazio i u zvuku njezinih glasovirskih skladba. U komornom stvaralaštvu, koje ju zaokuplja već od 1897, postupno je dosegnula visok stupanj tehničke perfekcije: od ranih skladba, minijatura za violinu i glasovir, forme kojoj se poslije vraća u samo dvama djelima (Elegija, 1913; Meditacija, 1919), i Glasovirskoga trija (D-dur, op. 15, 1902) preko prvih većih komornih djela skladanih u romantičkoj tradiciji (Kvartet za violinu, violu, violončelo i glasovir u d-molu, op. 25, 1908; Sonata za violinu u D-duru, op. 26, 1909), u zrelom komornoglazbenom stilu (drugi Glasovirski trio u C-duru, op. 29, 1910) i tehnički suvereno (Sonata za violončelo i glasovir u e-molu, op. 35, 1913) do komornoglazbenoga izraza u Kvintetu za dvije violine, violu, violončelo i glasovir u h-molu, op. 40 (1915–18) i drugoj Sonati za violinu u b-molu, op. 43 (Slavenska, 1917). U njima do vrhunca dovodi načelo prožimanja tematskoga i motivskoga materijala, uz odnjegovan slog u kojem su sve dionice ravnopravno uključene u izlaganje i razradbu glazbene građe. U tim su djelima zamjetljivi i diskretni folklorizmi, očito odjek njezina shvaćanja »nacionalnoga« stila. Posljednja je komorna, ujedno i posljednja dovršena skladba Gudački kvartet u C-duru, op. 58 (1922), djelo jedinstvena odnjegovana stila, lišeno vanjske retoričnosti i virtuoziteta, u kojem četvrti stavak, Allegro comodo, neuobičajeno svršava smirenjem u velikom decrescendu i silaznom kromatskom pokretu. Kao vrsna pijanistica, ostvarila je znatan dio svojih zamisli u glasovirskoj glazbi. Osim dviju sonata (b-mol, op. 36, 1914, i As-dur, op. 57, 1921), skladala je glasovirske minijature (često povezane u cikluse) koje pripadaju žanru romantičkoga »karakternoga komada« (Charakterstück); njihov programni naslov tek uopćeno upućuje na ugođaj skladbe (Blumenleben, Walzer-Capricen). Sklada ih kontinuirano (1897–1920), pa se i u njima zrcali razvoj njezina izričaja od ranoromantičkih uzora preko utjecaja J. Brahmsa do samosvojnoga glazbenoga govora. Postupno izgrađuje vlastit, često opor izraz služeći se mogućnostima proširena tonaliteta, ne prezajući pred oštrinama disonantnih sklopova, a u tom procesu prirodno nestaje vanjski virtuozitet. U minijaturama je postignula široku paletu ugođaja: od lirskih do plesnih i grotesknih. Prvi je vrhunac ostvarila ciklusom Sechs Phantasiestücke (Maštanja), op. 17 (1903), a posljednji su joj dometi Capriccio, op. 47 (1919), Humoreske und Caprice, op. 54 (1920), i Zwei Nocturnos, op. 50 (1918, 1920), minijature profinjena postimpresionističkoga kolorita. Njezina četiri orkestralna djela odaju visok stupanj tehničkoga umijeća i jasnu, promišljenu organizaciju forme. Glasovirski koncert u g-molu, op. 33 (1913), prvi te vrste u hrvatskoj glazbi, efektno je djelo u tradiciji romantičkoga koncerta u kojem je solistička dionica svojom virtuoznom fakturom u žarištu. Drukčijega je formalnoga plana i karaktera Phantasie concertante s virtuoznom, istaknutom ulogom solističkoga glazbala, ali i slobodnijim tretmanom forme; uz mnoge promjene u tempu i ugođaju, dojam organske i zaokružene cjeline postignut je tematskim vezama što pružaju čvrsta uporišta (markantna uvodna tema) u dinamičnom glazbenom tijeku. Raskošan kasnoromantički zvuk obilježava stil Ouverture za veliki orkestar u d-molu, op. 49 (1919), zasnovane u slobodnoj sonatnoj formi, proširenoj u provedbi novom temom. Simfonija u fis-molu, op. 41 (1916–17), uza simfoniju F. Lučića (dovršena 1917), prva je moderna hrvatska simfonija. Opsežno djelo slijedi tradiciju klasičnoromantičke simfonije. Tematski materijal podvrgnut je trajnim promjenama razvijajući intenzivan kontrapunktski rad i dinamičan modulacijski plan. Krajnji stavci protječu u napetosti koju tek povremeno olakšavaju plesne ili lirske epizode. Bogata instrumentacija uz kolorističku ima i oblikovnu funkciju, uključujući se u razvojne procese, a kasnoromantička harmonija utjelovljuje se u gustom, zasićenom slogu koji se izmjenjuje s lepršavim odsječcima. Istodobno s nastojanjima hrvatske književne moderne i likovne secesije stvaralaštvo D. Pejačević, bez radikalnoga prekida s tradicijom, unosi u hrvatsku glazbu nove nijanse izraza i afirmira dotad zapostavljene vrste komorne