MILETIĆ, Stjepan

MILETIĆ, Stjepan, intendant, redatelj i pisac (Zagreb, 24. III. 1868 — München, 8. IX. 1908). Podrijetlom iz plemićke, nekoć vojničke obitelji, unuk trgovca A. Popovića. Zarana ostao bez roditelja, pa mu je jedan od skrbnika bio A. Mošinski. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1886. i počeo studirati pravo, potom u Beču od 1888. studirao filozofiju; oslanjajući se na estetiku R. von Zimmermanna, doktorirao 1893. tezom Die ästhetische Form des abschliessenden Ausgleiches in den Shakespeare’schen Dramen (Zagreb 1892, Beč 1893²; prijevod u T&T, 1996, 3–6). Naslijedivši znatan obiteljski imetak u nekretninama, vrijednosnicama i kapitalu, djelovao kao neovisni intelektualac; obnašao dužnost intendanta HNK u Zagrebu 1894–98. — Književnim i kazališnim kritikama (dijelom likovnim i glazbenim), putopisima, feljtonima i polemikama surađivao je u periodicima Agramer Zeitung (1883, 1894–96), Hrvatska vila (1884–85), Sloboda (1885; Hrvatska, 1886, 1888–93, 1901–02, 1906; Hrvatska domovina, 1896–98), Balkan (1886), Bršljan (1889), Božićnica »Hrvatske« (1889–90), Brus (Ljubljana 1889), Vienac (1889–94, 1897, 1899, 1902–03), Narodne novine (1890, 1895, 1897–98), Obzor (1890, 1893, 1895–97, 1900–02, 1906), Agramer Tagblatt (1893–97, 1899, 1903, 1906, 1908), Glazba (1893), Hrvatski branik (Mitrovica 1893, 1905–06), Prosvjeta (1893), Kazališni almanak (1895), Hrvatski salon (1898), Ljetopis Društva hrvatskih književnika (1900–02), Život (1900), Satir (1901), Sokol (1904–05), Savremenik (1906, 1908) i Novi list (1907). Pozornost javnosti privukao je feljtonima i esejima o glumi u europskom kazalištu (Sarah Bernhardt, Eleonora Duse, C. Coquelin, E. Rossi) i prvim stručnim analizama redateljskih postupaka u hrvatskom kazalištu (Hamlet W. Shakespearea u redateljskoj i glumačkoj interpretaciji A. Fijana 1889), koji su se odlikovali erudicijom, polemičkom oštrinom i ironijom. Poznavatelj dramskoga i opernoga kazališta u Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, argumentirano je donosio negativne ocjene umjetničkih dometa jedinoga hrvatskoga profesionalnoga kazališta te se zauzimao za njegovu umjetničku i administrativnu reformu. To je potaknulo bana K. Khuena Héderváryja da mu, unatoč neslaganjima – Miletić je od mladosti bio pravaške političke orijentacije – u prosincu 1893. ponudi administrativno, umjetničko i financijsko vođenje zagrebačkoga HNK, koje je preuzeo 1. II. 1894. Dosljedan načelima za koja se zauzimao u kritikama i feljtonima, sustavno je provodio reforme i bitno pridonio modernizaciji hrvatskoga glumišta. Prihvativši historijski realizam meiningenskoga kazališta, dijelom i talijansku verističku glumu, dokinuo je stilsku neujednačenost i glumačke stereotipe te ustrajavao na dosljednosti i vjerodostojnosti scenografske i kostimografske sastavnice predstava i na raznovrsnosti u glumi. Kao prvi hrvatski redatelj koji nije bio glumac pridonio je umjetničkomu usponu i osamostaljenju redateljske struke. Premda je na mnogim putovanjima europskim kazališnim središtima i čitanjem recentne literature upoznao i modernističke tendencije, u mahom nepotpisanim uprizorenjima provodio je realistička scenska načela. Postavio je desetak Shakespeareovih djela (Julije Cezar i Kralj Lear, 1894; Hamlet, Romeo i Julija i San ljetne noći, 1895; oba dijela dramske kronike Kralj Henrik IV. i Rikard III, 1896–97), Teutu D. Demetra (1894), Stanca M. Držića i Kraljevića Marka P. Preradovića (1895), Pavlimira J. Palmotića (1896), Molièreove Učene žene (1896), Manfreda G. G. Byrona (1897; prema vlastitom prijevodu, tiskanom