MAUROVIĆ, Andrija

MAUROVIĆ, Andrija, crtač stripa i ilustrator (Muo kraj Kotora, 29. III. 1901 — Zagreb, 2. IX. 1981). U Dubrovniku završio gimnaziju 1922. te, upisavši se s preporukom I. Meštrovića, 1923–24. studirao na ALU u Zagrebu. Isprva objavljivao ilustracije i karikature u dubrovačkom humoristično-satiričnom časopisu Jež (1921–23), u kojem je oživljavao povijesne likove (Madame Pompadour, 1921) i političke teme (Demokracija, 1921). Prekinuvši studij, radio kao ilustrator te ubrzo zbog crtačke vještine i brzine počeo dominirati hrvatskim grafičkim oblikovanjem. U Koprivama je 1925–39. ilustrirao viceve (naslovnica Ribar, 1932) i crtao karikature (Mussolini, 1936), a za Kulisu 1929–39. izradio niz sugestivnih naslovnica u tehnici dvobojnoga i trobojnoga tiska, bliskih art décou, od kojih su neke ponajbolja onodobna tiskarska rješenja. Vjeran realističkomu izričaju, ilustrirao dječje teme u Smilju, Vrelu i Malom Istraninu 1930-ih, pomorske bitke i druge povijesne teme u Jadranskoj straži 1935–40. te, vješto prodirući u srž tekstualnoga predloška, književna djela za Narodnu knjižnicu (V. Nazor, Genovefina košuta, 1926), Knjižaru St. Kugli (više od 100 djela, među ostalim J. Kozarca, E. Kumičića, A. Šenoe, 1930-ih), Preporod (najviše Šenoina djela, 1943) i druge izdavače. Likovno je oblikovao i udžbenike, kataloge, čestitke, kalendare, ambalažu (Gavrilović, Arko, Badel). Za II. svjetskoga rata neko vrijeme bio zaposlen u Zemljopisnom zavodu Ministarstva oružanih snaga NDH, a u rujnu 1944. priključio se partizanima te za propagandne odjele crtao karikature i jednostavnim kompozicijama slikarski dokumentirao događaje (Prijevoz ranjenika, 1944–45, tuš; Partizani na straži, 1944–45, akvarelirana tinta; Kolona u snijegu, 1945, ulje). Nakon rata u Olikpropu oblikovao niz sugestivnih političkih i agitacijskih plakata (1. Kongres Narodnog fronta Hrvatske, 1946, Grafička zbirka NSK, GZNSK), filmskih (Barba Žvane, 1949, GZNSK), športskih (Jesenji kros, 1949, GZNSK) i turističkih (Besuchet Jugoslawien, oko 1950), te se i dalje bavio ilustriranjem (Front, Beograd 1955–60). Među prvima u nas profesionalno se posvetio crtanju stripova, u kojima je svoj realistički izraz nadogradio elementima ilustratorskoga i filmskoga jezika pod utjecajem američkoga vesterna te sovjetskoga i njemačkoga filma. Gradeći vlastiti stil, osmislio je osobitu vizualnu režiju; zbog dramskoga je učinka dinamizirao slijed kadrova izmjenom slika s različitim prostornim planovima i rakursima te često stilizirao u korist efekta pokreta, a posebno se istaknuo likovnom razradbom psihološke karakterizacije protagonista žanrovski različitih književnih i filmskih predložaka. Prema scenarijima K. Kovačića, u Novostima olovkom crta prvi zapaženiji strip, povijesno-pustolovnu Vjerenicu mača (1935, prema P. Févalu), a potom tušem među prvima i znanstvenofantastične stripove s društveno-političkom konotacijom, Podzemnu caricu (1935) i Ljubavnicu s Marsa (1935–36, prema romanu Aelita A. N. Tolstoja), inspirirane ekspresionističkim filmovima, u kojima nijansama rastera postiže dubinu i dramatičnost prikaza. S Kovačićem potom adaptira romane M. Branda crtajući antologijske vesterne Trojica u mraku (1936) i njihov nastavak Sedma žrtva (1936), gdje tipičan sukob dobrih i loših protagonista te odnos prirodnoga i civilizacijskoga naglašava osebujnom likovnom ekspresijom, a »filmskim« slijedom kadrova priču čini vizualno dojmljivijom. Istodobno, kao jedan od glavnih suradnika zabavnoga tjednika Oko, objavljuje stripove prema scenarijima B. Rašića, crtane najčešće jednostavnim čvrstim potezom, bez rastera; onodobnim kinorepertoarom inspirirane su avanture Plijen demona džungle (1935) i Krvolok od Tanipura (1935), a vrlo su uspjele adaptacije romana Ognjem i mačem H. Sienkiewicza (1935–36), s minimalističkim panoramskim prikazima, te Šenoina Zlatarova zlata (1935–36) i pustolovnoga Gunka Das (1937–38, prema R. Kiplingu), sa sugestivnim crno-bijelim kontrastima. Dramaturški slojevite i napete radnje oživljava i sa scenaristom F. Fuisom, s kojim u Oku objavljuje kriminalistički strip Lutalica Chagos (1936–37) te u Novostima najpoznatije hrvatske i jugoslavenske vesterne Gospodar Zlatnih bregova (1937) i Sablast Zelenih močvara (1937) i njihov nastavak Posljednja pustolovina Staroga Mačka (1937–38), samostalno izdanje u pet svezaka, s istim kultnim, osebujnim protagonistima (Crni Jahač, Stari Mačak, Polagana Smrt) i lokalnim referencama. U tim je stripovima, usavršivši odnos verbalne i likovne naracije te dinamični likovno-filmski pristup, stvorio