i orkestralne glazbe. U posljednjih desetak godina skladala je niz majstorskih djela koja – uz skladbe B. Berse i J. Hatzea – konstituiraju hrvatsku glazbenu modernu sukladno umjerenoj struji međunarodne moderne. Za života djela su joj tiskana u uglednih izdavača – Harmonia, Rózsavölgyi & Co., H. Bock, L. Hoffarth i Edition Slave – a većina joj je skladba tada ili ubrzo nakon smrti i praizvedena na javnim koncertima ili u privatnim salonima. Tek nakon 1972, kad je obitelj cjelokupnu umjetničku ostavštinu (notna i biografska građa) donirala arhivu HGZ, započinje revalorizacija njezina stvaralaštva te ponovo izvođenje djela. U Našicama joj je 1985. obljetnica obilježena znanstvenim skupom, otvorenjem prostorije s predmetima iz ostavštine u Zavičajnom muzeju i osnivanjem osnovne glazbene škole njezina imena (od 2008. »Kontesa Dora«); ondje njezino ime nosi i Memorijal, glazbeno-kulturna manifestacija (od 1987), te Tamburaško društvo (od 2002), koje je s glazbenom školom 2013. pokrenulo časopis Kontesa Dora Pejačević. Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb pokrenuo je 1999. međunarodni projekt »Dora Pejačević« (u okviru kojega je suorganizirao znanstveni skup u Beču 2001), od 2005. objavio notna izdanja gotovo cijeloga opusa te potaknuo izdavanje autorskih nosača zvuka: triju CD bečkoga izdavača Re Nova Classics (1999. Glasovirski koncert, 2001. i 2004. komorna glazba), sedam CD njemačke diskografske kuće CPO (Piano Trio. Cello Sonata i Symphony. Phantasie Concertante, 2011; Chamber Works i Lieder, 2012; Violin Sonatas, 2013; Piano Concerto. Ouverture. Orchestral Songs i The Complete Piano Works, 2015) i CD albuma Yoko Nishii Djela za glasovir (Herb Classics, 2015). Skladbe su joj snimljene i na nekoliko domaćih autorskih izdanja: Jugotonova LP ploča (1981) i kaseta (1991) te četiri CD (ZG ZOE music, 1998; Croatia Records, 2001, 2008; Passavant, 2012), a pojedinačne na Jugotonove LP ploče (Antologija hrvatske glazbe, 4, 1973; Stjepan Radić, 1981; Štefica Petrušić, 1986), kasetu Jakša Zlatar (vlastita naklada, 1998), na CD Croatia Recordsa Ida Gamulin (1993, 2003²), Katja Markotić (1995), Razglednica iz Našica (1996), Hrvatske sonate (2001), Gudački kvartet Sebastian (2003) i Dozivi (2009) te na CD Veljko Glodić (Hrvatsko društvo skladatelja, 1998, i Orfej, 2008), Riječki klavirski trio (Gis Records, 2000), Maštanja (Dinaton, 2001), Life of Flowers (Dallas Records, 2008), Snoviđenja (Cantus, 2011), Antologijska djela hrvatske glazbe za glasovirski trio (Cantus, 2012) i Sretna Meštrović (Aquarius Records, 2012). Njezinom je glazbom nadahnuta plesna predstava Sub rosa (1994, Zagrebački plesni ansambl, koreografija Katja Šimunić) i istoimeni animirani film (2004, K. i N. Šimunić), CD Kontesa (Cantus, 2010) s jazz-obradbama M. Dedića te notno izdanje Zapisi na brezovoj kori (Našice 2010) s obradbama za tamburaški orkestar D. Koprija, dok su biografskim elementima nadahnuti igrani film Z. Berkovića Kontesa Dora (1993), igrano-dokumentarni TV film Mire Wolf Dora Pejačević (1996) i romansirana biografija S. Rozgaja Priča o mladoj Dori (Zagreb 1997); tematizirala ju je i Milana Vuković Runjić (Proklete Hrvatice. Zagreb 2012). Portretirao ju je M. Vanka (1917, ulje na platnu; od 2011. u NMMU donacijom sina, T. Lumbea), a prema Vanki i J. Crnobori (crtež olovkom i kredom na papiru, od 2005. u Galeriji Klovićevi dvori); poprsje joj je izradio D. Jelovšek (1916, glazirana sadra, HPM), a portret u bronci D. Šantek (1984; od 1985. u parku ispred dvorca u Našicama; odljevak u Aleji hrvatskih skladatelja u Osoru od 2005, kad su joj bile posvećene Osorske glazbene večeri). God. 2014. izdana je poštanska marka s njezinim likom (serija Znameniti Hrvati). Posvećene su joj zbirke pjesama Ivane Marije Vidović (Život cvijeća. Osijek 2006) i Z. Luburića (Slavonska simfonija, 1–2. Našice 2008). — Njezina majka Lilla rođ. Vay de Vaya (1860–1942) u Našicama je kao pjevačica, mezzosopran, pijanistica i skladateljica (valceri, solo-popijevke) sudjelovala na vlastitim kućnim koncertima i dobrotvornim priredbama; bila i svestrana dobrotvorka (1912. novčano poduprla izgradnju ubožnice) te pokroviteljica HGZ 1904–18. i Društva umjetnosti (izložba 1905).

