Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

LOPAŠIĆ, Radoslav, povjesničar (Karlovac, 20. V. 1835 — Zagreb, 25. IV. 1893). Sin pjesnika Imbre. U Zagrebu 1856. završio gimnaziju i započeo studij na Pravoslovnoj akademiji, koji je iz zdravstvenih razloga ubrzo prekinuo. Vrativši se na obiteljski posjed u Hrčiću kraj Bosiljeva, obrađivao i održavao imanje te se vjerojatno školovao privatno. Ondje je kratko bio općinski načelnik, dok po nalogu bana J. B. Coroninija Cronberga nije smijenjen zbog napisa o gladi u karlovačkoj okolici. S političkim promjenama 1859–60, zauzimanjem I. Kukuljevića Sakcinskoga, izabran je 1861. za pristava severinskoga kotara, a 1866. naslijedio je J. Vranyczányja Dobrinovića na mjestu kotarskoga sudca; na tom se položaju osobito angažirao oko otvaranja pučkih škola. U Zagreb se preselio 1871. i postao podbilježnikom Zagrebačke županije. Umirovljen kao tajnik Zemaljske vlade 1891. Bio je potpredsjednik Gospodarskoga odbora MH od 1877. i dopisni član JAZU od 1883. — Lopašića je uvelike odredilo odrastanje u rodnom mjestu, jednom od središta hrvatskoga narodnoga preporoda. Oduševljavao se ilirskim pokretom i upijao rodoljubne ideje, a obilje povijesnoga štiva zacrtalo mu je intelektualni i istraživački put. Potaknut Kukuljevićevim Arkivom za povjestnicu jugoslavensku, za boravka u Hrčiću počeo je prikupljati povijesne dokumente, šireći istraživanje od bližih mu vlastelinskih dvorova, crkvenih ustanova i pojedinaca na susjedne kotareve, zagrebačke i druge hrvatske arhive, Beč, Budimpeštu, Graz i Ljubljanu. Ponajviše je istraživao hrvatsku ranonovovjekovnu povijest, osobito povijest Vojne krajine XV–XVIII. st., te je na temelju građe iz bogatoga privatnoga i drugih arhiva objavio niz članaka, studija, monografija i zbirka izvora. Prvi mu je veći tiskani rad o Cetinu (Književnik, 1866, 3–4; p. o. Zagreb 1867), a objavio je i mnogobrojne radove o poznatim osobama i obiteljima (osobito o Zrinskima i Frankapanima) te utvrdama i gradovima kontinentalne i primorske Hrvatske. U njima su, u odnosu na većinu naraštajnih kolega, razvidni pomak istraživačkoga interesa sa srednjega na rani novi vijek te stanovita inovativnost i interdisciplinarnost. Ne zanemarujući klasičnu državnu i pravnu povijest, istraživanje je sustavno usmjerivao na prostor, njegove fizičke osobine, urbanu okolinu, na ljude i njihovu povijest u prirodnom okolišu. U svojim je »mjestopisnim i povijesnim crticama« povezivao antropološke i geografske opservacije s mnogobrojnim obavijestima o povijesti ljudi, rodova, mjestâ i građevina te tako postao pretečom pisane forme koja se kao zasebna disciplina, humana geografija, danas i ekohistorija, oblikovala i više od pola stoljeća kasnije. Prvo mu je veliko djelo monografija o povijesti Karlovca i okolice (1879), koju je MH naručila u prigodi obilježavanja tristote obljetnice osnutka grada i zbog koje je proglašen njegovim počasnim građaninom. Potom su mu objavljene knjige o Slavoniji i Lici pod turskom vlašću Dva hrvatska junaka – Marko Mesić i Luka Ibrišimović (1888), o povijesti Bihaća i Bihaćke krajine (1890) te o području oko Kupe i Korane (1895; dopunio i za tisak priredio E. Laszowski). Nakon uspjeha karlovačke monografije poslan je 1881. na istraživanje u Beč radi razjašnjenja prijepora o pripadnosti Žumberka. Istraživanje je urodilo knjižicom Žumberak (Zagreb 1881), ali i vrlo vrijednom trosveščanom zbirkom izvora Spomenici Hrvatske krajine (Zagreb 1884–1889). God. 1885. ponovo je boravio u Beču, a 1886. u Budimpešti (zbog komorskih spisa što ih je, po nalogu bana K. Khuena Héderváryja, morao službeno predati izaslanicima ugarske vlade). Njegova posmrtno tiskana opsežna zbirka Hrvatski urbari (Zagreb 1894; pretisak Karlovac 2016) temeljna je za društvenu i gospodarsku povijest ranoga novoga vijeka (od 1436. do kraja XVII. st.); zasebno je u novije doba objavljen Urbar modruški od god. 1486 (Ogulin 1997). Uz MH, ponajviše je surađivao s JAZU, u izdanjima koje su mu, osim zbirka izvora, tiskani mnogobrojni radovi u časopisima, navlastito u Starinama: izbori dokumenata o zrinsko-frankapanskoj uroti (1883, 1891), prilozi o povijesti Hrvatske u XVI. i XVII. st. prema istraživanju u Štajerskom zemaljskom arhivu u Grazu 1879. i 1887 (1885, 1887), o protestantima u Hrvatskoj (1893), hrvatskim gardama na dvorovima u Dresdenu i Potsdamu (1895) te pisma iz Slavonije u XVII. st. (1902). Prilozi su mu tiskani i u periodicima Neven (1856), Agramer Zeitung (1858, 1863), Narodne novine (1859, 1883), Glasonoša (1861–64), Karlovački viestnik (1861), Leptir (1861–62), Vienac (1865, 1874–83, 1888–90), Pozor (1866; Obzor, 1875, 1877, 1880–81), Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1872), Danica (kalendar, 1879, 1883–85, 1888, 1890), Dragoljub (1882), Građa za povijest književnosti hrvatske (1897) i Mali dobrotvor (1899–1901). Iz njegove ostavštine u Arhivu JAZU (HAZU) neki su rukopisi objavljeni posmrtno – oko 600 dokumenata koje su prikupili on i Kukuljević objavio je Đ. Šurmin (Hrvatski spomenici. Zagreb 1898), a znatan mu je i prinos zbirci Laszowskoga Habsburški spomenici (Zagreb 1914–1917) – no velik dio dokumenata nije tiskan: opsežna i vrlo vrijedna zbirka za vjersku povijest XVI–XVIII. st. Spomenici grčko-iztočne crkve u Hrvatskoj i Slavoniji, pisma znamenitih osoba Poslanice hrvatske XV. i XVI. vieka, Hrvatski spomenici XVII. vieka te Pisma zagrebačkim biskupom upravljena u XVII. vieku. — Isprva samouki skupljač vrela i povjesničar amater, Lopašić se razvio u kvalificirana stručnjaka iznimna prinosa hrvatskoj historiografiji, povijesnoj geografiji i topografiji, postavši utemeljiteljem ranonovovjekovnih povijesnih istraživanja. Povjesničarima nezaobilazni, njegovi radovi, pisani čitkim i nenametljivim stilom, nailaze na širok prijam i danas. Stanoviti nedostatci u prijepisima građe (uočili su ih već suvremenici F. Šišić i Laszowski) ne umanjuju mu pionirski prinos ni činjenicu da je skupio i za tisak priredio više izvora nego pojedini naraštaji hrvatskih povjesničara. U Karlovcu mu je podignut spomenik 1901 (I. Rendić).