u Zagrebu 1894), operu Manon J. Masseneta (1897; hrvatska praizvedba) i dr. Repertoar je obogatio novim naslovima; za njegove je intendanture u HNK održano 189 premijera (M. Fotez). Uprizorena su djela iz domaće baštine: Dubravka I. Gundulića, drame M. Bogovića, A. Tresića Pavičića, M. Derenčina te modernističkih autora I. Vojnovića, M. Dežmana, M. Nehajeva i S. Tucića. Uza Shakespeareova djela, koja su s 14 premijera bila okosnica dramskoga repertoara, svjetsku dramatiku zastupale su grčke tragedije te dramski tekstovi Molièrea, Voltairea, C. Goldonija, J. W. Goethea, F. Schillera, Kālidāse i Śūdrake. U sezoni 1894/95. ponovo je uspostavio stalnu Operu; osobito se zauzeo za praizvedbu opere Porin (V. Lisinski) 1897, što se drži najvećim događajem i zaslugom njegove uprave (Fotez), a hrvatski je repertoar obogatio i praizvedbom Smiljane F. S. Vilhara (1897) te prvom zagrebačkom izvedbom Cvijete V. Berse (1898). Svjetski je operni repertoar, uz belkantistički i veristički talijanski, proširio na francuski, njemački i slavenski. Pritom su u nas 1895–98. prvi put izvedene opere B. Smetane, R. Wagnera, E. Humperdincka, V. Parme, G. Meyerbeera, K. Goldmarka, W. Kienzla, P. I. Čajkovskoga, J. Nešvere, G. A. Lortzinga i L. van Beethovena. U operetni program uvrstio je prve hrvatske izvedbe djela popularnih austrijskih (K. Millöcker, C. Zeller, J. Strauss ml., F. von Suppé), francuskih (J. Offenbach, E. Audran) i manje poznatih njemačkih skladatelja (R. Dellinger, H. Zumpe). U HNK utemeljio je baletnu školu (vodila Ivana Freisinger) i stalni ansambl, koji je uz baletne divertissemente u koreografiji Eme Grondone (Rococo, 1895, i Svečanost ruža, 1896) 1898. praizveo prve izvorne hrvatske balete – Jela B. Adamovića Čepinskoga i Na Plitvička jezera S. Albinija (prema Miletićevoj zamisli) – te prvi put u Zagrebu izveo balete J. Bayera, L. Delibesa i A. Adama; 1896. uveo je i redovite simfonijske koncerte s opernim orkestrom. Uveo je novine i u pripremanju predstava, čitaće pokuse, dramski ansambl popunio glumcima koji su njegovali realističan stil (I. i Sofija Borštnik, Mila Dimitrijević, B. Rašković) te upriličio gostovanja slavnih pjevačica (Milka Trnina, Blaženka Kernic), inozemnih glumaca i ansambala (talijanski veristički glumci Rossi, E. Zacconi, G. Salvini). Utemeljio je 1896. i do 1898. vodio Hrvatsku dramatsku školu (u početku djelovala u okviru HGZ), prvo takvo hrvatsko nacionalno učilište vođeno na suvremenim pedagoškim načelima, koju je završilo nekoliko velikih glumaca i redatelja (J. Bach, Đ. Prejac, I. Raić, J. Štefanac, Nina Vavra). Dvogodišnji je nastavni program obuhvaćao pouku iz hrvatskoga, francuskoga i njemačkoga jezika, govorništva, estetike i analize drame, književne i kazališne povijesti, rada na ulozi, mimike, kostimiranja i maskiranja, plesa i mačevanja, a nastavnici su, uz njega, među ostalima bili N. Andrić, V. Anton, F. Bučar, M. Dimitrijević, F. Ž. Miler, P. Budmani, J. Florschütz, E. Grondona i M. Šenoa. Ustalio je desetomjesečnu kazališnu sezonu (od 1. rujna do 30. lipnja), organizirao predstave za đake i seljake iz zagrebačke okolice, razvio promidžbu, modernizirao izgled kazališnih cedulja, raspisivao natječaje za izvorna hrvatska dramska i operna djela te financirao prevoditelje. Pokrenuo je nakladnički niz Teatralna biblioteka i Kazališni almanak 1895 (Kazališni godišnjak od 1896). U svojem radu nije uvijek nailazio na odobravanje, pa je ulazio u sukobe i polemike; među većima je ona s V. Klaićem 1897 (Vienac, 16; Narodne novine, 91–93), tiskana u Zagrebu i kao brošura (I moja zadnja rieč gosp. Vjekoslavu