DJELA (praizvedbe i tisak): Canzonetta za violinu i glasovir u D-duru, op. 8. Sombor 1901. Tiskano Budapest 1902. — Menuett za violinu i glasovir u A-duru, op. 18. Zagreb 1904. Tiskano Dresden (s. a.). — Sechs Phantasiestücke za glasovir, op. 17. Zagreb 1906. Tiskano Budapest 1905, Zagreb 1920 (Maštanja).Berceuse za glasovir u B-duru, op. 20. Zagreb 1907. Tiskano Dresden (s. a.). — Blumenleben, ciklus za glasovir, op. 19. Budimpešta 1907. Tiskano Dresden (s. a.). — Ave Maria za glas, orgulje i violinu, op. 16. Zagreb 1908. — Romanze za violinu i glasovir u F-duru, op. 22. Budimpešta 1908. Tiskano Dresden (s. a.). — Valse de concert za glasovir u B-duru, op. 21. Budimpešta 1908. — Kvartet za glasovir, violinu, violu i violončelo u d-molu, op. 25. Dresden 1910. Tiskano Dresden (s. a.), Zagreb 2009. — Sieben Lieder, solo-popijevke, op. 23. Dresden 1911. Tiskano Dresden (u pojedinačnim svescima, s. a.). — Sonata za violinu i glasovir u D-duru, op. 26. Dresden 1911. Tiskano Dresden (s. a.), Zagreb 1995. — Trio za violinu, violončelo i glasovir u C-duru, op. 29. Budimpešta 1913. Tiskano Budapest—Leipzig 1913. — Koncert za glasovir i orkestar u g-molu, op. 33. Zagreb 1916. Tiskano Zagreb 1982 (verzija za dva glasovira, priredio L. Šaban), 2013 (partitura i glasovirski izvadak). — Impromptu za glasovir, op. 32b. Stockholm 1917. — Liebeslied za alt i orkestar, op. 39. Zagreb 1917; Zagreb 1990 (verzija za glas i glasovir). — Papillon iz ciklusa Vier Klavierstücke, op. 32a. Stockholm 1917. — Verwandlung za alt, violinu solo i orkestar, op. 37b. Zagreb 1917. — An eine Falte, solo-popijevka, op. 46. Janovice 1918. — Gudački kvartet u F-duru, op. 31. Zagreb 1918. — Kvintet za glasovir, dvije violine, violu i violončelo u h-molu, op. 40. Zagreb 1918. Tiskano Zagreb 2009. — Simfonija za veliki orkestar u fis-molu, op. 41. Beč 1918 (stavci Andante i Scherzo); Dresden 1920. Tiskano Zagreb 2009. — Sonata za violinu i glasovir u b-molu, op. 43 (Slavenska). Zagreb 1918. Tiskano Wien 1919, Zagreb 2007. — Sonata za glasovir u b-molu, op. 36. Dresden 1921. Tiskano Zagreb 2002. — Tri dječje pjesme za glas i glasovir, op. 56. Našice 1921 (dvije pjesme). Osijek 2005. — Elegie za violinu i glasovir u Es-duru, op. 34. München 1923. — Sonata za glasovir u As-duru, op. 57. Zagreb 1923. Tiskano Zagreb 2000 (II. sonata), 2006. — Sonata za violončelo i glasovir u e-molu, op. 35. Zagreb 1923. Tiskano Zagreb 1977, 2015. — Trauermarsch za glasovir u h-molu, op. 14. Našice 1923. Tiskano Zagreb 2006 (Žalobna koračnica).Rêverie za violinu i glasovir, op. 3. Našice 1924. — Verwandlung za glas, violinu i orgulje, op. 37a. Našice 1924. — Ouverture za veliki orkestar u d-molu, op. 49. Osijek 1925. Tiskano Zagreb 2010. — Gudački kvartet u C-duru, op. 58. Beč 1930. Tiskano