DJELA: Karlovac. Zagreb 1879 (pretisak Karlovac 1993). — Dva hrvatska junaka – Marko Mesić i Luka Ibrišimović. Zagreb 1888 (pretisak 1989). — Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 1890 (pretisci Bihać 1991, Zagreb 1995), 19432 (dopunjeno izd.). — Oko Kupe i Korane. Zagreb 1895 (pretisak Karlovac 1988). — Potpuniji popis radova: S. Antoljak, Hrvatska historiografija. Zagreb 2004.
 
LIT.: (O knj. Bihać i Bihaćka krajina): V. Klaić, Vienac, 23(1891) 5, str. 74–76. — S. Širola, Književna smotra, 9(1891) 5, str. 33–36. — N. Tadić, Hrvatski sjever, 1(1944) 1, str. 59–60. — Unsere Archivalien in Budapest. Agramer Tagblatt, 8(1893) 120, str. 4. — (Nekrolozi): Prosvjeta, 1(1893) 13, str. 280; Svjetlo, 8(1893) 18, str. 1; Danica (kalendar), 1898, str. 76–79. — a., Hrvatski učitelj, 17(1893) 11, str. 163–164. — M. Šrepel (M. Š.), Vienac, 25(1893) 17, str. 269. — T. Smičiklas, Ljetopis JAZU, 1894, 9, str. 112–137. — (O knj. Hrvatski urbari): Prosvjeta, 2(1894) 15, str. 477–478. — P. Vukelić, Vijenac, 24(2016) 581, str. 18. — T. Smičiklas: Uspomeni Radoslava Lopašića. U: Oko Kupe i Korane. Zagreb 1895, str. III–XXIV. — (O knj. Oko Kupe i Korane): Svjetlo, 11(1896) 6, str. 8. — R. Horvat, Vienac, 12(1896) 4, str. 62–63. — V. Radica, Jedinstvo, 3(1896) 22, str. 6. — (Uz otkrivanje spomenika). Karlovački glasnik, 3(1901) 28, str. 1–3. — R. Strohal: Grad Karlovac opisan i orisan. Karlovac 1906, 215–219. — F. Šišić: Korespondencija Rački–Strossmayer, 3–4. Zagreb 1930–1931. — I. Esih: Četrdeseta obljetnica smrti Radoslava Lopašića. Obzor, 74(1933) 105, str. 5. — (Uz obljetnicu rođenja): Novosti, 29(1935) 141, str. 11. — F. Deak, Jutarnji list, 24(1935) 8412, str. 35. — R. Horvat, Hrvatska revija, 8(1935) 9, str. 478–482. — Isti: Radoslav Lopašić. U: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 19432, 283–292. — V. Novak: Valtazar Bogišić i Franjo Rački. Prepiska (1866–1893). Beograd 1960. — Isti: Srpski naučnici i književnici u prepisci sa Franjom Račkim. Beograd 1964. — M. Bogović: (Pogovor). U: Dva hrvatska junaka. Zagreb 1989, 169–175. — A. Mijatović: Dva hrvatska junaka. Historijski zbornik, 42(1989) str. 402. — I. Karaman: (Predgovor). U: Karlovac. Karlovac 1993, 7–12. — T. Majetić: Radoslav Lopašić – život i djelo. Svjetlo, 1993, 1/2, str. 36–38. — N. Moačanin: Umjesto pogovora. U: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 1995, 1–7. — S. Stepinac: Radoslav Lopašić. Karlovački tjednik, 1996, 52, str. 13. — R. Radovinović i A. Z. Lopašić: Lopašići. Svjetlo, 2000, 3/4, str. 65–66, 70, 74–76, 90. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija. Zagreb 2004.
 
Nataša Štefanec (2017)