Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

LUKETIĆ, Stevan (Stevo), kipar (Budva, 8. XI. 1925 — Zagreb, 1. X. 2002). Pristupivši SKOJ-u 1941, bio uhićivan od talijanskih vlasti. Od 1943. u 1. prekomorskoj brigadi, od 1944. u 1. proleterskoj brigadi NOVJ (zamjenik komesara čete), nakon rata u Odredu JA na području Slobodnoga teritorija Trsta; demobiliziran kao niži časnik 1950. Kiparstvom se počeo baviti za službovanja u vojsci. Diplomirao 1955. na ALU (F. Kršinić); suradnik V. Bakića 1952–58. Od 1987. profesor na Kulturološkom fakultetu (od 1988. Fakultet likovnih umjetnosti) u Cetinju. U početku oblikuje figuralnu skulpturu, radi nekoliko robustnih ženskih figura (Narikača, bronca, 1957) reduciranih detalja, naglašujući odnos svjetla i sjene na hrapavoj površini čvrstih, zbijenih volumena. Ciklusom od kovana željeza i željeznih ploča iz 1959. udaljava se od predmetne stvarnosti. Radi skulpture s napetim, oštrim šiljcima probijenim plohama, koje na konstrukciji od vitkih šipka stvaraju iluziju volumena (Bunker, MSU u Zagrebu, MSUZ, Ranjeni prijatelj, Forma IX/59, Ratnik, Prodor iznutra). U skulpturi Školjka, koju oblikuje taljenjem odbačena rezervoara motorkotača, za razliku od tradicionalnoga kiparstva, formu gradi dodavanjem, izravno nanoseći rastopljeno željezo. Prekrivajući površinu gustom ljušturom, aktivira duboke tamne sjene koje djelu daju dojam trošnosti i nepostojanosti. Osobita pozornost na materiji, teksturi i postupku koji rezultira uništenim, raspadajućim formama upućuje na tada aktualan informel (Skulptura 1962, 1962, Skulptura XII/62, 1962, Sjeme, 1963, MSUZ). Na poč. 1960-ih nastavlja se služiti odbačenim željeznim predmetima (Skulptura XVI/62, 1962), najčešće automobilskim hladnjacima, koje obrađuje paljenjem, udaranjem te zavarivanjem komadića željeznih i bakrenih ploča, čime oblikuje izražajnu teksturu, stvara informelističke asamblaže na kojima postiže gotovo slikarske efekte (Skulptura XXIII/63 i Skulptura XLIX/63, 1963). God. 1964, radeći u željezari u mjestu Ravne na Koroškem, susreće se s novim materijalima i novim tehnikama. Odmiče se od informela, stvara niz skulptura od uskih ploča nehrđajućega čelika kojima, dodajući sjajne komade čelika, oblikuje slobodni raster (Skulptura XIII/64, Skulptura XIV/64, Skulptura XVI/64). Istražujući međuodnose čeličnih ili aluminijskih sjajnih ploha, nakratko se približava konstruktivizmu (Industrijska ikona II/64, Skulptura LVI/64 i Skulptura XXX/64, 1964, Skulptura X/67, 1967, Rotirajuća forma i Forma II/71, 1971) te razvodi volumen skulpture (Skulptura VIII/73 i Skulptura XII/73, 1973). U stalnoj potrazi za ekspresijom materije počinje se zanimati i za druge materijale. Kombinira različite kovine (nehrđajući čelik, mjed, bakar, bronca), katkad i s poliesterom (Skulptura IX/82, 1982), i postupke (taljenje, zavarivanje, poliranje, obrađivanje kiselinama) te stvara jednostavne, kompaktne forme (Skulptura I/83, 1983, Skulptura LS XIX/84, 1984, Skulptura E/88, 1988) na kojima se posebno usredotočuje na površinske strukture, često u kontrastu sa sjajnim plohama (Skulptura 77, 1977, Skulptura VIII/78, 1978, Skulptura LLS XXX/83, 1983). Istodobno se vraća odbačenim industrijskim proizvodima (većinom automobilskim hladnjacima); mijenja odnos prema njima te mjesto da ističe njihovu ružnoću i nekorisnost, u njima istražuje potencijale koji mu pomažu preoblikovati ih u estetske objekte (Skulptura XXIV/82 i Skulptura LLS-XXII/82, 1982, Skulptura LLS-XIV/83, 1983, MSUZ, Skulptura VIII/88 i Skulptura/88, 1988, Skulptura LLS XII/98, 1998, Skulptura 0/01, 2001). U 1990-ima kovini sve češće pridružuje drvo (Skulptura LLS XIV/92, 1992, Forma I/93, 1993). Stvara ciklus skulptura od korijena masline, čiju rudimentarnost oblika naglašuje bojom (Čovjek-ptica i Skulptura LLS C/94, 1994), sve učestalijom značajkom njegovih djela (LLS XIII/92, 1992, Skulptura 99, 1999, Skulptura II/2000, 2000). Strukture su glavni motiv i njegovih crteža (Crtež, 1979, Crtež SLL A/985, 1985), koje radi kombiniranim tehnikama (tuš, flomaster, akvarel). Oblikovao je javnu plastiku: reljef u zgradi CK SKH (1968–69, danas Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Prisavlje, kbr. 14), Spomenik kozaračkoj djeci (Mirogoj, 1969) i Spomenik palim revolucionarima Zagreb 1919–1941 (spomen-park Dotrščina, 1982, postavljeno 1985) u Zagrebu, Skakača na bazenu u Borovu (1962), fontanu Sunce u Budvi (1970), spomen-groblje i Spomenik poginulim logorašima od fašističkoga terora 1941–45 u zatvoru Lepoglava (1981). Djela su mu izlagana na samostalnim izložbama u Zagrebu (1963–64, 1967, 1978–80, 1983, 1985–87, 1989, 1998, 2002. retrospektiva), Ljubljani (1967), Budvi (1973, 1985, 1991, 2003), Podgorici (1973, 1985, 1996, 2003. retrospektiva), Beogradu (1985) i Kotoru (2012) te na skupnima: izložbe ULUH-a (od 1957), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Riječki salon (1961, 1963), NOB u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije (Beograd 1961, 1971, 1985, Zagreb 1971, 1981), Nova jugoslavenska skulptura (Zagreb 1962), izložbe jugoslavenske umjetnosti (Pariz, Rim 1962, Washington 1966, Prag 1969, Pariz 1971, Luxembourg, Rim 1979), Salon u Faenzi (1963), izložba kiparskoga simpozija Forma viva (Ravne na Koroškem 1964), Mediteransko bijenale u Aleksandriji (1965), Porečki annale (1966, 1991, 1994, 2001), Salon novih stvarnosti (Pariz 1966), Zagrebački salon (1966, 1970–71, 1973–75, 1978, 1981, 1990), Expo ’67 (Montréal 1967), Beogradski trijenale (1967–70), Biennale suvremene skulpture (Antwerpen 1967), Likovni salon (Cetinje 1968 – nagrada, 1970 – nagrada, 1981–82, 1986–87, 1990), Jugoslavenski bijenale male plastike (Murska Sobota 1973, 1977–81, 1985), Jesenji salon (Banja Luka 1975, 1986), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Hrvatsko kiparstvo od 1955. do 1977 (Zagreb 1977), Međunarodna izložba originalnoga crteža (Rijeka 1978), Zagrebačka izložba crteža (1979, 1984), Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–61 (Zagreb 1981), Pančevačka izložba jugoslavenske skulpture (1981, 1988–89), Triennale hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1982, 1985, 1988 – nagrada, 1997, 2003), Memorijal Ive Kerdića (Osijek 1984, 1998), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Tisuću godina hrvatske skulpture (Zagreb 1991), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Branko Ružić i suvremenici (Slavonski Brod 1999, Zagreb 2000).