Zagreb 2009. — Phantasie concertante za glasovir i orkestar u d-molu, op. 48. Zagreb 1930. Tiskano Zagreb 2009 (partitura i glasovirski izvadak). — Drei Gesänge za glas i glasovir, op. 53. Zagreb 1973. — Abendgedanke iz ciklusa Vier Klavierstücke, op. 32a. Split 1974. — Humoreske und Caprice za glasovir, op. 54 (a i b). Split 1974. — Méditation za violinu i glasovir, op. 51. Osijek 1977. — Trio za violinu, violončelo i glasovir u D-duru, op. 15. Zagreb 1979. Tiskano Zagreb 1999. — Vier Lieder, solo-popijevke, op. 30. Zagreb 1979 (tri popijevke), 1990. Tiskano Budapest—Leipzig (s. a.). — Zwei Intermezzi za glasovir, op. 38. Zagreb 1979. Tiskano Leipzig 1922. — Zwei Nocturnos za glasovir, op. 50. Kijev 1980. — Walzer–Capricen, suita za glasovir, op. 28. Stratford–upon–Avon 1983 (tri valcera). Tiskano Budapest—Leipzig 1913. — Mädchengestalten, ciklus solo-popijevka, op. 42. Našice 1985. — Zwei Schmetterlingslieder za mezzosopran i orkestar, op. 52. Našice 1985. — Blütenwirbel za glasovir u Es-duru, op. 45. Schwäbisch Gmünd 1990. Tiskano Leipzig (s. a.). — Capriccio za glasovir u b-molu, op. 47. Schwäbisch Gmünd 1990. — Ein Lied, solo-popijevka, op. 11. Zagreb 1990. — Warum?, solo-popijevka, op. 13. Zagreb 1990. — Zwei Klavierstücke, op. 44. Schwäbisch Gmünd 1990. — Berceuse za glasovir u F-duru, op. 2. Našice 1998. Tiskano Zagreb 2006 (Uspavanka).Chanson sans paroles, 1 za glasovir u C-duru, op. 5. Zagreb 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Pjesma bez riječi).Gondellied za glasovir u e-molu, op. 4. Zagreb 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Barkarola).Impromptu za glasovir u As-duru, op. 9a. Zagreb 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006. — Menuette za glasovir u Fis-duru, op. 7. Našice 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Menuet).Papillon za glasovir u e-molu, op. 6. Zagreb 1998. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Leptir).Impromptu za glasovirski kvartet u As-duru, op. 9b. Zagreb 1999. — Chanson sans paroles, 2 za glasovir u As-duru, op. 10. München 2002. Tiskano Budapest 1902, Zagreb 2006 (Pjesma bez riječi).Zwei Lieder, solo-popijevke, op. 27. Osijek 2005. Tiskano Budapest (s. a.). — Zwei Lieder, solo-popijevke, op. 55. Zagreb 2005. — Erinnerung za glasovir u As-duru, op. 24. Tiskano Dresden (s. a.). — Zbirke: Iz klavirske lirike. Zagreb 1978. — Pet minijatura za violinu i klavir. Zagreb 1985. — Solo pjesme. Zagreb 1985. — Glasovirske minijature. Zagreb 1995. — Život cvijeća op. 19, Koncertni valcer op. 21, Walzer–Capricen op. 28 za glasovir. Zagreb 1996. — Glasovirske minijature. Zagreb 2005, 2013² (Minijature za glasovir, 1–3). — Minijature za violinu i glasovir. Zagreb 2008. — Popijevke. Zagreb 2009. — Pjesme za glas i orkestar. Zagreb 2010.