Klaiću). Kao dramatičar na pozornici HNK predstavio se jednočinskim lakrdijama Diletanti (1887) i Za nosom (1888). U njima je, po uzoru na francuski »dobro skrojeni komad«, varirao situacijsku i verbalnu komiku, težeći društvenoj satiri. Tematski i stilski bliska im je petočinska prozna drama Grof Paližna (1892, praizvedba 1906) s kritičkim prikazom viših slojeva hrvatskoga društva, u kojoj zbog izravna oslonca na lektiru (V. Sardou) nije do kraja ostvario zanimljivu zamisao. U petočinskoj pseudopovijesnoj tragediji Boleslav (1894, praizvedba 1909), pisanoj po uzoru na Shakespearea u kombinaciji stiha (deseterac) i proze, prepoznaju se posuđenice iz Goetheova Fausta, Byronova Manfreda i Shakespeareova Hamleta. Namjeravao je napisati »pentalogiju« o hrvatskim kraljevima, ali je dovršio samo »historiju u pet činova« Tomislav (1902, praizvedba 1913), u kojoj ponovo kombinira stih (jedanaesterac) i prozu, te tragediju u prozi Pribina (praizvedba 1912), u prvoj se tematski oslonivši na Shakespeareova Henrika V, a u drugoj na Macbetha. Napisao je scenski prolog Zaboravljeni ljudi (Hrvatska, 1891, 71; Zagreb 1891), koji je dopunio i u prigodi otvorenja nove kazališne zgrade 14. X. 1895. uprizorio pod naslovom Slava umjetnosti (Zagreb 1895; i izd. na njem.; glazba I. Zajc). S A. Harambašićem napisao je libreta za Zajčevu operetu Kraljev hir (praizvedba 1889) i operu Armida (praizvedba 1896). Dramatizacije romana Diogenes A. Šenoe (1887) i Sardouove novele Crni biser (Prosvjeta, 1894, 1–2) te proverbiji Zabašurene karijere (Hrvatska, 1888, 9–10; Zagreb 1888) i Među govedari (Hrvatska, 1888, 295) nisu izvedeni. Dio njegovih zanimljivih kazališnih putopisa te pronicavih feljtona i portreta skupljen je u knjigama Iz raznih novina (1887–1909). Najvrjednije mu pak djelo, kritički memoari Hrvatsko glumište (1904), u kojima je subjektivno, no dokumentirano i s uvjerljivim obrazloženjima opisao stanje u kakvom je zatekao HNK te reforme koje je proveo, drže se vrhuncem domaće kazališne memoaristike (N. Batušić, 2010). Objavio je i nezapaženu refleksivnu zbirku Grobne pjesme (1889), opis zastora V. Bukovca u zagrebačkom HNK (Preporod hrvatske književnosti, 1904), napisao predgovor romanu Nagon M. Tucića (Zagreb 1887) te uredio i predgovorom popratio njegove Sabrane spise (Zagreb 1890). Uvršten je u izbore Hrvatska književna kritika (Zagreb 1935) i Hrvatska kazališna kritika (Split 2010). Potpisivao se i Stephan (Stefan) von Milletich, pseudonimima Desiderius, Dundo, Dundo Maroje, Nestor, Stepanoff te Stj. M., St. M. i m. Djelatan u javnom i gospodarskom životu, bio je predsjednik DHK 1905–06. te, među ostalim, potpredsjednik Prve hrvatske štedionice 1898, starješina Saveza hrvatskih sokolskih društava 1904–08. i inicijator Prvoga hrvatskoga svesokolskoga sleta u Zagrebu 1906. Naručio je i gradu Zagrebu darovao Preradovićev spomenik (I. Rendić, 1894). Dijelovi ostavštine čuvaju mu se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU te u NSK. — Portret mu je izradio Bukovac (1894, ulje, HPM), nadgrobni spomenik na zagrebačkom Mirogoju R. Valdec (1908), poprsje I. Meštrović (1931, HNK u Zagrebu). Njegov kazališni rad i privatni život poslužili su Č. Prici kao građa za dramu Ostavka (Forum, 1985, Rijeka 1994, njem. prijevod Zagreb 1995; praizvedba HNK u Zagrebu 1986), a G. Paro s njim je kao imaginarnim sugovornikom razmatrao prošlost i sadašnjost hrvatskoga kazališta i kulture u uvodu svoje knjige Razgovor s Miletićem (Zagreb 1999). Uz obljetnicu smrti u Zagrebu je 2008. postavljena izložba o njem u Gradskoj knjižnici (virtualna izložba od 2012).