LORINI, Petar

LORINI, Petar (Pietro), ribarstvenik i pučki prosvjetitelj (Sali, 30. IV. 1850 — Beograd, 17. VII. 1921). Polazio gimnaziju u Zadru i završio učiteljski tečaj u Arbanasima 1868. Učiteljevao je u Korčuli i Kotoru 1869–72, u Salima od 1873. te u vježbaonici Učiteljske škole u Arbanasima od 1893. U Trstu od 1897. bio privremeni i od 1898. prvi stalni ribarstveni nadzornik u Pomorskoj upravi (Pomorska vlada), mjerodavnoj i za Dalmaciju te Istru, pri kojoj je od 1896. djelovao i u Središnjem povjerenstvu za ribarstvo; umirovljen 1912. Živio potom u Zadru, Salima i Splitu; za I. svjetskoga rata vodio ribarsku prehrambenu akciju Zadružnoga saveza Dalmacije i 1921. njegov Ribarski odsjek. Priklonivši se u mladosti Narodnoj stranci, zauzimao se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. U Salima je uveo nastavu na hrvatskom jeziku 1873. i školovanje ženske djece 1884. Nastojeći oko opismenjivanja te poučavanja u ribarstvu, maslinarstvu i vinogradarstvu, ondje je osnovao oglednu težačku zadrugu 1891, a pridonio je i uređenju obale te izgradnji tvornice za preradbu ribe 1905, što je utjecalo na razvoj cijeloga kraja. Za Sali s okolicom bio povjerenik Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora (član utemeljitelj) od 1882. i MH od 1886. Člancima o odgoju i izobrazbi – napose u svezi s psihologijom i logikom, praktičnom nastavom, tjelovježbom, poljodjelstvom, ulogom obitelji i usavršivanjem učitelja – te prijevodom djela Direction morale pour les instituteurs T.-H. Barraua javljao se u Narodnom listu (1881), Zori (1884–88) i Gospodarskom listu (1891), o poboljšanju školskoga sustava i pučkoj prosvjeti izlagao na učiteljskim skupštinama. — Podjednako upućen u tradicijske tehnike i inovacije – iskustva stjecao i na studijskim putovanjima (Hamburg, Sankt Peterburg i dr. 1902, Venecija i Ravenna 1905, Antwerpen 1907) – jedan je od najzaslužnijih za modernizaciju ribarstva na istočnom Jadranu. Sudjelujući u izradbi propisa o zaštiti od prekomjerna izlova i štetnih alata, zauzimao se i za uravnoteženje ribolovnih prava s obzirom na općinsku i državnu pripadnost (nacrt zakona o pomorskom ribolovu objavljen mu je u listu Zadrugar, 1921, 11–13), uključujući strože ograničenje lova talijanskih ribara u teritorijalnom moru Kraljevstva SHS (sudionik pregovora o Brijunskoj konvenciji 1921). Još 1887. počeo je ustrojavati službu Pomorske (ribarske) straže, a 1897. organizirati ribarstvene tečajeve za učitelje (njegova izlaganja na prvom, u Komiži, tiskana su 1897. kao brošure u Zadru te u knjizi Š. Županovića Hrvati i more, 2. Zagreb 1995). Kao član Središnjega povjerenstva za ribarstvo pridonio je 1909. odlukama o utemeljenju ribarskih škola (inačica njegova nastavnoga plana objavljena posmrtno u Jugoslavenskom pomorcu, 1921, 20) i o zapošljavanju putujućih ribarskih učitelja. Uočivši pad potražnje za usoljenom ribom, pa i nazadovanje ribolova kao gospodarske grane, poticao je osnivanje ribarskih zadruga i tvornica za preradbu ribe (za njegova nadzorništva otvoreno ih je dvadesetak), predlagao osnivanje zajmovnih banaka za ribarstvo, zaklada za državne poticaje i socijalno osiguranje ribara te istraživačke postaje u Splitu. Nova lovna područja i alate i sam je ispitivao: među ostalim je 1898. vodio pokusne pučinske i noćne lovove (s pomoću petrolejskih i acetilenskih svjetiljka mjesto borovine) te 1912. mrežama stajaćicama usred Lastovskoga kanala (srdela, inćun), a za pučinski lov male plave ribe izradio je 1907. u nas nov oblik mreže plivarice (»mriža Lorini«), koju je izlagao na izložbama te 1908. i 1912. iskušavao sa saljskim ribarima (proizvodnju onemogućio I. svjetski rat). Zanimao se i za uzgoj riba, rakova, školjkaša i spužva, pošumljivanje te suzbijanje filoksere u Istri i Dalmaciji. Svoje zamisli najpotpunije je iznio u knjizi Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskoga mora (Beč 1903, pretisak Zagreb 1995; rkp. nagrađen na međunarodnoj ribarstvenoj izložbi u Beču 1902), prvom takvom hrvatskom priručniku, koji se rabio kao udžbenik u pomorskim i ribarskim školama. Osim zbog usustavljivanja znanja o ribolovu, knjiga je vrijedna i zbog izvornih opažanja te kao vrelo hrvatskoga nazivlja (pretežno s osloncem na nju, M. Vrsalović sastavio je poučno djelo Razgovori ribara Petra i Pavla. Zadar 1906). Od 1885. Lorini je proučavao i opadanje ulova na ušću Neretve; pripisavši ga regulaciji rijeke, protumjere je predložio u brošuri Sulla pesca nell’ estuario narentano (Trst 1903; djelomičan prijevod u knjizi I. Smoljana Neretva. Zagreb 1970), Smotri dalmatinskoj (1903, 40–41) i Zadrugaru (1921, 4–8). Ulomci iz priručnika i članci srodne tematike objavljeni su mu u periodicima Il Dalmata (1895–96), Smotra dalmatinska (1898, 1914), Lovačko-ribarski viestnik (vjesnik) (1903, 1918, 1921), Zadrugar (1914, 1918) i Novo doba (1921), neki i kao brošure na talijanskom (Zadar 1903, Trst 1907, 1914), te u izdanjima Ribarski priručnik (Trst 1914) i Ribarski kalendar (1934). Suradnik Hrvatske enciklopedije, 1–2 (Osijek 1887–1890), s francuskoga je na talijanski preveo raspravu G. Rochea o uzgojnom razmnožavanju jastoga i hlapa (Rivista della marina mercantile e della pesca. Trst 1905). U Trstu bio i član uprava Austrijskoga društva za ribanje i ribogojstvo te radničko-mornarskoga društva »Jadran« (suosnivač 1908). U tamošnjem talijanskom tisku prozivalo ga se 1903. zbog uredovanja na hrvatskom jeziku i navodnoga šovinizma, u pravaškoj Hrvatskoj rieči zamjeralo mu se 1912–13. troškove i strogost Pomorske straže, zapostavljanje dalmatinskih zadruga, nedostatnu spremu putujućih učitelja i prisvajanje izuma plivarice, a 1921. nezadovoljstvo je izazivao i njegov zakonski nacrt. Nagrađivan za usoljenu ribu na gospodarsko-šumarskim izložbama u Beču 1890. i Zagrebu 1891. te za različita postignuća na Pokrajinskoj izložbi u Kopru 1910. Ostavština mu se čuva u osobnom fondu u DA u Zadru (prijepisi, preslike i druga građa u fondu Ć. Petešića u HDA) te u privatnom posjedu u Salima. Ondje su mu 1973. posvećene izložbe u čitaonici i školi, u atriju koje postavljeno je njegovo brončano poprsje (A. Orlić).