 
LIT.: J. Barlè: (Nekrolog). Sv. Cecilija, 17(1923) 3, str. 80–81. — K. Kraus: Briefe an Sidonie Nádherný von Borutin 1913–1936, 1–2. München 1974. — K. Kos: Začeci nove hrvatske muzike. Arti musices, 7(1976) str. 25–39. — B. Krmpotić: Grofica Lila Pejačević. Sv. Cecilija, 46(1976) 4, str. 110–111. — K. Kos: Dora Pejačević – Karl Kraus. Kontakti, poticaji. Rad JAZU, 1980, 385, str. 161–170. — Ista: Dora Pejačević. Zagreb 1982 (s bibliografijom); njem. izd. 1987. — D. Hedl: Našice žive za Doru. Glas Slavonije, 42(1985) 15. VI, Pr., str. 9. — A. Petrušić: Muzičkoj školi – skladateljičino ime. Oko, 13(1985) 349, str. 27. — Z. Weber (Z. V.): Našičani Dori Pejačević. Bilten Društva skladatelja Hrvatske, 1985, 52, str. 19–21. — R. Dobronić-Mazzoni: Pisma Dore Pejačević Antunu Dobroniću. Arti musices, 17(1986) 1, str. 137–142. — Dora Pejačević 1885–1923 (zbornik). Našice 1987. — M. Raukar: Pisma iz davnine. Danas, 8(1989) 389, str. 42–43. — A. Petrušić: Lik i djelo Dore Pejačević u ozračju europske glazbe na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Tonovi, 8(1993) 2, str. 12–16. — K. Kos: Dora Pejačević – hrvatska skladateljica. Matica, 47(1997) 9, str. 10–13. — Ista: Sva obzorja Dore Pejačević. Vijenac, 6(1998) 109, str. 15. — D. Komanov: Vječna Dora (razgovor s I. Živanovićem). Ibid., 8(2000) 159, str. 32. — S. Lučevnjak: Dorina baština i Zavičajni muzej Našice. Informatica museologica, 32(2001) 1/2, str. 58–59. — D. Merkaš: Strogo kontrolirani tragovi – uz novopronađene dokumente o Dori Pejačević u ostavštini Sidonie Nádherný von Borutin. Arti musices, 32(2001) 1, str. 3–27. — Die kroatische Komponistin Dora Pejačević (1885–1923). Kassel 2001. — V. Požgaj: Dora Pejačević osvaja svijet. Vjesnik, 63(2002) 4. II, str. 14. — R. Lorković: Slavenska sonata Dore Pejačević. Tonovi, 18(2003) 1, str. 27–34. — K. Kos: Prilog skladateljice Dore Pejačević hrvatskoj estetici glazbe. Arti musices, 35(2004) 1, str. 63–76. — I. Gamulin: Glasovirske minijature Dore Pejačević. Tonovi, 20(2005) 1/2, str. 81–83. — D. Merkaš: Dnevnik Dore Pejačević ipak nije izgubljen. Jutarnji list, 8(2005) 13. II, str. 24–25. — S. Herek: Novo otkriće moje majke (razgovor s T. von Lumbeom). Večernji list, 47(2006) 27. II, str. 38. — K. Kos: »Verwandlung« Dore Pejačević sluhom Arnolda Schönberga. Muzikološki zbornik (Ljubljana), 43(2007) 1, str. 137–146. — N. Nekić: Dora Pejačević. Marulić, 40(2007) 4, str. 774–783. — K. Kos: Dora Pejačević (s engl. prijevodom). Zagreb 2008. — M. Špoljarić: Umjetnica skrovitoga svijeta. Vjesnik, 69(2008) 11. III, str. 24. — K. Kos: Dora Pejačević i Maksimilijan Vanka. U: Glazba prijelaza. Zagreb 2009, 170–177. — Ista: Dora Pejačević i Rainer Maria Rilke. U: Muzikologija bez granica. Zagreb 2010, 405–427. — S. Herek: Oslikani portret Dore Pejačević nakon više od 90 godina u RH. Večernji list, 52(2011) 19. VII, str. 35. — Z. Madžar: Zapadna Europa otkriva glazbu Dore Pejačević. Vijenac, 19(2011) 459, str. 16–17. — H. Mihanović-Salopek: Dora Pejačević – dama secesijskog rafinmana. U: Istaknute hrvatske i bugarske intelektualke u znanosti i umjetnosti. Zagreb 2011, 27–41. — D. Župan: Books I Have Read – Dora Pejačević kao čitateljica. Scrinia Slavonica, 12(2012) str. 115–177. — Đ. Otržan: Glazba koja ispunjava ponosom. Cantus, 2014, 185, str. 65.
 
Koraljka Kos (2015)

Kratice

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

PEJAČEVIĆ, Dora. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/11908>.