višeslojni značenjski kontekst. S Fuisom 1938. pokreće časopis Mickey strip, u kojem te godine uz kriminalistički strip Ubojica s dječjim licem i vestern Tirani Gran Čaka ponovo objavljuje neke svoje stripove, ali s novim Fuisovim scenarijima (Gospodar Zlatnih bregova pod naslovom Crni Jahač, a Sablast Zelenih močvara kao Misterij Zelenih močvara). Za NDH u Zabavniku slobodnim i sugestivnim crtežom crta stripove s nacionalnom tematikom, epski povijesni Seoba Hrvata (1943–44, scenarist S. Radovanović Žrnovački, nakon zabrane 1943. pod naslovom Knez Radoslav), u kojem prvi put tekst smješta u crtež, Grob u prašumi (1943–44, scenaristi Fuis i M. Čukli, prema romansiranoj biografiji M. i S. Seljana Z. Milkovića) i Tomislav (1944). Nakon poslijeratne zabrane izdavanja stripa, među prvima ga oživljava objavljujući 1951. Meksikanca (koscenarist s K. Novoselom, prema J. Londonu) i 1951–52. Opsadu (scenarist Novosel) za omladinske novine Horizont, te Brodolomce na otoku Mega (1952, scenarist Čukli) i Neznanca (1952–53, scenarist N. Fulgosi) za Horizontov zabavnik. Potom prema scenarijima N. Neugebauera za Večernji list crta Gričku vješticu (1960–62, prema M. Jurić Zagorki), a za Plavi vjesnik slika, prvi put u nas, stripove u boji Kišova zagonetka (1960), Biser zla (1960–61, prema Londonu), Djevojka sa Sijere (1961, prema F. B. Harteu) i Čuvaj se senjske ruke (1962–63, prema Šenoi). Posljednje stripove, crno-bijele Blago Fatahive (1967–68) i Povratak Starog Mačka (1968), ostvario je sa scenaristom R. Aljinovićem u Plavom vjesniku. Izdavani u nastavcima, njegovi stripovi poslije su spojeni u albume, a veći dio sačuvanih izvornih strip-tabla, plakata i crteža pohranjen je u GZNSK. Od kraja 1960-ih crtao je kratke pornografske stripove, prvi put izdane 2000. u albumu Kandaul, a 1976. nacrtao je autobiografiju, cjelovito objavljenu 2012. u časopisu Gradac (Čačak). U posljednjim godinama posvetio se slikarstvu (Autoportret, 1974–77, ulje), najčešće realistično slikajući dramatične, apokaliptične motive, prožete erotikom (Opći potop, 1977, ulje, MSU u Zagrebu). Izlagao na samostalnim izložbama u Dubrovniku (1919), Zagrebu (1938, 1976. retrospektiva, 1977) i Osijeku (1977. retrospektiva), na skupnim Likovna umjetnost u NOB-i Hrvatske (Zagreb 1974) i Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), a posmrtno su mu djela izložena na samostalnim izložbama u Osijeku (1982, 2012), Zagrebu (1982, 1986, 1999–2000, 2007. retrospektiva, 2011–12), Rijeci (1999, 2011), Bjelovaru (2007), Zadru (2008) i Opatiji (2009) te na skupnima Tendencije avangardi u Hrvatskoj modernoj umjetnosti 1919–1941 (Zagreb 1982), Zagrebački strip 1935–41 (Zagreb 1985), Jugoslavenski strip 1866–1986 (Pariz 1986), NOB u jugoslavenskom stripu (Beograd 1986), Strip u Hrvatskoj 1867–1985 (Zagreb 1986), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Hrvatski sportski plakat (Zagreb 1987), Partizanska karikatura (Zagreb 1989), 70 godina filmskog plakata u Hrvatskoj (Zagreb 1989), Hrvatski politički plakat (Zagreb 1991), Stoljeće hrvatskog dizajna (Zagreb 1996), Međunarodna izložba crteža (Rijeka 1998), Hrvatski časopisi za djecu i mladež (Zagreb 2004), Hrvatski sportski plakat (Zagreb 2004), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2010) i Refleksije vremena (2012). Jedan od začetnika hrvatskoga stripa, Maurović je vizualni pripovjedač visoke razine likovnoga govora i osobite estetike, čime je snažno utjecao na njegov razvoj i popularizaciju.Uvršten je u antologije Zlatno doba jugoslovenskog stripa (Novi Sad 1973), Hrvatski poslijeratni strip (Pula 1984), Hrvatski antifašistički strip (Zagreb 2012) i Kad je strip bio mlad (Zagreb 2012) te zastupljen u izdanju The World Encyclopedia of Comics (New York 1976, 1999). V. Krulčić priredio je monografiju Maurović. 8 remek-djela jednog od najvećih svjetskih majstora stripa (Pula 1986) i 2007. pokrenuo nakladnički niz Biblioteka »Maurović« (izdavačka kuća Vedis). O njem su snimljeni dokumentarni filmovi Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom svijetu (1969, R. Grlić), Stari Mačak (1977) i Povratak Starog Mačka (1979) J. Remenara, Povodi i tragovi – čudesni svijet stripa (1985, M. Bukovčan) te Andrija Maurović ili jeza nekog drugog svijeta (1995, Ž. Ivanjek). Za dostignuća u razvoju jugoslavenskoga stripa Klub devete umjetnosti dodjeljivao je 1978–88. Nagradu »Andrija«, a za prinos razvoju hrvatskoga stripa udruga Art 9 od 2009. dodjeljuje Nagradu »Andrija Maurović« za životno djelo. Uz obljetnicu rođenja 2001. u RH izdana je poštanska marka s motivom Crnoga Jahača.