LIT.: V. Horvat-Pintarić: Nova traženja i nove mogućnosti. Telegram, 4(1963) 161, str. 5. — D. Horvatić: Stevan Luketić. Razlog, 4(1964) 9/10, str. 952–953. — (Katalozi izložba): D. Horvatić, Zagreb 1964. — V. Gotovac, Ljubljana 1967. — B. Bek, Zagreb 1978. — Z. Maković, Zagreb 1980, 1985, 1989. — M. Susovski, Zagreb 1985. — Z. Poznić, Zagreb 1986. — J. Denegri: Oblici u željezu u jugoslovenskoj skulpturi posljednjeg decenija. Umetnost (Beograd), 1967, 10, str. 15–17, 26–27. — J. Baldani: Stevan Luketić. Izložba skulptura u galeriji »Nova« u Zagrebu. Studio, 1980, 870, str. 83. — Prva proleterska, 4. Beograd 1991, 472. — E. Cvetkova: Metal pun prepoznavanja. Vijenac, 10(2002) 214, str. 13. — M. Dugandžija: Majstor skulptura od otpada. Nacional, 2002, 334, str. 70–73. — Z. Maković: Stevan Luketić. Retrospektiva 1955–2001 (katalog izložbe). Zagreb 2002. — T. Prgomet: Luketićev željezni svijet. Hrvatsko slovo, 8(2002) 367, str. 18–19. — (Nekrolozi): D. Jendrić, Večernji list, 46(2002) 3. X, str. 19. — P. Kiš, Jutarnji list, 5(2002) 2. X, str. 34. — Stevan Luketić 1925–2002 (s potpunijom bibliografijom). Zagreb 2006. — I. Šimat Banov: Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Zagreb 2013. — R. Zemunović: (Razgovor s Eleonorom Luketić). Telegram, 24. VII. 2016 (https://www.telegram.hr/tema/eleonora-luketic, 4. XII. 2017). — luketicstevan.com (4. XII. 2017).
 
Darja Tomić (2018–2021)